„Poticanje mobilnosti i emigracija koja bi bila više u formi privremene, sezonske ili pak cirkularne migracije nije sama po sebi nužno loša, ali tek ukoliko se mlade i druge nezaposlene osobe, aktivno potiče i omogućava njihov povratak, a ne da se nepovratno gubi ljudski, ekonomski, socijalni i kulturni kapital u generaciji koja odlazi bez misli o povratku“, kaže Drago Župarić-Iljić s Instituta za migracije i narodnosti, govoreći o mladima u Hrvatskoj, gdje je gotovo polovica njih nezaposlena, a i oni koji su zaposleni tek rijetko mogu dobiti ugovor na neodređeno. Plaće su im i onda kada dobiju posao daleko ispod hrvatskog prosjeka, dok bi ih dvije trećine teško preživljavalo bez roditeljske pomoći. Ne čudi stoga da samo 14 posto mladih u Hrvatskoj ne razmišlja pobjeći odavde.„Iako je Švedska – na papiru – potpuno otvorila tržište rada građanima RH, u praksi postoji povelik broj teško premostivih prepreka. Primjerice, ukoliko želite otvoriti račun u banci ili početi besplatno učiti švedski, ili si olakšati dobivanje posla, treba vam švedski OIB. Jedan od načina dobivanja OIB-a je da dokažete da se možete uzdržavati i da imate zdravstvenu zaštitu u zemlji iz koje dolazite. Zvuči jednostavno, sve dok ne ustanovite da vam u Hrvatskoj ne žele izdati potvrdu da ste zdravstveno osigurani dok im ne predočite dokaz da živite u Švedskoj, odnosno švedski OIB. U Švedskoj svi odlično pričaju engleski. Ako znate engleski, traženje posla može zvučati jednostavno dok ne shvatite da vas nitko ne želi zaposliti dok ne govorite švedski. A da bi ga počeli učiti, potreban vam je OIB. Tako sam ja od traženja posla u IT sektoru vrlo brzo došao do traženja poslova poput perača suđa i slaganja polica, za koje me, ni uz preporuku, nisu htjeli ni razmotriti. Dok ne naučim švedski“, priča nam Dean Derežić, radnik-povratnik iz Stockholma, gdje je boravio šest mjeseci od rujna prošle godine, zajedno s partnericom koja je tamo studirala povijest umjetnosti i švedski jezik.
Hrvatski se iseljenici često susreću s nemogućnošću izdavanja radnih dozvola u zemlji boravka, tako da Deanova priča nije izuzetak. Stoga su prisiljeni raditi na crno i time prisiljeni na socijalnu i klasnu degradaciju, odnosno sindrom tzv. ‘konobarice koja plače’, na što upućuje i Deanov primjer. Kao koordinator inicijative protiv sporazuma TTIP, domaću javnost upućuje na bauk daljnje deregulacije radničkih prava u zemljama Eurozone. Kako će se eventualno uvođenje ovog sporazuma odraziti na zaposlenost mladih, odnosno žena i muškaraca do 30-e godine života, upitali smo Anu Miličević Pezelj iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske.
“Mi smo nekonkurentni, uvozna smo zemlja” – Ana Miličević Pezelj (FOTO: sssh.hr)
„U veljači smo uputili pismo Vladi i saborskom Odboru za europske poslove, koje je dostupno na našoj stranici i dobili smo odgovor od MVP-a, kao nadležnih za koordinaciju cijelog postupka. Govorim vam o netransparentnosti cijelog procesa, jedan dio TTIP-a govori o budućem segmentu tržišta, dok drugi govori o ISDS-u, protiv kojeg smo u cijelosti, jer stavlja preveliku moć u ruke korporacija. Od 1950-ih do danas stanje odnosa moći između korporacija i nacionalnih ekonomija ipak se promijenilo. Vi, praktično, s ISDS-om ozakonjujete moć privatnih korporacija, koja nas samo jedna višekratno može kupiti. Vezano uz trgovinski dio, tražili smo izradu studije, dali su nam odgovor na naše pitanje o velikom zajedničkom tržištu da se studija radi – a zamjenik ministra Joško Klisović je sam izjavio da se ne može dati raditi analiza jer ne znamo kako će TTIP izgledati – GMO u poljoprivredi ili privatizacija javnog sektora, da li po američkom ili europskom standardu… Carine i nisu u pitanju jer su niske, ono što se planira je otklanjanje svih necarinskih barijera. Ako američki proizvođači rade jedan test, dok europski rade dva, i onda ih odbacujete kao preskupe, iako su jeftiniji od američkog, vi potirete razloge zbog kojih je do toga došlo i izravno udarate na benefit za same građane EZ, ili obratno. Tu se posljedično uključuje i obrazovanje i pitanje radnih mjesta, jer sve što je dobro za EU ne mora značiti da je dobro i za Hrvatsku. Nama se želi prezentirati da će naši proizvođači bolje i lakše izvoziti u SAD, ali mi smo nekonkurentni i ipak smo uvozna zemlja. U tom smislu, studija nije odgovorila koja će se radna mjesta time zatvoriti i kako ćemo proći kroz tu tranziciju. Tražimo i apsolutno smo protiv ISDS-a. Što se samog boniteta za tržište rada mladih, to ne znam, jer sadržaj TTIP-a nije poznat, tako da to ostaju otvorena pitanja“, objašnjava Miličević Pezelj.
Prema istraživanju Eurostata iz 2012. godine, u Europskoj je zajednici bilo 57,5 milijuna osoba starosne dobi od 15 do 24 godine, od kojih je 5,6 milijuna bilo nezaposleno, što dovodi do stope od 9,7 posto nezaposlenosti mladih. Mlade dvadesetogodišnjake u Hrvatskoj koji u ljetnoj sezoni po prvi put stupaju na tržište rada, moglo je obradovati očekivanje Europske komisije da se hrvatskom gospodarstvu predviđa rasti u 2015. godini po skromnoj stopi od 0,3 posto. Marginalni pomak od 0,1 posto u odnosu na prethodne prognoze može se pripisati poboljšanim izgledima za rast u trgovačkim partnerima Hrvatske, navodi se, dodajući da se taj pozitivan vanjski utjecaj djelomično poništava zbog dodatnih mjera na fiskalnoj konsolidaciji. Istodobno, Državni zavod za statistiku navodi kako stopa (ukupne) registrirane nezaposlenosti za ožujak 2015. iznosi 19,7 posto.
Gotovo polovica mladih danas je nezaposlena (FOTO: Lupiga.Com)
Ulaskom u posljednju godinu Milanovićeve Vlade i iščekivanjem izborne godine, prisjetit ćemo se fame o desetinama tisuća radnih mjesta koje bi država trebala poticati. Fama, očito, funkcionira samo kao predizborno obećanje. Socijaldemokratska partija, koja je socijaldemokratska još samo na papiru, ostat će zapamćena i po preinakama Zakona o radu kao i po mjerama za smanjenje nezaposlenosti poput uvođenja pripravničkog staža s plaćom od 1.600 kuna, nedavno podignutom na iznos od 2.400 kuna.
U razgovoru s Dragom Župarićem-Iljićem, znanstvenim novakom Instituta za migracije i narodnosti, zaposlenom na programu Sociologija migracija, koji prati tematiku azila i prisilnih migracija, ujedno i doktoranda Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, pitali smo koje bi ključne mjere država trebala poticati kako bi smanjila negativan trend, zahvaljujući kojem je Hrvatska po ovoj neslavnoj brojci na samom dnu Europske unije.
“Hrvatska je posebno pogođena fenomenom i negativnim trendom sve veće nezaposlenosti mladih ljudi uz tek nešto manje od 50 posto nezaposlene populacije mladih, u čemu smo također skoro pa negativni rekorderi. Mišljenja sam da samo poticanje mobilnosti i emigracija koja bi bila više u formi privremene, sezonske ili pak cirkularne migracije nije sama po sebi nužno loša, ali tek ukoliko se mlade i druge nezaposlene osobe, aktivno potiče i omogućava njihov povratak, a ne da se nepovratno gubi ljudski, ekonomski, socijalni i kulturni kapital u generaciji koja odlazi bez misli o povratku. Profesor Saša Božić (donedavni predsjednik Hrvatskog sociološkog društva – op. aut.) je prilično dobro detektirao da bi država trebala ulagati u mjere zadržavanja populacije, što se prvenstveno može ostvariti podizanjem opće razine zapošljavanja, otvaranjem novih radnih mjesta. Zatim je tu i potreba razvijanja aktivnih politika povratničke re-migracije, prvenstveno one radne i one obrazovne, stručnjaka koji bi nakon rada u inozemstvu svoje znanje, socijalni i kulturni kapital mogli iskoristiti za napredak i u ovoj našoj situaciji. To bi samo dijelom smanjilo trendove brain-draina iz Hrvatske. No, i ovo je teško očekivati bez većih ulaganja u radne, poduzetničke i socijalne programe za sve stanovnike Hrvatske, bilo vlastite građane, bilo strance koji u Hrvatskoj također pokušavaju živjeti, ali su zbog ovih negativnih trendova jednako prinuđeni odlaziti. Rekao bih da je za ostvarenje ovih mjera posebice važno pokušati povećati zapošljivost mladih za tražena zanimanja na tržištu rada kroz programe financijske potpore poslodavcima u vidu, primjerice, poreznih olakšica. Potrebno je također stvarati poticajne ekonomske mjere na lokalnoj razini. U sustavu obrazovanja također bi trebalo educirati mlade za obavljanje samostalnih poduzetničkih aktivnosti, te ne forsirati one profesije za koje postoji izraziti suficit na tržištu rada, na primjer pravnici ili ekonomisti, a protežirati i poticati one kojima smo deficitarni – inženjeri, informatičari ili medicinari. Za nadati se ostaje da će se ovom problemu ipak pristupiti holistički i sustavno, a ne parcijalno i ad hoc, jer ono danas jest jedno od najbitnijih pitanja budućeg društvenog i ekonomskog, ali i populacijskog i prostornog razvoja Hrvatske”, smatra Župarić-Iljić.
Samo 35 posto zaposlenih mladih radi na ugovor na neodređeno, i u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna (FOTO: Novilist.hr)
Na tramvajskoj stanici Glavnog kolodvora u Zagrebu, u noćni tramvaj broj 34 koji je dvije minute ranije prošao središnjim gradskim trgom, ulazi čovjek u trapericama i gornjem dijelu trenirke s velikom sportskom torbom. Prevalio je četrdesetu i vidno je iscrpljen, ali ne ide kući i ne ide s treninga. U poluotvorenoj torbi nosi barem dvije gajbe plastičnih boca koje kabasto poskakuju svakim njegovim korakom, dok tramvaj lagano kreće. Pod miškom nosi komad kartona, a u svakoj ruci i još po vrećicu ispunjenu plastičnima. Na nogama čija je koža raspuknuta na petama i polijepljena flasterom oko noktiju na palčevima, nosi bakandže, a iako ima šiltericu, jako je opaljen od sunca. Na stolcima s prednje strane autobusa sučelice sjede dvije djevojke u kasnim dvadesetima blago nezainteresirane za ovaj prizor, srčući informacije sa svojih pametnih telefona. Mlade su, uglancane i jedre od inih briga i brigica. Sakupljač boca ih odmjerava, možda očekujući solidarnost, usprkos očitim razlikama u životnom standardu. No, iako bi ova slika upućivala drukčije, najugroženija skupina na tržištu rada upravo su mlade žene od 24 do 29 godina starosti, pokazalo je istraživanje koje je nedavno objavio Centar za Edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). Za njima kaska skupina djevojaka do 24 godine starosti.
Program “Za rad spremni“ kroz online-upitnik usmjeren je na ispitanike od 18 do 30 godina starosti i proveden na 2.947 osoba, od čega 77,2 posto žena i 22,8 posto muškaraca. Većina ispitanika, točnije njih 67 posto su višeg ili visokog obrazovnog statusa. Samo 35 posto zaposlenih mladih radi na ugovor na neodređeno, i u više od 60 posto slučajeva imaju plaću ispod hrvatskog prosjeka – manju od 4.500 kuna.
„Preostali su zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada“, govori pravnica Ena Knežević, koja je u Močvari na Turbo tribini pod naslovom „Brain Drain: Should I Stay or Should I Go?“ ovog tjedna predstavila rezultate istraživanja. Sukladno tome, čak 65,7 posto ispitanih mladih odgovara da im netko financijski pomaže. U najvećoj mjeri to su roditelji (67,5 posto) te partner ili partnerica (44,2 posto). Stoga nas ne čudi podatak da na pitanje razmišljaju li o preseljenju u inozemstvo, samo 14 posto ispitanih osoba odgovara da o tome uopće ne razmišlja. Njih 52,4 posto o tome razmišlja ponekad, a 33,7 posto ispitanih o preseljenju u inozemstvo zaista ozbiljno razmišlja.
Što se tiče mišljenja stručnjaka, san o ekonomskom ostvarenju u Europskoj uniji glavna je motivacija domaćih emigranata, no govore li brojke njihove zaposlenosti u samoj destinaciji u korist takve percepcije. Župarić-Iljić i tu otvara jednu novu perspektivu.
“Glavna je motivacija domaćih emigranata primarno prinuda ekonomske prirode, dakle već poznati fenomen ‘trbuhom za kruhom’. Nažalost, još ne postoje sustavna longitudinalna istraživanja među tom tzv. ‘novom hrvatskom emigracijom’. Pa ipak, osim potisnih čimbenika loše ekonomske situacije u Hrvatskoj, privlačnim čimbenicima u odredišnim lokacijama zemalja EU čini se prvenstveno percipirani bolji životni, radni, ali i politički uvjeti, no ‘san o ekonomskom ostvarenju’ u EU, ali i prekomorske države, posebice Kanadu, zasigurno jest najbitniji faktor odlaska. No, iskustva emigranata su raznolika, od vrlo pozitivnih do razočaranja i povratka nakon razbijanja iluzija o obećanim zemljama i posve otvorenim društvima i tržištima rada. Najveći se očekivani odlazak ljudi iz Hrvatske zapravo, po mom mišljenju, tek može očekivati u budućnosti, nakon prestanka privremenih restrikcija, na maksimalno sedam godina, koje su pojedine europske države uvele po modelu 2+3+2. Kada protekne taj period, vidjet će se koliko će zapravo potpuna otvaranja tržišta rada, posebice ona zapadnoeuropska, koja i inače privlače najviše ljudi iz Hrvatske, poput Njemačke i Austrije, izazvati odlaska i odljeva mladog i posebno stručnog kadra iz Hrvatske. Za sada cijela migracijska politika RH ostaje na razini sigurnosne politike suzbijanja i kontrole neregularnih migracija, regulacije azila i dijelom integracije stranaca u Hrvatskoj, uz eventualno poticanje povratka potomaka hrvatske dijaspore nazad u domovinu”, podsjetit će nas Župarić-Iljić, na nešto što već odavno znamo. Ili, kako bi rekao francuski filozof Thomas Pikketty, nedavni gost Filozofskog teatra, živimo u društvu nejednakosti; koja podjednako škripi i u Švedskoj i u Hrvatskoj.