Današnja distopijska težnja za totalnom kontrolom mišljenja, djelovanja i stvaranja, suočena sa svjetskim borbama za slobodu, pokazuje da je upravo totalna kontrola utopija. Postoje, naime, brojni ljudi i brojne skupine ljudi koje se ne daju pokoriti, uništiti i iskorijeniti, a ključ njihova uspjeha nisu toliko precizni planovi, mudre strategije i lukave taktike, koliko temeljna odluka da se odbaci uvriježene okvire i okove života te da se živi slobodno, ili barem slobodnije.Uz ispriku na suviše osobnom i sentimentalnom uvodu: često pogledam jednu fotografiju koju sam snimio u proljeće 2014. godine u prigorskom selu Kučilovina, koje mi je nešto poput realizirane pastoralne idile ili, da se izrazim uobičajenijim terminom, nešto poput punjača baterije. Na toj je slici jedna krhka zelena biljka, čije ime ne znam, izrasla iz svježe postavljenog asfalta.
Zašto me ona, u momentu kad sam je ugledao, toliko fascinirala i zašto me, ovjekovječena u uspomeni i na fotografiji, još uvijek fascinira? Ne samo zbog neposrednog, nereflektiranog, biofilnog sviđanja, nego i zato što mi je postala potentnom metaforom: otpor kontroli usmjerenoj na pokoravanje, uništavanje i iskorjenjivanje. Život se ne da, život bubri, raste, cvjeta – usprkos.
Premda to može zazvučati kao self-help ljubavologija Brune Šimleše, ono što ovdje namjeravam reći ipak je bliže sociologiji Dražena Šimleše i jednoj drugačijoj vrsti self-helpa. Naime, u svojoj knjizi Drugačiji svijet je moguć: priče iz našeg dvorišta (Zagreb: Što čitaš?, 2006), koja je objavljena među istim koricama s knjigom Četvrti svjetski rat: globalni napad na život, Šimleša Dražen prikazuje brojne svjetske, europske, pa i hrvatske primjere socijalnih borbi, odnosno intenzivne aktivnosti različitih projekata, inicijativa, grupa, udruženja i mreža koje se može objediniti nazivom “alterglobalistički pokret”, pri čemu također skicira kontekst u kojemu se taj pokret pojavljuje, uspinje i pada, a to je neoliberalističko-kapitalistička ekonomska paradigma u sudjelovanju s pseudodemokratskim političkim sistemom. Usprkos crnilu suvremenog svijeta, zastrašujućim dimenzijama globalne ekonomsko-političke vlasti i tome odgovarajućem beznađu i apatiji, D. Šimleša je zarazno optimističan. On ne kaže samo “Drugačiji svijet je moguć”, nego tvrdi: “Drugačiji svijet se već događa. Drugačiji svijet je već tu. On je ‘under construction’.” A to može reći zato što radije gleda na pozitivne primjere, koji pružaju nadu i ohrabrenje, nego što naglašava kao definitivno sve ono što bi nas moglo natjerati na kolektivno moralno, socijalno i političko samoubojstvo.
Od Šimlešine knjige do danas primjeri samoorganiziranja građana s tendencijom k samoupravljanju samo su se umnožavali. Ne bi bilo dovoljno ni hiljadu stranica sitnoga teksta da se nabroje i opišu svi primjeri zajednica koje žive ili nastoje živjeti izvan sistema, hvatajući dah u zavjetrini sistema, umećući klinove u pukotine sistema ili potkopavajući sistem, gradeći drugačiji, novi svijet u ljušturi starog.
Ne trebamo ići predaleko: zanimljive se stvari događaju već u susjedstvu: mariborske kvartovske i mjesne skupštine, nastale na valu prosvjeda protiv korumpirane političko-ekonomske elite 2012./2013. Zatim inicijative i uspješne prakse participativnog budžetiranja, što je započelo 1989. u Porto Alegreu, ali se do danas proširilo po cijelom svijetu. Također, španjolsko, andaluzijsko mjesto Marinaleda koje prosječnom građaninu Hrvatske vjerojatno izgleda kao science fiction: imaš siguran posao, imaš besplatno stanovanje, nema policije, možeš utjecati na odlučivanje o svemu što se tiče zajednice. Sve su to primjeri da se neposrednu demokraciju, barem u ograničenoj mjeri, može ozbiljiti i u postojećim uvjetima. A da se mogu napraviti i veći koraci, dublje društvene promjene – u pravcu transformacije temeljne strukture društva i jedne drugačije, antiautoritarne organizacije života zajednice – svjedoče meksička regija Chiapas i Rožava, sirijski dio Kurdistana, gdje su, u krajnje nepovoljnim, naime ratnim okolnostima, EZLN (Zapatistička armija nacionalnog oslobođenja) i PYD (Partija demokratskog jedinstva) inicirale obuhvatne društvene promjene koje su se doista pretvorile u narodni pokret.
Što je u Hrvatskoj usporedivo s navedenim primjerima? Svakako su to pojedini primjeri tzv. plenumske demokracije koju je popularizirao studentski pokret od 2009. godine nadalje, zatim radnici ponekih ugroženih tvornica koji su se samoorganizirali po strani od okoštalih sindikalnihstruktura i odlučili da se bore za preživljavanje, onda stidljivi pokušaji uvođenja participativnog budžetiranja, kao što je onaj u Pazinu, a tu su i razne građanske inicijative u posljednjih desetak godina, usmjerene na, u najširem smislu, zaštitu javnih/zajedničkih dobara od kapitala, odnosno kapitalističke države, kao i različite grupe, kolektivi, zadruge, udruge i druge organizacije koje uspješno djeluju na mikro-razini, ali daleko ispod radara javnih medija, a time i šire javnosti. Nešto od toga može se vidjeti – pod dobro izabranom egidom “Početi najbolje što se može” – na web-stranici Početnica.org, čija je namjera da, u okviru jednog šireg projekta, informira javnost o socijalnim gibanjima i promjenama u Hrvatskoj i svijetu, te da potiče gibanja i promjene, prvenstveno kroz lokalne samoorganizirane akcije. Međutim, primjera masovnije, čvršće i trajnije (samo)organizacije građana, kao što su oni gore navedeni svjetski, u Hrvatskoj još uvijek nema. Možda bi ih bilo da se sustavnije razvija svijest o mogućnosti nečega drugog i drugačijeg, prvenstveno kroz obično informiranje koje bi trebalo biti zadaća medija. Da se u hrvatskim medijima govori više o mariborskim gradskim skupštinama negoli o dirljivim susretima Slovenca Boruta Pahora s Hrvaticama Jadrankom Kosor i Kolindom Grabar-Kitarović, možda bi se takav direktnodemokratski projekt pojavio u nekom hrvatskom gradu koji je sličan Mariboru, npr. u Rijeci. Da se o Španjolskoj, Brazilu i Meksiku u medijima ne govori samo kroz prizmu sporta i kriminala, a o Siriji samo kroz prizmu rata, možda bi se i u nekom hrvatskom mjestašcu poput Sirača, gradu poput Zagreba ili regiji poput Istre pojavili neki čudnovati, ali uspješni socijalni eksperimenti, po uzoru na Marinaledu, Porto Alegre, Chiapas i Rožavu.
Jer radi se o vrlo jednostavnoj stvari: da se shvati kako se može drugačije i bolje, da se ljudi oslobode u prvom redu robovanja beznadežnom statusu quo, da se motiviraju, aktiviraju i organiziraju, da se stvar preuzme u svoje ruke, da se preuzmu i moć i odgovornost. Revolucija je proces koji se sastoji od niza malih koraka, revolucija je zapravo uvijek plural, a nikad singularni događaj, revolucija je prije svega revolucija svakodnevnog života, ali s pogledom na cjelinu života pojedinca i zajednice.
Mislimo li revoluciju kao sveopći društveni, ekonomski i politički, te kulturni i duhovni prevrat na globalnoj razini, koji bi se prema striktno određenom planu trebao zbiti u jednom historijskom momentu, onda je revolucija utopija u strogom smislu riječi: ou-topos, ne-mjesto, nedostižno i nemoguće mjesto. No, ako revoluciju mislimo kao proces, proces oslobađanja, proces gonjen utopijskim duhom koji znači uobličavanje naših snova, nada, očekivanja i težnji povezanih sa slobodom, onda ćemo vidjeti da se revolucija već događa, te da se može i nadalje događati ako budemo mijenjali svoje poglede na čovjeka, svijet i život.
Ernst Bloch kaže: “Svi naši snovi i anticipacije moguće realnosti sigurno neće biti upućeni na nekakav ured za planiranje – upravo ne oni najvažniji, a među njima neće ni onaj najbliži san, koji se zove sloboda, dokolica, naposljetku, terra incognita slobode. (…) Proces za neki smisao našeg svijeta dosad, doduše, sigurno nije dobijen, ali također nije, apsolutno nije izgubljen. Ovdje pred očima stoji svijet kao eksperiment, kao laboratorij samih njegovih izostalih nalaženja smisla, koji radi punom parom.”
U tom smislu, primjeri koje sam naveo i bezbrojni primjeri koji bi se, u nastavku na to, mogli navesti nisu u-toposi nego toposi drugačijeg svijeta koji nastaje, toposi slobode. Samo, takva revolucija nikad neće biti prikazana na televiziji, the revolution will not be televised, kako je to pjevao Gil Scott-Heron. The revolution will be live, ona će se događati (i već se događa) uživo. Usprkos televiziji, takoreći.
Današnja distopijska težnja za totalnom kontrolom mišljenja, djelovanja i stvaranja, suočena sa svjetskim borbama za slobodu, pokazuje da je upravo totalna kontrola utopija (u smislu neostvarive ideje ili projekta). Postoje, naime, brojni ljudi i brojne skupine ljudi koje se ne daju pokoriti, uništiti i iskorijeniti, kao ni ona biljka koju sam spomenuo na početku ovog teksta, a ključ njihova uspjeha nisu toliko precizni planovi, mudre strategije i lukave taktike, koliko temeljna odluka da se odbaci uvriježene okvire i okove života te da se živi slobodno ili barem slobodnije. A to je, već sam rekao, vrlo jednostavna stvar, samo što se u današnjem kompliciranom svijetu čini najkompliciranijom od svega.
U jednome intervjuu, Ivan Illich – veliki, ali još uvijek nedovoljno poznati mislitelj – to je zgodno sažeo: “Kada me pitaju jesam li utopist, ja kažem da sam za pojednostavljenje, a ne za romantizam.” Strah od slobode, kao neka vrsta agorafobije generirane jasnom povezanošću slobode s odgovornošću, vodi nas u fromovski bijeg od slobode. Perverzan nije samo sistem pod kojim živimo; perverzno je već i samo uvjerenje da je lakše živjeti pod vlašću zakučastih biorokratsko-administrativnih struktura i procedura – koje uvijek, bez obzira na površinsku, pojavnu razinu, utjelovljuju nasilje – umjesto da se okrenemo jednostavnosti života i izazovnom ali istinski slobodnom traženju načina kako da uredimo međuljudske odnose i učinimo život svakoga i svih boljim, po strani od opresivnih hijerarhija te samonametnutih i lažnih autoriteta. “Moramo odustati od nastojanja da rješavamo svoje probleme podešavajući balanse moći ili pokušavajući da stvorimo učinkovitije birokratske mašine”, kaže Illich i upotrebljava pojam “conviviality“, konvivijalnost, što s jedne strane upućuje na suživot i saživljenost, zajedništvo i zajedničkost, a s druge strane na radost, oduševljenost i slavljenje:
“Izabrao sam pojam ‘konvivijalnost’ da bih označio suprotnost industrijskoj produktivnosti. Pod tim pojmom mislim na autonomne i kreativne odnose između osoba, kao i na odnose osoba s njihovom okolinom; a to je u opoziciji s uvjetovanim odgovorima osoba na zahtjeve koje im postavljaju kako drugi, tako i okolina proizvedena isključivo od strane čovjeka.”
Stvoriti ili, bolje rečeno, omogućiti konvivijalnost stoga je preduvjet svake promjene, a konvivijalnost po definiciji nije nešto što ti netko može donijeti i pokloniti, skupa s uputama za upotrebu, nego nešto što u bitnome zavisi od tebe.
Naravno, priznavanje nezadovoljstva i njegovo artikuliranje prvi je korak u promjenama, ali praktičko, djelatno proširenje teorijskog, motriteljskog uvida nužan je drugi korak. “Mi možemo samo živjeti te promjene”, kaže Illich i dodaje: “Ne možemo samo misliti naš put prema humanosti. Svatko od nas, kao i svaka grupa s kojom živimo i radimo, mora postati modelom ere koju želimo stvoriti.” Meksički zapatistički borac Subcomandante Marcos, kultna figura alterglobalističkog pokreta, takav stav izriče još direktnije: “Dostojanstvo se ne može proučavati; ili ga živiš, ili umireš.”
Manjak ili izostanak angažiranosti u vlastitoj zajednici (a može se reći: i u vlastitom životu) čini svakog od nas krivcem za stanje koje smatramo nezadovoljavajućim: “Nalazimo se pred izazovom da slomimo zastarjele socijalne i ekonomske sisteme koji dijele naš svijet na suviše privilegirane i neprivilegirane. Svi mi, bilo vođe vlada ili prosvjednici, bilo poduzetnici ili radnici, bilo profesori ili studenti, dijelimo zajedničku krivnju. (…) Svatko od nas, stoga, kroz svoju neaktivnost i manjak odgovorne svijesti, izaziva patnju širom svijeta.”
Međutim, koncept individualne i kolektivne odgovornosti nema smisla ukoliko ne promislimo i ne premislimo pojmove individue i kolektiva pod vidom slobode, tj. ako ne promislimo i ne premislimo samu slobodu. Neki su to već shvatili i o tome je ovdje bilo riječi. No, oni drugi, oneslobođeni i onesviješteni, također bi to trebali i mogli shvatiti, kao što bi trebali i mogli poduzeti nešto po tom pitanju, jer sloboda je stalna činjenica i mogućnost, uz koju uvijek dolazi napomena: take it or leave it.