Nakon što su izdanja grupacije EPH temeljito prešutjela splitsku promociju knjige Borisa Pavelića „Smijeh slobode: Uvod u Feral Tribune“ i s tek jednom crticom u Jutarnjem listu popratila zagrebačku promociju, u aktualnom se broju Globusa, od osmog svibnja, s recenzijom knjige oglasio Inoslav Bešker. Odlučan da donese konačni sud, više o Feralu naravno, nego o knjizi.
No, prije nego se posvetimo Beškeru, promotrimo malo odnos Slobodne Dalmacije i Jutarnjeg lista prema ovoj knjizi. Splitski dnevnik, iz kojeg je de facto izrastao Feral Tribune, promociji ove knjige u vlastitom gradu nije posvetio ni retka. Unatoč činjenici da joj je prisustvovalo najmanje pet novinara Slobodne Dalmacije, da je održana u prepunoj Kinoteci „Zlatna vrata“ i da je to bila jedna od rijetkih prigoda u kojoj su Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Predrag Lucić na istom mjestu govorili o nasljeđu Ferala. Promatramo li ovakav odnos u svjetlu činjenice da iste novine, barem kroz nekoliko rečenica donese izvještaj s gotovo svake književne večeri u gradu, da bi u ovom slučaju temeljito ignorirala središnji kulturni i društveni događaj, posve je jasno kako se radi o svjesnom izboru. Preciznije govoreći, o ideološkoj odluci da se cijela stvar prešuti. Što naravno, s obzirom na nečistu savjest i aktualni sastav vodstva te novinske kuće, zapravo i ne čudi.
Ovdje je postojala ideološka odluka da se prešuti cijela stvar oko Pavelićeve knjige (FOTO: Lupiga.Com)
Nije, naravno, potrebno napominjati kako je ista stvar napravljena i sa zagrebačkom promocijom u prepunom Novinarskom domu. Da vidimo, nadalje, kako se prema čitavoj stvari postavio Beškerov Jutarnji list? Splitsku promociju je također uredno prešutio, dok je sa zagrebačke objavio jednu fotografiju uz nekoliko rečenica osnovne informacije o tome kako se u Novinarskom domu održala promocija Pavelićeve knjige. Za sve navedeno Bešker jasno ne može biti odgovoran, ali je jako zanimljivo u kontekstu njegovog sljedećeg zaključka: “Šireći svoj informativni dio, napokon i nauštrb satiričnoga (koji je na neki način postao tek prilog), Feral Tribune se nije opredijelio za cjelovitu novinsku informaciju, tout azimout, nego je jednostranost, nužnu u satiri, prenio i na odabir i usmjerenje informacije u većini svojih priloga i komentara…I tako je odlučio da ne bude list za sve, koji se bori za publiku, nego bilten za krug istomišljenika, a odatle vode samo dva puta: ili se osniva politička stranka (što opet obično znači širenje platforme radi pridobivanja članstva i glasača), ili se završava u getu političke sekte. Feral se herojski opredijelio za posljednju soluciju, kao kamikaze čistoće svog opredjeljenja, prokazujući kao neprijatelja, u manjoj ili većoj mjeri, svakoga tko nije njegovao istu odanost istoj shemi”.
SMIJEH SLOBODE – USKRS FERALA: Kako je Pavelić vratio Feral među žive
Dakle, novinar dnevnika koji u pravilu, ne samo što ne prenosi cjelovitu novinsku vijest, nego je ne prenosi uopće, u konkretnom slučaju govorimo o splitskoj promociji, istu stvar zamjera Feral Tribuneu. Pri čemu naravno ne donosi nijedan argument za vlastitu tezu. To bi nas naravno trebalo čuditi, imamo li u vidu kako je Bešker ujedno i znanstvenik, k tome i prilično pedantan autor. No razlog zbog kojeg ovdje nema mjesta nikakvom čuđenju, leži u tome da Bešker iznosi tvrdnju koju ničim ne može potkrijepiti, pa zato to i ne radi. Postavlja se naravno pitanje, zbog čega je onda iznosi? Što nas dovodi do banalnog odgovora. Cijeli tekst je, naravno pored potrebe da iznese vlastito mišljenje o Feralu, kad je već taj tjednik iznova postao aktualna tema, posvećen obračunu sa Viktorom Ivančićem. Utoliko perfidnijem, što Ivančića izbjegava imenovati dok ga napada.
Za Beškera, Viktor Ivančić predstavlja izvjesnog “potpisanog novinara“, pri čemu ostaje nejasno je li riječ o standardnom refleksu splitskog nezamjeranja, strahu da se ne uđe u otvorenu polemiku, ili pogledu s nebeskih visina na uzgredne ‘potpisane’ individue? Hoće li nam sam Bešker ponuditi odgovor na ovo pitanje, za samu temu nije pretjerano bitno. Ono što pak jeste bitno je da Bešker uopće nije pročitao knjigu o kojoj je napisao recenziju. Jer da jeste, tako studioznom autoru ne bi promaknula činjenica da je autor amblema dvorske lude Boris Dežulović, a ne Alem Ćurin. Kojemu naravno opravdano naglašava autorsku genijalnost. Imajući to u vidu, postaje očito kako se ovdje susrećemo s autorom koji je letimično prolistao Pavelićevu knjigu, iz nje izvadio nekoliko citata da u to nitko ne posumnja, „logično“ zaključio kako autor Feralovog loga nema biti tko drugi osim Ćurina, a sve to samo da bi konačno uzvratio Ivančiću za davni tekst o Beškerovoj intimizaciji s imaginarnim kolektivom.
Problem „liberalne Hrvatske“ leži upravo u neshvaćanju fenomena tolike čitateljske odanosti jednom dosljednom mediju (FOTO: Lupiga.Com)
Sjetit će se oni koji su ta dva teksta, Beškerov i Ivančićev, imali priliku čitati, kako je Bešker vlastite političke zablude pretvorio u kolektivne. Nezgodna je stvar, međutim što u svakom vremenu postoje određeni ljudi koji ne upadaju u kolektivne zanose i ne pišu ode vlastodršcima. Neovisno o tome radi li se o Sanaderu ili aktualnom Papi. Takve ljude Bešker očito promatra kao one iz geta političke sekte, pa je spreman pisati svakakve besmislice, samo da bi potvrdio ispravnost vlastitih promišljanja. Često oportunističkih naravno. Sve nas ovo dovodi do pitanja, misli li Bešker da je Feral bio list za sve dok mu je naglasak bio na satiričkom dijelu novine? Vjerujući u njegovu razboritost, ovu mogućnost ćemo u startu odbaciti, no i dalje ne možemo izbjeći pitanje, zbog čega bi list koji se u trenutku gašenja prodavao u nekoliko tisuća primjeraka više od današnje naklade Globusa u kojem je ova recenzija objavljena, bio u nekoj vrsti geta? Ovo predstavlja fundamentalno pitanje za razumijevanje Beškerov teksta.
Umjesto da ukaže na nespremnost društva da se suoči s posljedicama vlastitog podržavanja nacionalističkog ludila, Bešker jedini medij koji je tu spremnost iskazivao, naziva političkom sektom koja prokazuje neprijatelje i ne donosi potpune informacije. Što je, naravno potpuna neistina, ali nam otkriva skrivenu poruku koja ovaj tekst nudi. Nju ćemo pronaći u sljedećoj rečenici: “Feral Tribune je, ne samo zbog svoga satiričnog diskursa, bio više na udaru od drugih glasila, koja također nisu, barem djelomice, prešućivala mračne strane jedne epohe (ovaj isti Globus, Radio 101, kasnije i Jutarnji list itd.).”.
Kako je, naime, odavno poznato da se svatko češe tamo gdje ga svrbi, posve je jasno da ova rečenica predstavlja paradigmu odnosa tzv. liberalne Hrvatske prema pitanju Feral Tribunea. Radi se o, ničemu drugom, doli o banalnoj zavisti. Iz koje naravno izviru frustracije i potreba za prešućivanjem s jedne strane, ali i izražena nelagoda kad se šutnja, što je slučaj s Pavelićevom knjigom, razbije s druge strane. Problem „liberalne Hrvatske“ leži upravo u neshvaćanju fenomena tolike čitateljske odanosti jednom dosljednom mediju. Iz njihove perspektive, jedino fanatična sekta sljedbenika može u toj mjeri poštovati neki medij i neke ljude.
No, brojnost tih ljudi koji su do zadnjeg dana kupovali Feral i razgrabili Pavelićevu knjigu, u današnjim okolnostima može poslati samo jednu poruku takvoj Hrvatskoj. Ne možeš biti domobran i očekivat da te ljudi cijene. U ovakvom odnosu snaga do šire javnosti će teško doprijeti zaključak kako su za kontaminiranje društvene svijesti u Hrvatskoj znatno odgovorniji ovi mediji koje Bešker, uz Vijenac na drugom mjestu, nabraja kao one koji su također pružali otpor. Upravo je cinizam tih „lijevo-liberalnih“ medija stvorio današnju močvaru, u znatno većoj mjeri od Ivankovićevog Vjesnika ili Vrdoljakovog HRT-a. Što misliti o Globusu i njegovoj ulozi, nakon što je dizao hajku na „Vještice iz Ria“? Što misliti o Jutarnjem listu koji se bori protiv klerikalizma i militantnog nacionalizma, istovremeno darujući Gospine slike, narukvice ili postere Ante Gotovine uz novine? Drugim riječima, ako u Hrvatskoj postoje mediji koji se na krajnje ciničan način odnose prema društvenoj stvarnosti i cjelovitim novinskim informacijama, pronaći ćemo ih u grupaciji EPH. Feral Tribune za takvu vrstu cinizma ne može ni na koji način biti kriv, no jasno je da svakom svojom pojavom podsjeća, nervira i izaziva reakcije poput ove. Sročene upravo u duhu dominantnog cinizma. Prvo te pohvale, a onda te proglase ekstremistom.