Ruž(i)na deluzijska crvotočina

Bijedna Naša, eto, već 25 godina, izrazitije nego ikad, pati od “državotvoraca” s kroničnim deluzijskim sindromom – osobito veličine i “domoljublja”! Nitko ne poseže za kakvim medikamentom ili drugom vrsti terapije. Istina, deluzije se teško ili nikako ne liječe, simptome prepoznaju uglavnom psihijatrijski izvrsnici, ali svejedno bi trebalo sanirati štete od patološki promijenjenih sadržaja mišljenja na koje ne utječu dokazi i argumenti zdravog uma. Jadno je i zloslutno da se cijela ova trknuta zemlja postupno i neumitno, naočigled građana i europske “obitelji kojoj oduvijek pripadamo”, pretvara u neuglednu deluzijsku crvotočinu. Zemlju psihijatrijski slučaj. Zemlju koja od samog preuzimanja međunarodne državne franšize jednostavno nema sreće sa svojim “državotvorno” opsjednutim vođama, čija politička patologija podrazumijeva armirani imunitet na logičnost, dokaze i argumente zdravog uma.

Plastično se to i ovih dana iskazuje nebuloznim prosipanjem bolesnih ideja/izjava šefice Hrvatske konzervativne stranke i europarlamentarke s liste “novog HDZ-a” (novog? – sic) notorne Ruže Tomašić u Vukovaru o čišćenju preostalih hrvatskih Srba iz “našeg dvorišta”, vođe šatoraša Đure Glogoškog o tome da će do kraja svibnja “netko morati otići s Markovog trga kad tamo dođu hrvatski branitelji”, pa i ZNA SE agitpropa o olujno-slavljeničkom “izvođenju HV-a na zagrebačke ulice”.

Najsmješnije je, tragikomično pače, što se uz rasistički rasplamsalu Tomašićku oštrim šovinističkim laktovima probija bivša manekenka i miss Hrvatske (1995.) Anica Martinović-Kovač, supruga bivšeg “vatrenog” Roberta Kovača, pomoćnika i brata izbornika nogometne reprezentacije Nike Kovača. Ta zajapurena Hrvatica, rođena 1976. u pukoj sirotinji, u Duvnu (BiH), danas Tomislavgradu, ničim važnijim nije zadužila Bijednu Našu, ali se smatra pozvanom politikantski ubijati dosadu iz dokolice svega materijalnog obilja. I ona bi, jadna, proganjala/iseljavala hrvatske Srbe iz njihove stoljetne domovine Hrvatske!

“Došlo je vrijeme za čistu Hrvatsku!” – prenijeli su mediji njezin deluzijski ispad sa zagrebačkog Trga bana Jelačića, za “braniteljskog” performansa “Sto posto za Hrvatsku”, gdje je bila u biranom društvu “velikih Hrvata državotvornog smjera”. Duvnjanka iz BiH bi čistila RH od građana koji su rođeni u RH! Budalaština prvog reda. Kao da je Bijedna Naša privatno vlasništvo plemena Martinovića i Kovača, od stoljeća sedmog. Koješta. I da jest, i da je rođena u Hrvatskoj kao što nije, na etničko joj čišćenje ne daje pravo ni demokratska uljudba civiliziranog svijeta niti vjera, čiji križić sjaji licemjerjem obješenim o zlatan lančić oko vrata!

Deluzijski crvotočna Bijedna Naša pogodan je dom povampirenom poznatom zlu, kojem premijer Zoran Milanović prijeti stisnutom šakom i davnim pokličem španjolske revolucionarke Isidore Dolores Ibárruri Gómez, legendarne La Pasionarije: “No pasarán!” Ali, realno, Milanović u gotovo četiri godine na vlasti nije iskoristio ni jedan od učinkovitih alata zrele pravne, sekularne države da njegov “neće proći!” bude i nešto više od prigodnog verbalizma tek za medijski jednodnevnu, prigodnu uporabu!

Zato itekako u korist demokratske/državne štete čine redikulozni, a rasistički zločesti likovi poput Ruže Tomašić ili bivše manekenke bosanskohercegovačkih korijena, šef “novog HDZ-a” Tomislav Karamarko i njegova “žena iz naroda” na Pantovčaku. Nedostojno predsjednice RH, Kolinda Grabar-Kitarović se svjesno spušta na tako nisku razinu da joj jedan Zdravko Mamić, notorni srbomrzac i “domoljub” čudnih manira elementarnog kućnog odgoja (“mučko đubre!”) plaća proslavu rođendana u svojoj vili!

Nedostojno je ozbiljne državne čelnice, navodno zauzete za sve građane, zvati na predsjedničku inauguraciju jednog Velimira Bujanca, osuđenog dilera droge, koji je lakrdijaški u SS-odori prijetio hrvatskim Srbima već viđenim ustaškim pogromom (trećinu protjerati, trećinu prekrstiti, trećinu pobiti), a prijatelja mu iz “braniteljskog” šatora, čestog gosta proustaške TV-bujice Antu Deura uzeti za svog savjetnika “za braniteljska pitanja”!

Deluzijsku je crvotočinu počeo smrdljivo crvotočiti još Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman prvim kontaktima s ustaškom emigracijom u Kanadi, SAD-u, Južnoj Americi, Australiji i nekoliko zapadnoeuropskih zemalja. Dolaskom na vlast, širom je otvorio granice ekstremnoj emigraciji, čak i međunarodnim teroristima i ubojicama, krvnih zrnaca od stoljeća sedmog. Oni koje njihov bog nije pozvao u vječna lovišta, danas lagodno uživaju masne apanaže poreznih obveznika i besramno se krevelje pred HNK-om u Zagrebu, tražeći promjenu imena Trga maršala Tita. Taj je šovinistički povodanj iz dijaspore, na nesreću građana, nanio u RH i bivšu kanadsku policajku Ružu Tomašić, koja od samog prelaska granice širi rasizam i mržnju. Sada s europarlamentarnih stotinjak tisuća kuna plaće ni za kakav državi koristan rad, koju joj je namro Tomislav Karamarko.

Proljev rasističkog/šovinističkog zla od prvog se dana navodne državne samostalnosti RH okomio na pripadnike srpske nacionalne manjine. Nisu mali zeleni iz druge galaksije došli u praskozorje Domovinskog rata minirati obnoć po Vukovaru, Osijeku… kafiće, trgovine i obrtničke radionice u vlasništvu domaćih Srba. Ružino “čišćenje dvorišta” od Srba desetljećima je, verbalno i praktično, na djelu u ovoj nedemokratskoj i antisekularnoj zemlji “državotvornih” začinjavaca. S moralno si klimave govornice “novog HDZ-a” prisvajaju ovlasti kakve im ne pripadaju, pozivajući se na Tuđmanovo (ne)djelo. Ruža Tomašić nije ništa žešća u protusrpskoj mržnji od vječno namrgođenog Tuđmana, koji je diktatorskim ponašanjem u RH i agresijom na BiH izopćio Hrvatsku iz civiliziranog svijeta.

“Sretan sam što mi žena nije ni Srpkinja niti Židovka!” – bubnuo je “Vrhovnik” i 1995. posijao još nekoliko bisera, koji ga definitivno svrstavaju u kategoriju naših “državotvoraca”, vrijednih ozbiljnog psihijatrijskog tretmana. U tzv. Brijunskim transkriptima, na razmatranju u Haagu, spominje se i Tuđmanova kontroverza o Srbima koje Olujom treba tako riješiti da u RH više ne ostane ni jedan. Kolumnist tjednika Novosti Viktor Ivančić sjetio se u komentaru Čista zemlja još nekoliko njegovih “mudrosti”. Jamačno je svojim rasizmom bezgranično usrećio unuke Dejana i Sinišu iz braka kćeri Nevenke sa Srbinom Stevanom Košutićem, kojem je pobjegla jedne proljetne noći 1969. kroz prozor obiteljske vile u Nazorovoj.

“Dovoljno je obnoviti najupečatljivije fragmente govora što ih je Poglavarko održao na punktovima, gdje se u kolovozu 1995. zaustavljao slavni ‘Vlak slobode’, neposredno nakon ‘Oluje’, kada je iz našeg dvorišta uklonjeno par stotina tisuća komada čovjekolikih otpadaka”, piše Ivančić. “Knin: ‘Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo’. Split: ‘Neka im je sretan put!’ Karlovac: ‘ I još ih ima. I ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!'” Čak su i mainstream mediji imali punu slobodu – kao što i danas imaju! – neometano i nekažnjeno pljuvati po srpskoj nacionalnoj manjini.

Milanovićeva inačica slavnog “No pasarán!” djeluje pod tim reflektorom kao kržljava biljčica usred Sahare. Dok “novi HDZ” nije izboksao lokalnu vlast u Vukovaru, Bijednu se Našu primitivno sramotilo stožeraškim/čekićaškim cirkusom protiv ćirilice, koji je pod 100-postotnom invalidskom kulisom preseljen u šatru na Savskoj cesti 66 u Zagrebu: isti scenaristi, isti režiseri i isti glumci! Ne jenjavaju “braniteljski” zahtjevi za prebrojavanjem Srba u RH ni izazivačko-huškačka retorika prema Srbiji, kojom diplomatski neuko prednjači “žena iz naroda”. To našim građanima neće donijeti ništa dobro. Miran suživot u pluralnoj i višenacionalnoj državi svakim se danom dovodi u pitanje, a verbalni građanski rat uzima maha. Deluzije!? Itekako.

“Budući da je nešto gluplji od pokojnog idola”, tvrdi Viktor Ivančić u Čistoj zemlji, moglo bi se reći kako Tomislav Karamarko – glavni režiser tekućih hrvatskih gibanja – nastupa kao ogoljeli Tuđman, kao njegova posthumna bit, i kako, trudeći se utjeloviti snagu mitske prošlosti, kroči u budućnost bez olakotnih okolnosti. Marš je započet na ulicama da bi završio u institucijama, s prethodnicom u vidu stopostotnih ratnih invalida, stopostotnih ratnih zločinaca i stopostotno hrvatskoga malograđanskog morala. Takvoga koji će ostati neosjetljiv na činjenicu da je težnja ka ‘čistoj’ državi nemoguća bez bogate zbirke prljavih motiva. Slijedi dakle novi početak higijenskih radova. Interregnum se bliži neumitnom kraju. ‘Čista Hrvatska’ ima svoju prepoznatljivu kanalizacijsku aromu. Već sada je preporučljivo kretati se ‘Lijepom našom’ čvrsto začepljena nosa, ali – slijedimo li intuicije gospođa Kovač i Tomašić – bez sumnje će biti i bolje: prava će govna tek isplivati na vlast.”

A premijer se Milanović sjetio Isidore Dolores Ibárruri Gómez, legendarne La Pasionarije: “No pasarán!” Nije rekao zašto je krvavi frankistički fašizam ipak – prošao! Preko stotina tisuća leševa, potpuno razorenim zemaljskim rajem.

h-alter