Gdje bi se drugo, ako ne u NEUMU, bilo moglo dogoditi (definitivno) posljednje okupljanje JRT-a iliti Jugoslavenske radio televizije, na nekom zajedničkom festivalu? O, da, moram za informaciju mlađih samo napomenuti da su nekad (do 1990. g.) sve republičke radio-televizijske postaje bile udružene u JRT, a jednom godišnje njihovi su se predstavnici okupljali na takmičarskim festivalima. Svaki je pojedinačni republički RTV centar u tu svrhu delegirao svoje najbolje (TV) emisije, podijeljene i žirirane u određenim kategorijama, pa se time igralo samo na nekakav kvalitetni prestiž (simbolično vrednovanje, bez nagrada proizvođačima nekog programa ili centru koji ih je delegirao). Taj je JRT festival godinama lutao diljem i širom, najčešće Hrvatske, a koliko ih se ja sjećam od Bleda, preko Portoroža i Opatije, pa napokon i do Neuma. U ovom mjestašcu, kojemu je ime ujedno i znak (barem je to postalo za mene, kako ću dalje ispričati), posljednje je okupljanje JRT-e bilo održano od 14. do 19. svibnja 1990. godine.
Događaj veći od nogometa (FOTO: Wikipedia)
Ne spominjem ovo okupljanje samo stoga što se datumski poklapa s tjednom u kojemu trajemo ovoga svibnja 2015. g., već i zbog nekih znakovitih koincidencija koje su se tada slučile, da bi danas odjekivale. Jer, u NEUMU nije se samo raspala JRT (Hrvatska se iz njena sastava izdvojila 3. IX. 1990.), nego u NEUMU i ja – siđoh s uma (ali o tome pri kraju, kako biste nastavili ovo čitati)! Bio sam od nekih odgovornih ljudi s RTZ-a (tj. Radiotelevizije Zagreb, kao prethodnice današnje HRT), poslan da u Neumu budem član žirija za jednu kategoriju. Kako su me to “poslali”? Pa, tako što se tada u NIŠRO “Vjesniku” s mojom malenkosti raspolagalo po volji, ali kako mojoj boljoj polovici i meni avionski izlet Zagreb-Dubrovnik, pa Neum, s nekoliko dana boravka u hotelu bije bio baš antipatičan, zanemario sam formalnosti. Uostalom, istini za volju, u to sam vrijeme bio intenzivno angažiran u pisanju TV-kritika, u mojoj rubrici “BOX POPULI”, u reviji “Studio” (u sastavu SOUR-a “Vjesnik”) pa se s RTZ-a zaista nisu mogli dosjetiti boljega za funkciju jednoga člana u žiriju (i to specificirano, u potkategoriji “autorskih ostvarenja u TV-dnevniku!). Odlazak na tako važnu (privremenu) funkciju čak sam i najavio u “Studiju” (br. 1363. od 18. V. – 24. V. 1990. g.): “A propos, malenkost autora ove beznačajne rubrike šalju u Neum, da bi tamo o televiziji nešto razlučivala. Kao Histrianin porijeklom, dušom i srcem, UM bih dao za HUM, ali što će mi značiti NEUM – to će se tek vidjeti.”
Što je to “autorsko ostvarenje” u TV-dnevniku, nije se baš ni do dan danas sasvim razlučilo/objasnilo/dokazalo, a kako sam se u Neumu bio našao u tročlanom žiriju (s dvoje predstavnika drugih republičkih centara, ali tko su oni bili, danas se više ne sjećam), čini se da nisam trebao suviše inzistirati/gnjaviti/lobirati/dokazivati kako je najbolji uradak baš onaj “mojega” autora iliti RTZ-a. Pregledali smo deset TV-dnevnika svih tada postojećih TV-postaja u Jugoslaviji, ali svih emitiranih na isti dan, naime 15. svibnja 1990. g. Nekako sam uvjerio kolege da se najboljim “autorskim radom” pokazuje zaokružena dokumentarna emisija snimljena na nogometnoj utakmici (i o njoj) između “Dinama” i “Crvene zvezde”, u Zagrebu, 13. svibnja 1990. Snimak te skandalozno prekinute utakmice, kojoj se danas pridaje značenje “veće od nogometa“, vjerojatno se istog dana vrtio u redovnim večernjim vijestima RTZ-a, ali kako su ga usto i sigurno dramaturški, montažerski i slično potom dorađivali, taj je dokument kao posebni uradak bio prikazan baš 15. svibnja 1990., dakle na onaj dan koji je našem žiriju u Neumu pao u dio da ga ocjenjuje. Ne vodeći tada računa o političko-nacionalnoj-nacionalističkoj strani čitavoga toga događanja – a proteći će još godine dok se o njemu bude bio mogao napraviti “pravi” dokumentarac, kao ovaj Igora Grahovca, “Nedjelja 13.”, prikazan na HRT prvi nastavak baš 13. svibnja 2015. godine - sjećam se, samo da sam u žiriju zastupao vrijednost dokumentarne svježine i autorskoga baratanja kamerom, kao i nepristranosti u izvještavanju, pa su tako prevagnuli težina mojih argumenata ili, možda, argumenti moje težine.
Neum (FOTO: Zlatko Unger/Flickr)
Evo, sada, one privatne poante, naslućene na početku: premda sam tada bio mnogo vitkiji nego danas (čak četiri kilograma mršaviji), računao sam kako ću smršaviti ako ništa ne jedem (a to je već bila faza u kojoj i nisam imao apetita), te da opstajem samo od turskih kafa (brrr!) i konjaka “Courvoisier” (aha!). To me je na kraju i dovelo do kraja, tako da sam 19. V. 1990., na recepciji hotela u NEUMU – sišao s uma. Uz neartikulirani krik složio sam se kao proštac i završio u mostarskoj bolnici u kojoj su me, pod dijagnozom hipoglikemijske kome zbog akutnog trovanja alkoholom, preko noći vratili svijesti i šupirali u Zagreb. Uglavnom, toga se svibnja 1990. moja malenkost otrijeznila, a u Jugoslaviji je tek (za)počinjali pijanstvo. Budući da sam u NEUMU kao član žirija uspio našoj emisiji donijeti prvo mjesto, pitam se jesam li to – historijski – PROMAŠIO ili POGODIO “ceo fudbal” iliti cili balun!? Samo NE-UM zna!