Prvi svjetski rat je ugušio galgenhumor bojnim plinovima, iskomadao ga Maxim strojnicama, i preorao baražom dalekometnih topova. Doslovce, s 1914.-om galgenhumor je završio na galgama; vješalima. U ljeto 1914., nakon atentata u Sarajevu, razjarena je bečka gomila pred frizerskim salonom u Habsburgergasse napala i linčovala dvorskog frizera Marka Radojčića, porijeklom Srbina. Nakon ovog ku-klux-klanovskog linča u središtu Beča, ni galgenhumor, a ni Beč, više neće biti isti. Jer kako više Beč gledati kao srednje evropsku metropolu; kada nakon svega galgenhumorom odgovoriti na ovakvu galgentragediju? Na vješalima koja su dala ime čuvenom srednjoevropskom humoru sada su se, doslovce, njihali leševi. Humor ispod vješala, u krajnje ironičnom obratu, završio je na njima.
Uz predgovor tragedije Karla Krausa “Posljednji dani čovječanstva“ stoji fotografija jednog drugog linča. Na njoj su ponosna i nasmiješena lica austro-ugarskih “purgera“ i raznih službenika koja okružuju obješeno tijelo iredentiste Cesare Battistia. U 29. prizoru, IV čina, Karl Kraus piše, “austrijsko lice“ je postalo “lice krvnika“ – “Bečkog krvnika koji na razglednici što pokazuje mrtvog Battistia drži svoje šape na glavi pogubljenog“. Tu su i druga nacerena lica civila “i onih čiji je zadnji posjed njihova čast“, što se “gusto tiskaju oko trupla samo da svi dođu na razglednicu“: prava “slika cesarsko-kraljevskog čovještva“, “spomenik galgenhumora“, nakon kojeg je, “možda prvi puta od stvaranja svijeta vrag povikao ‘dovraga, odvratno’!“.
I nije to bila jedina takva “razglednica“. Na jednoj drugoj koju Kraus spominje vide se razni vojnici kako “rame uz rame s obješenim Rusinkama pružaju vratove samo da nekako dođu na dokument“ – “jer nije se samo vješalo, nego se tu i poziralo; a nisu fotografirana samo pogubljenja, nego i promatrači, pa čak i fotografi“…
Ne započinju “Posljednji dani čovječanstva“, “tragedija u pet činova s predigrom i epilogom“ austrijskog kralja galgenhumora i urednika čuvenog satiričkog časopisa “Baklja“, slučajno s fotografijom linča. Prvi svjetski rat je galgenhumoru dao novu dimenziju. O kakvoj se dimenziji radi jasno sugerira fotografija uz predgovor. Humorom se sada svi bave: od razjarene bečke gomile, do generala i careva. Kao satiričar, Kraus je samo trebao ustupiti mjesto tim novim „humoristima“. “Posljednji dani čovječanstva“ upravo su to – opsežna zbirka ratnog “humora“, u kojoj su se “najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista dogodila… najvjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati.“
Procjena jest da je 2/3 “humorističkog materijala“ u knjizi autentično; izvučeno iz tadašnjih vijesti, izjava, komentara, pjesama, itd. Sam će Kraus reći: “Tragično je određenje mojih likova da moraju govoriti ono što su sami napisali te tako dolaze pred potomstvo koje ih je sasvim drukčije zamišljalo“… Na stranicama koje slijede generali se tuže da im se “prišivaju“ desetine tisuća ubijenih; baruni i grofovi razlog zbog kojeg je izbio rat nalaze “silno komičnim zapravo“; niži oficiri ranjenike vide kao “polovičnu priču“, nedovršenu herojsku smrt (“za godinu dana, kada dođe mir, postojat će samo verglaši, ja si već sada stišćem uši“); politički komentatori pišu da im je draže poljubiti divnog njemačkog vojnika nego Giocondu; svećenici propovijedaju kako je Isus zapovijed “Ljubite neprijatelje svoje!“ – „dao samo za općenje između ljudi, pojedinaca, ali ne i za odnose naroda međusobno“; pjesnici pjevaju “Štajerski vinari, tiještite fino, / Od plodova južnih rujne krvi vino!“, i tako dalje, i tako unedogled.
Jasno, kada se sva ta građa skupila, taj grupni napor raznih znanih i neznanih „humorista“ prerastao je u tragediju kraja čovječnosti. Ali ubijeni galgenhumor i dalje je bio tu, sada kao tragedija samog humora. Galgenhumor je obješen, ugušen plinom, raskomadan strojnicama i topovima, no kao što odrubljena Orfejova glava nastavlja pjevati, tako je i obješeno, ugušeno, raskomadano i zapaljeno tijelo galgenhumora nastavilo pjevati kroz usta generala i svećenika, novinskih huškača i patriotskih pjesnika.
“Tragično je određenje mojih likova da moraju govoriti ono što su sami napisali te tako dolaze pred potomstvo koje ih je sasvim drukčije zamišljalo”.
Posljednji dani čovječanstva Karl Kraus (1874.-1936.) bečki je djed Feral Tribunea; originalni feralovac, čija su unuci posijana na raznim stranama svijeta, uključujući i splitske Bačvice gdje se nalazila redakcija Ferala. Svoju satiru Kraus je objavljivao u časopisu “Baklja“ (Die Fackel) koji uređuje od 1899. pa sve do smrti (a od 1911. je ujedno i jedini autor časopisa!). Kao što u pogovoru navodi prevoditelj Sead Muhamedagić, Kraus u “Baklji“ još od 1908. objavljuje tekstove apokaliptičke tematike. Početkom rata publicist se povlači iz javnosti. Tokom te neobične šutnje Kraus intenzivno piše: pripremajući se na dugotrajni spisateljski “rat protiv rata“.
Sredinom 1915. završava predigru, prvu cjelinu “Posljednjih dana čovječanstva“; u listopadu iste godine u “Baklji“ izlaze prizori iz djela koje naziva “tragedijom“; a u studenom 1918., na samom završetku rata, izlaze četiri posebna sveska “Baklje“ u kojima su „Posljednji dani čovječanstva“ prvi puta objedinjeni u jedinstvenu cjelinu. Temeljita prerada i upotpunjavanje provedeni su 1920. i 1921. godine. Konačna verzija tragedije pojavljuje se sredinom iduće godine. Brzo slijedi nekoliko izdanja, a onda i scenska uprizorenja.
Kraus umire godinu-dvije pred dolazak nacista u Beč. Kao čovjeka, posebice kao Židova, to ga pošteđuje katastrofe koja slijedi prakatastrofu Prvog svjetskog rata. Ali njegova antiratna satira neće ostati nepošteđena: u pepelu krematorija Auschwitza i bljesku atomskih bombi i sami galgenhumor će nakratko zanijemjeti. Himmmleru i Hirošimi uspjeti će ono što nije nekadašnjim generalima. Nasreću ne zadugo… Novi ratovi, u Koreji, Vijetnamu, u Jugoslaviji, ponovo će mu dati zamah. Kao i nekad, “humorista“ neće manjkati.
U ovom posljednjem ratu njihove kolektivne napore objediniti će Boris Dežulović i Predrag Lucić u zbirci “Greatest Shits – antologiji hrvatske gluposti“. Ujedno i najljepšoj posveti Karlu Krausu i njegovim “Posljednjim danima čovječanstva“.