Otvorenje jasenovačkog memorijala jedan je od onih događaja koji nikada nisu opisivani u hrvatskoj i jugoslavenskoj publicistici. O tome se šutjelo, a postojali su i dobri razlozi zašto se šuti. Zapravo, spomenik Bogdana Bogdanovića, kolokvijalno znan kao Kameni cvijet, nikada nije ni otvoren. Svečanost je započela govorom jednoga partizanskog prvoborca, hrvatskoga Srbina, koji se masi okupljenog svijeta, rodbini žrtava i onima koji su te 1966. memorijal doživjeli kao nadgrobnik svojim bližnjima, obratio prigodnim riječima, kakve su se izgovarale u vrijeme državnih praznika i posvećenja hramova revolucije. Ali izgleda da ga nitko nije slušao, nego se odjednom, usred njegova monologa, masa pokrenula, i ni od koga vođena pošta prema kilometar udaljenom “Kamenom cvijetu”. Preko praznoga polja trčale su žene u crnini, zabrađene maramama, ljudi u godinama, djeca iz prošloga rata, padali su jedni po drugima, ridali, i trčali dalje, kao da će tamo, ispod spomenika, nekoga naći.
Događaj je opisao arhitekt, u svojoj memoarskoj, testamentarnoj knjizi “Ukleti neimar”, izvorno objavljenoj 1997. u njemačkome prijevodu, a u originalu danas dostupnoj u izdanju Mediteran Publishinga, beogradsko-fjumanskoga izdavača filozofske i teorijske literature. Nekoliko poglavlja “Ukletoga neimara” posvećeno je priči o jasenovačkom spomeniku, jednoj od najneispričanijih, kriptičnih priča jugoslavenskoga socijalizma, koja je, međutim, i danas važna, jer se u Hrvatskoj i širom Balkana žive posljedice te priče.
Otvorenje spomenika prošlo je bez maršala Tita i bez najvišega komunističkog protokola. Iako se razlozi desetljećima mistificiraju, stvar je jednostavna: priča o Jasenovcu i jasenovačkom zločinu na nezgodan se način odražavala na dvije konstitutivne legende jugoslavenskoga nacionalnog zajedništva: onu o borbi združenih naroda i narodnosti za oslobođenje od fašizma, i onu o okupatorima i njihovim slugama, domaćim izdajnicima, protiv kojih je borba vođena. Prema drugoj legendi, kojoj smo se poučavali već u osnovnim školama, zločine su kreirali Nijemci i Talijani, dok su im ustaše, četnici i poneki balist i slovenski domobran samo pomagali, kao izvršitelji, ali ne i kao subjekti zločina. Jasenovac je, međutim, bio hrvatski državni logor, i to je kvarilo legendu. Nikada nijednog Nijemca u Jasenovcu nije bilo, osim kao dragog gosta i turista. To znači da utemeljitelji Jesenovca nisu bili sluge okupatora, nego mnogo više od sluga, oni su bili njegovi saveznici i samostalni kreatori jasenovačkoga i mnogih drugih zločina. (Uzgred, čak se i na hrvatskoj Wikipediji, u proustaškoj natuknici o Jasenovcu kao utemeljitelj logora navodi “osovinski setelitski režim”, koji je počinio “teška nedjela”, i poslužio kao izlika komunističkim jugoslavenskim vlastima da između 1945. i 1948. u Jasenovcu počine “zločine”, čime kao da je preuzela formulacija o “okupatorima i njihovim suradnicima”, da bi se NDH ekskulpirala od zločina i prevela u normalnu državu, koja je, komunističkom krivnjom, tragično završila.)
U Titovome pokušaju stvaranja jugoslavenske nacionalne harmonije prešućivanjem ili ublažavanjem činjenica o Drugome svjetskom ratu, jedna se laž uvijek morala naplatiti drugom laži. Ako je Hrvatima ponuđena laž o Jasenovcu kao “zločinu okupatora i domaćih izdajnika”, Srbi su zadobili pravo da tu laž naplate podatkom o sedamsto tisuća ubijenih u tom logoru. Obje laži su strašne, i nije nužno mjerkati koja je po svojim posljedicama gora. Nacionalna ravnopravnost nije mogla biti ostvarena potiskivanjem istine.
Izgled jasenovačkog memorijala, te činjenica da on ne sadrži nikakva nacionalna, vjerska, ideološka ili državna obilježja, nikakve simboličke elemente junaštva i stradanja, u vezi su s konstitutivnim legendama jugoslavenskoga nacionalnog zajedništva. Bogdan Bogdanović u svojoj knjizi pomno i vrlo duhovito opisuje kako je odabran da gradi spomenik u Jasenovcu. Tito ga je, uz asistenciju kompletnoga državnog vrha, i najviših predstavnika svih jugoslavenskih republika, odabrao jer se uvjerio kako umjetniku nije na kraj pameti da podiže takav spomenik u kojemu bi se ogledala sva grandioznost jasenovačkog zločina i u kojemu bi se, htjeli to ili ne, prepoznavali zločinci, njihov karakter i ideologija. Iako se, samo godinu ili dvije ranije, okomio na apstraktnu umjetnost, maršalu je ovom prigodom apstrakcija legla kao šamar budali. Na drugim apstraktnim monumentima, recimo Džamonjinom spomeniku na Kozari ili spomeniku na Tjentištu, srpskoga skulptora Miodraga Živkovića, postoje, makar vrlo diskretna, objašnjenja u čiju se slavu i u ime koje vjere memorijal podiže. Kod Bogdanovića toga nema: samo u kamen uklesani stihovi Ivana Gorana Kovačića, umirujuća metafizika žrtve. Tihost sušta.
Da nije bilo političke laži i da nije bilo Titova straha od Jasenovca i od posljedica kakve bi istina mogla ostaviti na njegove narode i narodnosti, ne bi, vjerojatno, bilo ni “Kamenog cvijeta”. Spomenik bi izgledao drukčije, više bi govorio, bio bi narativniji, ili u skladu s europskim spomenima na koncentracijske logore, bio bi u duhu onoga bezbroj puta ponovljenog amena poslijeratne Europe – da se ne ponovi! I koliko god takvo mjesto ganulo čovjeka, možda ga i uputilo na ono što se događalo za vrijeme jednoga davnog rata, ne bi vrijedilo Bogdanovićeva Kamenog cvijeta. Jer koliko god taj spomenik bio apstraktni znak – kao što je i križ apstraktni znak – njegova priča je nevjerojatno snažna, i nemoguće ju je osjetiti iz daljine, preko fotografija ili televizijske snimke. Potrebno je preći taj put, dug skoro kilometar, uz savski nasip, pa niz drvom obloženu stazu, putem prema spomeniku.
Željeznički drveni pragovi, premazani kolomašću, mogli su biti podignuti s pruge kojom su putovali transporti za Jasenovac. Ako to i nisu baš isti ti pragovi, jednako vonjaju, i promiču pod nogama, kao da gledamo kroz otvor na podu vagona. I pedesetak godina nakon dovršetka spomenika, neobnovljeni željeznički pragovi vonjaju na željeznicu. Taj miris, to dojmi čovjeka.
Pogled ne dižemo, nego gledamo, nogu pred nogu, crne drvene pragove. Pogledamo li, ipak, ulijevo, vidimo livadu, koja bubri, zemlja iznutra raste u polukružnim elementima neke drevne civilizacije, davnoga groba. Zdesna, isto tako. U jednom trenutku, nailazimo na plan koncentracijskog logora Jasenovac, utisnut u metalnoj ploči, iscrtan Bogdanovićevom rukom, njegovim karakterističnim slovima.
Zatim čitamo taj plan, pa dižemo pogled prema livadi, gledamo gdje su bile barake, gdje administrativni odjeli logora, gdje su umirali ljudi… A tamo ničega, osim pokošene trave. Potom, pogled nam pada na crne drvene pragove, vraća nam se miris željeznice, i hodamo tako, veoma dugo, sve do Cvijeta, kada se nekako iznenada zateknemo u kripti. U unutrašnjosti betonskih latica sabiru se okolni zvukovi, čuju se jasenovačke ptice, šumi Sava, negdje se dozivaju ljudi, akustika je savršena i sve se nekako bolje čuje.
Osim onoga jednog dana u godini, kada hrvatski državni vrh obavlja ono što mora u nazočnosti izraelskoga i američkog veleposlanika, ovo mjesto posve je pusto. U kripti je čovjek sam, livade jasenovačkog kompleksa vrlo su uredno pokošene, cestom prema spomeniku protutnji katkad stari traktor.
Pogled se ponovo vraća pod noge, i dalje stojimo na željezničkim pragovima, koji se stapaju s drvenom oblogom kripte i nastavljaju naprijed, uz unutrašnjost latice, prema otvoru usred cvijeta, kroz koji se vidi samo nebo. Željeznički pragovi se nekako prirodno, bez sentimentalne simbolike i prigodnoga kiča, diskretno, tako da svako oko to i ne osjeti, i da se to u pričama o spomeniku nikada ne ističe, dižu u nebo. Na bijenalu u Veneciji 1980, nakon što je vidio maketu i nacrte jasenovačkog memorijala, nepoznati katolički prelat napisao je u knjizi dojmova (citirano prema Ukletom neimaru): “Vi ste, verovatno, komunista, ali ovde na ovom Biennalu, očigledno samo Vi verujete u Boga.” Doista, nigdje u Hrvatskoj scena uskrsnuća nije nagoviještena tako jasno kao u Jasenovcu. Stoga je, doista, šteta da se kardinalu Bozaniću one godine kada je bio u Jasenovcu tako žurilo na sladoled, pa nije stigao do kripte u “Kamenom cvijetu”.
Pisao je Bogdanović: “Spomenik je, dakle, bio otvoren. Međutim, pravi čin otvorenja bio se već dogodio istog jutra, tako reći u praskozorje. Došli su radnici i pružili mi ljudsku lubanju. Neočekivano je iskrsla iz zemlje i našla se pod grabuljama. Ćuteći smo je odneli na obalu reke, sišli smo u obalsko blato, tiho je spustili u vodu. Dok je tonula, rukavac matice odneo ju je ka sredini reke. Otišla je istim onim putem kojim su otputovali i mnogi drugi jasenovački mučenici.”
Otvorenje jasenovačkog memorijala opisao je Bogdan Žižić, u kratkom dokumentarnom filmu. Snažnom, bolnom i zaboravljenom.
Izvor: Jergovic
