Tvrdnja premijera Milanovića da će TTIP biti dobar za Hrvatsku ako je dobar i za Europsku uniju u cjelini, predstavlja pogrešku u zaključivanju.Gromoglasna saborska šutnja o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu (TTIP-u) u kontrastu je sa sve većom bukom o efektima ovog sporazuma na Hrvatsku, koju dižu što nevladine organizacije, što pojedini komentatori. Nekidan smo, naime, saznali da se na upit nekolicine velikih organizacija civilnog društva te sindikalnih središnjica o TTIP-u i CETA-i (trgovinskom sporazumu između EU-a i Kanade) odazvalo tek 4 od 151 saborskog zastupnika ili zastupnice. Prilično porazan podatak, kada se zna da će taj isti Sabor, vrlo vjerojatno, te sporazume morati i ratificirati.
Što se TTIP-a (sporazuma koji je trenutno na pregovaračkom stolu između EU-a i SAD-a) tiče, igra je to koja podsjeća na dječju svađu, u kojoj “pobjeđuje” onaj tko je glasniji. Dok je “kontra” strana prije koji tjedan na zagrebački Trg bana Jelačića dovela toliko velikog konja (trojanskog, na napuhavanje) da je onaj Banov prema ovome izgledao kao poni, ne može se reći da “pro” strana, utjelovljena u izvršnoj vlasti, nema svojeg konja za trku. Evo pa i premijer Milanović izjavljuje da bi TTIP trebao biti neutralan za našu zemlju, odnosno da će biti dobar za nas ako je dobar i za EU. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) na svoje web stranice stavlja brošuru u kojoj informira o pregovorima o TTIP-u te ističe njegove navodno pozitivne učinke. Međutim u ovoj igri nedostaje studija o utjecaju tog sporazuma na Hrvatsku, i dok je god nema, šutnja o toj temi iz Sabora ednako je neumjesna kao i Vladino ničim potkrijepljeno navijanje. Ako ćemo o legitimitetu, upozoravanja na rizike koji proizlaze iz ovog sporazuma više su nego na mjestu.
Niti jedan sporazum o trgovini i investicijama ne može biti neutralan, uvijek će izazivati određene efekte na BDP, (ne)zaposlenost, okoliš, potrošače i dr. Stoga gore spomenuta premijerova izjava o neutralnosti naprosto ne drži vodu. A konstatacija da će biti dobar za Hrvatsku ako je dobar i za Europsku uniju u cjelini također predstavlja pogrešku u zaključivanju, budući da Hrvatska spada u red manje razvijenih članica EU-a, s utoliko ranjivijom privredom. Pozitivni ton MVEP-a o TTIP-u možda je najzanimljiviji u kontekstu njegovih hvalospjeva na konto malih i srednjih poduzeća (MSP) kojih je u Hrvatskoj više od 99 posto. MVEP u poglavlju TTIP – Najčešće zablude, glede i unatoč pravopisnim greškama tvrdi: “TTIP-a će biti od koristi za male i srednje tvrtke. Izravna posljedica TTIP-ovih smanjenje administrativnih prepreka (red tape), olakšat će izvoz, ali se pritom neće snižavati visoki EU standardi”.
Problem je, međutim, što ni sama Europska komisija (EK) ne zna kako će u konačnici svijet izgledati za MSP ako ovaj sporazum jednoga dana i bude ratificiran. Štoviše, ne zna se niti hoće li u sporazum biti uključeno posebno poglavlje vezano uz MSP. U nedavnom susretu MEDEF-a (najvećeg udruženja poslodavaca u Francuskoj) s predstavnicima Komisije (26 ožujka 2015.) u pogledu TTIP-a je MEDEF pitao EK “kako Komisija može razuvjeriti 19 milijuna europskih MSP-ova koji ne izvoze I koji će trpjeti zbog pojačane konkurencije” (str. 2.). U tom grmu leži zec – dok Europska komisija i Vlada Republike Hrvatske ističu navodno pozitivne učinke odnosno šanse TTIP-a za izvoz (malih i srednjih poduzeća), propuštaju spomenuti koji efekt se može očekivati na golemu većinu onih koja ostaju na Starom kontinentu.
U Hrvatskoj pak imamo samo 13 posto poduzeća koja izvoze, a izvoz u SAD je 2012. godine u ukupnom izvozu sudjelovao samo s 2,9 posto. Logično je očekivati da bi se izvoz u SAD stupanjem na snagu TTIP-a povećao, ali što bi se desilo s izvozom u ostale zemlje EU-a i drugdje, a što s uvozom? Nedavna studija za Sloveniju jasno kaže da bi se slovenski uvoz i izvoz u spomenutom slučaju smanjio, uz mali utjecaj na BDP (u pozitivnom ili negativnom smjeru). Za razliku pak od slovenske, domaća je privreda primarno orijentirana na tuzemno tržište, dok su izvozne performanse hrvatskih poduzeća iznimno slabe, i ne može se očekivati da njihova proizvodnja za izvoz može odgovoriti nekim naglim skokovima potražnje koji bi mogli biti potaknuti potpisivanjem jednog ovakvog sporazuma. TTIP može značiti šanse za izvozno orijentirana poduzeća u određenim sektorima, ali nemojmo zaboraviti da bi izvozno orijentirana američka poduzeća takvu šansu na hrvatskom tržištu znatno bolje iskoristila. A time i ugrozila poslovanje brojnih domaćih kompanija.
Još jedna je prednost na strani velikih kompanija, a to je pravni mehanizam zaštite ulaganja. Naime Mario Ohoven, predsjednik Njemačke asocijacije malih i srednjih poduzeća, ističe kako samo velike kompanije imaju toliko sredstava da mogu tužiti državu. Uostalom, čemu takvo nedemokratsko zaobilaženje sudstva članica EU-a i SAD-a? Jedan od najutjecajnijih europskih think tankova, Centre for European Policy Studies (CEPS) u nedavnoj je studiji naglasio kako uključivanje klauzule o zaštiti investicija uz mehanizam rješavanja sporova između investitora i države ISDS (investor-state dispute settlement process) sa sobom povlači značajne troškove za EU koji bi vjerojatno pretegnuli u odnosu na bilo kakve prednosti od takvih odredaba (str. 30).
Stoga kakve god inicijative mala i srednja poduzeća kroz TTIP mogu poduzeti, toliko se i mnogima takva šansa može oduzeti. Liberalizam za nejednake znači veće šanse za jače, nije li tako oduvijek i u bilo kojem segmentu života? Javnim politikama bismo trebali upravljati razvojem, jer on ne dolazi s neba. Nepotpisivanje lošeg sporazuma – a ovaj je vrlo jaki kandidat za taj epitet – ne znači bježanje u autarkiju, već vrlo jasnu kritiku i apel za nečim boljim.