Ima nešto duboko mistično u rađanju suvremene hrvatske države.
U njenom nastanku, naime, pripadnici tzv. ekstremne neprijateljske emigracije – popularno zvani ustaše – ne samo da nisu imali presudnu ulogu, kako je prorokovano u svim ozbiljnijim socijalističkim apokalipsama, nego nisu imali skoro nikakvu. Onih par koji su došli iz Kanade bili su eksponenti Udbe, „naši ljudi na terenu“.
Pravi ustaše bili su, kako bi rekao Ranko Marinković, proverbijalni epizodisti – sedamnaesti građani Koriolana. Nekolicinu je vlast, u rutinskim sačekušama, pobila k’o zečeve. Nije to bio povratak kakvome su se nadali. Staromodno rečeno, vlast u zemlji preuzeli su „nastaše“ – bivši komunisti koji su preko noći presvukli kaput.
„U prvoj hrvatskoj vladi, ja sam bio jedini koji nikad nije bio član Partije“, požalio se nedavno Andrija Hebrang. To će reći da je nova hrvatska država – koju je teško nazvati modernom – nastala u krilu Partije, što znači da su sve Karamarkove primjedbe na tu temu posve promašene. No predmet ovoga promašaja uopće nije istražen.
Knjiga „Najtajniji Titov špijun“, pitko publicističko štivo koje se ovih dana našlo na kioscima, u fokusu priče ima Ivana Stevu Krajačića, „najboljeg druga našeg Najboljeg druga“ , kako se jednom duhovito izrazio Milomir Marić, dodajući da je Stevo mogao ući kod Tita, koji je bio njegov duhovni blizanac, kad je htio, a razlikovali su se samo utoliko „što je Stevo sanjao Hrvatsku a Tito Jugoslaviju“.
Značaj je ove konstatacije nesumnjiv. Tko god pokuša malo istražiti dubinske struje jugoslavenske politike četrdesetih, pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, iskopat će negdje Stevu. Četrdesetih ga vidimo kako lovi ustaše po Austriji i Italiji, namamljujući Kavrana i drugove u Ozninu zamku.
Stevo hapsi Stepinca, i organizira mu poseban tretman, kako u Lepoglavi, tako i kasnije, na slobodi, u Krašiću. Upravo on inicijator je Stepinčeva pokopa u katedrali – ako se u Krašiću okupi tisuću ljudi, to su velike demonstracije, ali ako ih u katedralu uđe dvostruko više, to nitko neće ni primijetiti, logično rezonira ovaj policajac, rezident sovjetske službe, najpametniji hrvatski metalac nakon Broza.
Istovremeno, upravo Krajačić blokira dizanje spomenika u Jasenovcu, iz dva razloga. Zato što ne želi obnovu etničkih napetosti, i zato što zna da su službene statistike o broju žrtava napuhane i antihrvatske – a Stevo je bio dobar Hrvat, kao i mnogi komunisti. To ne znaju samo oni koji su se sa studijem arhivistike mučili deset godina.
Pedesetih Stevo pokušava organizirati atentat na Pavelića, a šezdesetih uspijeva Titu „odraditi Rankovića“ – nakon afere s „prisluškivanjem Tita“ – sa scene nestaju Ranković i Stefanović, i put prema konfederalizaciji Jugoslavije je otvoren…
Sedamdesetih, on stvara „moćnu gomilicu“ državotvoraca, „Krajačićev kružok“, u kojemu su susjedi s Pantovčaka – on, Tuđman i Manolić, kojemu navodno predaje cjelokupnu svoju mrežu i svoj „software“. Krajačić je čak i nakon smrti aktivan – u romanu „Ja, Josip Broz Tito“ Stjepana Đurekovića, Krajačić je predmet upravo fanatičnih napada i izljeva mržnje. Prikazan je kao sadist koji je klao Hrvate, a Titu podvodio balerine i operne pjevačice…
O njemu se pletu bajke čudesnog spektra – od toga da mu je Staljin dao pištolj da ubije Tita, a on to u nekoj mračnoj noći, na samoborskoj cesti, uz kajanje priznao, do toga da su mu svakog tjedna u bazen dovozili cisterne s morskom vodom…
U knjizi su prikazane sve etape njegova života. U razdoblju NDH on je vodio agenturnu mrežu u Zagrebu, i u drugoj polovici rata preveo mnoštvo visokih časnika oružanih snaga NDH u partizane. Krajačić je Titu doveo Pavelićevu avijaciju. Nazoru je, prilikom ustaškog napada na Otočac, spasio život. U knjizi je ekstenzivno opisan i Nazorov odlazak u partizane, kojega ovih dana akademik Nedjeljko Mihanović opisuje kao „prisilan“:
„Reče mi jednom, iznenada, Goran:
— Žele vas. Biste li vi k njima?
— Bih, odgovorih.
— Sada? Odmah?
— Da.
— Da govorim s kiparom?
— Možeš.
To bijaše sve.
Doskora kipar dođe i povede sa sobom dva nepoznata mi čovjeka: jednog smo zvali Inžinirom (što on nije bio); drugoga, nižeg i brkatog, Konspiratorom (što ovaj doista i jest).
— Uredite sve s njima — reče mi bezbradi hrvatski Michelangelo i ode. Dogovorismo se prije svega, kako da ne ostavim sestru u Zagrebu bez pomoći i zaštite.
— Što da sobom ponesem?
— Što manje. Dva kovčežića. U jednom zimsko rublje, u drugom zimsko odijelo i obuću. Do dva dana doći ćemo da ih dignemo i pred nama otpremimo k vašem cilju.
— A kad ćete po me?
— Najdalje do desetak dana.
— Kuda, kako i kamo?
Ne dadoše mi odgovora.
Moje se pouzdanje ipak ne uskoleba; ne rekoh više niti jedne riječi. I moja me sestra (draga, razborita, požrtvovna, uviđavna i sestra i majka!) hitro i uredno spremi; kovčežići nekamo otputovaše…“
Ista sestra Irma – koja je Mihanoviću ključni svjedok komunističke manipulacije s bratom – nakon bratova odlaska Titu dobila je zanimljivu financijsku pomoć. Poznati kipar Antun Augustinčić za vrijeme rata dobio je ponudu koja se nije mogla odbiti – izradu Pavelićeve biste.
„Tih su me dana“, navodi se u knjizi Augustinčićevo svjedočenje – „često posjećivali Ivan Krajačić i Ivo Lola Ribar i njima sam ispričao što se dogodilo. Preporučili su mi da portretiram Pavelića, ako već odmah ne mogu bježati, a da ćemo honorar dati za Narodnu pomoć. I tako je prva svota koju sam primio upućena kao pomoć sestri Vladimira Nazora…“
Krajačićeva uloga u zaštiti Tuđmana od oštrijih progona, golema je i vjerojatno presudna. O tome će vjerojatno progovoriti Josip Manolić, ako njegovi memoari ikada ugledaju svjetlo dana. Uloga komunista u stvaranju države sasvim sigurno neće se dopasti vjerojatnim budućim vlastodršcima, Karamarkovom HDZ-u u kojemu, čak i od tog nasljeđa komunizma, nije ostao ni kamen na kamenu. Unatoč činjenici da je bez njih vjerojatno ne bi ni bilo. Barem ne ovakve.
