Živimo u etnički nikad homogenijoj državi, koja se ekonomski raspada, bez utjecajne kritičke javnosti i s grupama militantne desnice koja ne uspijeva ponuditi ništa drugo, doli totalitarističkog jednoumlja i revizije povijesti
Piše: Dragan Markovina
Nakon što je čitava zemlja svjedočila sinoćnjem, naizgled iracionalnom ponašanju skupine militantnih branitelja koja je sve napravila, ne bi li izazvala incident širih razmjera, preostaje nam nadati se da je dobar dio građana ipak shvatio o čemu se zapravo radi. Dok s jedne strane s desne strane političkog spektra, neovisno o tome radi li se o HDZ-u, crkvi, nekoj od manjih desnih stranaka i udruga ili o čitavom nizu novinara i povjesničara uporno slušamo vapaje za konačnim obračunom s totalitarističkim nasljeđem, ta ista skupina organizacija i ljudi, sada već otvoreno, aktivno radi na uspostavi novog totalitarizma u zemlji. Ukratko govoreći, svatko tko iz bilo kojeg razloga oponira njihovom viđenju društva i države, automatski se doživljava kao neprijatelj kojeg treba izbaciti iz javnog prostora i manje-više ušutkati. Tomislav Karamarko je u međuvremenu evoluirao, pa sada više ne govori o tome što bi se smjelo govoriti u javnosti, a što iznositi unutar svoja četiri zida, već najavljuje stvaranje novog duhovnog ozračja. Slobodan Prosperov Novak nastavlja u svom stilu, pa tako nakon zahtjeva od prije par mjeseci da se Viliju Matuli zabrani javno djelovanje, sada podupire zabranu kazališne predstave. Mladež HDZ-a traži zabranu nastupa Leta 3, a skupina ustašonostalgičara registrira udrugu zaduženu za negiranje postojanja logora smrti u Jasenovcu. Duh totalitarističkog ludila pušten je iz boce i bit će ga jako teško vratiti nazad u nju. Ovo što se upravo događa u Hrvatskoj predstavlja drugi pokušaj državnog udara, nakon skupa podrške Mirku Norcu na splitskoj Rivi iz 2001. godine. No, unatoč bitno manjem odazivu i zgađenosti sve većeg broja građana posljednjim razvojem događaja, ove akcije u sebi nose i najavu onoga što nas čeka nakon izvjesne promjene vlasti. Jednostavno govoreći, nacionalistički aktivisti upravo testiraju dokle mogu ići te zahvaljujući oportunističkoj, nejakoj i prepadnutoj vlasti, uporno pomjeraju granice mogućeg. U tom smislu je i uklanjanje Titovog imena sa ulica partizanskog Šibenika, iako naoko sporedna, jako bitna stvar u čitavom procesu. U svemu ovome valja ipak jasno imenovati čitavu stvar. Postoji jedna određena skupina ljudi, koja pokreće otvorene terorističke akcije prema Republici Hrvatskoj, kamuflirajući vlastita djelovanja čitavim nizom patetičnih domoljubnih floskula. Kad netko blokira jednu od glavnih prometnica u glavnom gradu zemlje pomoću plinskih boca, to ne predstavlja ništa drugo, osim terorizma. S druge pak strane slika u kojoj na vratima crkve Sv. Marka jedan od prosvjednika davi policajca koji je zadužen za provođenje zakona ove zemlje, predstavlja najtočniji opis onoga što prosvjednici žele. Radi se o tome da je cilj ukloniti ukloniti smetnju u vidu ustavnog poretka i uvesti (kontra)revolucionarni teror. S te strane, posve je nebitno kako ti ljudi sami sebe nazivaju, s obzirom da se tu radi o osobnom uvjerenju, dok njihovo ponašanje i potezi predstavljaju evidentne činjenice.
U svom tom ludilu jedinu dobru stvar može predstavljati mogućnost da ovakva vrsta divljanja pristojne građane ipak izvede na izbore i spriječi dolazak HDZ-a na vlast. Što jeste jedan od ciljeva svih ovih akcija. Pri čemu ne treba imati nikakve iluzije o tome da će i sada HDZ eventualnim dolaskom na vlast reterirati, kao što je to učinio za Sanaderovog doba. Karamarko je prije svega uvjereni fanatik, što čitavim svojim djelovanjem, a u konačnici i odabirom svećenika koji će ga preko noći vjenčati, potvrđuje. S druge strane, ne postoji više nikakav uvjetovani pritisak od strane EU-a, s obzirom da je Hrvatska već članica, a ovakvi procesi događaju se diljem europskog prostora. U konačnici, svi su izgledi da su stvari donekle izmaknule kontroli i samom vodstvu HDZ-a, prvenstveno zbog nedostatka istinskog autoriteta na toj strani političkog spektra, izuzmemo li Katoličku crkvu, koja ne skriva svoju ideologiju. Sve navedeno trebalo bi ozbiljno zabrinuti širu javnost. Živimo u etnički nikad homogenijoj državi, koja se ekonomski raspada, bez utjecajne kritičke javnosti i s grupama militantne desnice koja ne uspijeva ponuditi ništa drugo, doli totalitarističkog jednoumlja i revizije povijesti. Svatko tko je imalo upućen u povijest dvadeset stoljeća, jako dobro zna do čega ovaj koktel dovodi, a znaju to i oni koji na njemu inzistiraju.