![Tomislav Karamarko]()
Lustracija kakvu zagovara predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko mogla bi se pozabaviti upravo njime i njegovom strankom, jer on danas zastupa totalitarizmu svojstveno utemeljenje režima na obvezatnim ideologijskim zasadama i vrijednostima, smatra naš komentator
‘Lustracija nije suđenje nekome ili zatvaranje nekoga, nego temeljita promjena opće društvene klime, cjelokupnoga vrijednosnog sustava, a naposljetku i provođenje rezolucija Europske komisije koje osuđuju sve totalitarizme’, rekao je u nedavnom (sad već glasovitom) intervjuu čovjek koji, zajedno sa znatnim dijelom javnosti i medijima naviklim na poslušnost čak i spram još nepostojećih vlasti, vidi sebe kao sljedećeg premijera Hrvatske. Iz autora te izjave, pa i iz činjenice da je po formalnom zvanju profesor povijesti, zasluženo se sprdnulo već mnogo njih, jer se Tomislav Karamarko (o kojem je, dakako, riječ) jednim intervjuom sukobio s čitavim nizom jednostavnih činjenica. Jedna, o Evropskoj komisiji, vidljiva je i u ovom citatu; totalitarne je režime, naime, osudila Parlamentarna skupština Vijeća Europe, institucija mnogo šireg obuhvata nego što je Europska unija, iz koje je to par godina kasnije učinio i Europski parlament. Od Komisije ni traga. Druga se odnosila na ‘crvene vragove’ koji (ni)su iritirali Tuđmana (ali jesu crni, žuti i zeleni), a treća na Karamarku skrivenu činjenicu da se SDP za zločine komunističkog režima javno ispričao već davno, samo pola godine nakon formalnog kraja tog režima, koji se dogodio na izborima 1990.
Ružno je reći, no lako ćemo za činjenice. Njih je glupo krivo navoditi kad čovjek želi govoriti s autoritetom, ali krive navode ipak nije teško ispraviti. Ako to ne učini onaj koji ih je izrekao, nađe se već dovoljno drugih. Ono što ne ide tako lako je njihovo tumačenje, a pogotovu ambiciozne akcije na mijenjanju društvene svijesti. A Karamarko bi se, izgleda, bavio baš time. Predsjednik HDZ-a nije se ovom nedavnom prigodom prvi put pozvao na lustraciju, ali je prvi put rekao što ona (njemu barem) znači.
Umjesto nužno nesavršena postupka koji je dio tranzicijske pravde, ‘lustracija’ u Karamarkovoj interpretaciji znači otprilike ono što je Tuđmanu značila željena ‘duhovna obnova’. I taj nedavni intervju i mnoge njegove govorancije po partijskim skupovima vrve ‘temeljnim nacionalnim vrijednostima’, opasnostima po ‘ideološku supstancu hrvatske države’, ‘općenacionalnim konsenzusom oko fundamentalnih vrijednosti’… Sve te temelje, vrijednosti, konsenzuse itd. treba s jedne strane braniti od raznih trovača koji ‘nikada nisu voljeli Hrvatsku’, ali ih s druge zapravo tek valja uspostaviti – onom ‘temeljitom promjenom opće društvene klime’.
Protuslovlje da se brani ono što tek treba stvoriti, dakle čega još nema, nije novo. Njegovo je rješenje, od davnih religijskih sistema vladavine do modernih ideologijskih totalitarizama, bilo u osnovi uvijek isto: apsolutno povjerenje u organizaciju odabranih, koji znaju pravi put, zvali se oni religijskom hijerarhijom, jedinom partijom ili nacionalnim vodstvom. Ionako se ne radi o nekom stvarnom načinu života, nekim konkretnim normama i vrednotama, nego baš o tom apsolutnom vjerovanju u vođe.
Lustracija u praksi
No zbog čega bi sve to bilo u nekoj dubokoj vezi s lustracijom? Lustracija je u antičkim vremenima označavala ritual pročišćenja u kojem je osoba koja se ogriješila o norme zajednice priznanjem i kajanjem odbacivala svoje postupke, a normativni je poredak bivao iznova potvrđen. U moderno doba tom se riječju označava ono što se čini nakon pada jednog poretka, kada treba uspostaviti nov, drukčiji; lustracija je tu dio prelaznog instrumentarija, dio onoga što se zbirno naziva tranzicijskom pravdom.
U praktičnoj operativi, u zamjeni komunističkih režima liberalnom demokracijom, postavilo se pitanje što bi ljude koji su kontrolirali propali režim spriječilo da i u novome zadrže barem dio moći. Jest, njihova je stranka prestala biti jedina, dobila je jaču konkurenciju ili je čak propala; ideologija koja je ljude držala u uvjerenju da nema drugog puta odbačena je; granice su otvorene, slobodno se – više ili manje – uvozi i izvozi, slobodno se putuje, ali i gubi posao… No tajni kanali vlasti nisu time do kraja razotkriveni; totalitarni režimi stalno su prelazili linije između javnoga, privatnoga i intimnoga, kao doušnike i doušnike regrutirali su kojekoga, prikupili masu podataka. Mnogo su znali o masi ljudi, malo im je toga ostajalo skriveno; pa i za ono što nisu znali ljudi su u strahu vjerovali da znaju, a njihovi obavještajni službenici na višim položajima imali su moć ucjenjivanja nepoznatih razmjera.
Kako izaći na kraj sa svim time ako nema kapaciteta da se sve istraži (a u DDR-u je, recimo, broj stvarnih i mogućih agenata i doušnika bio dosegnuo isti red veličine kao i cijelo stanovništvo), a mnoge stvari koje su u vladavini prava zločini to u totalitarnom režimu nisu bile? Lustracija je postavljena kao prelazni put: određene su pozicije unutar starog režima (npr. djelovanje u obavještajnim službama te čelne partijske funkcije od okružne razine na više) vezane s težim povredama onoga što je nakon ‘revolucija’ priznato kao pravo, kao i pozicije u novom poretku za koje kandidati i kandidatkinje moraju biti ‘čisti’. Kandidatkinje i kandidate se ispitivalo i provjeravalo, bilo kroz njihove iskaze, bilo kroz prijave drugih, bilo kroz istraživanje arhiva i dokumentacije, ili kombiniranjem svega toga.
Zakoni o lustraciji, koje su donijele države Višegradske skupine, baltičke države i još neke, sadržali su i sankcije, od određenog broja godina zabrane obavljanje odgovornih funkcija, preko javne kompromitacije, do mogućnosti podizanja optužnica. No odgovornost je najvećim dijelom bila politička. Kao što su u komunističkim režimima nepouzdani i nedovoljno lojalni bili politički diskreditirani, pa nisu mogli raditi na određenim mjestima, a ako bi se previše bunili bili bi i javno proglašeni neprijateljima, tako se događalo i onima kojima je u novima demokracijama lustracijski nalaz bio pozitivan. Samo što je ta politička diskreditacija bila institucionalno sređenija, zasnovana na provjeri činjenica te podložna pravnoj kontroli i prizivu. No, ostaje u opreci s načelima vladavine prava, jer nekima uskraćuje barem pasivno pravo glasa jer su politički sumnjivi, da i ne spominjemo da je u svemu tome bilo i osobnih obračuna i pokušaja novih političkih čistki.
Pravo i ‘ispravnost’ nisu isto
Ljudi koji su nakon svega bili prošli proceduru lustracije nisu morali imati ‘ispravne’ poglede, osjećati ljubav spram domovine i dijeliti ‘ispravne’ vrijednosti. Bitno je bilo da nisu bili dio režimskog aparata koji je sistematski kršio ljudska prava. Promjena poretka u biti se i sastojala upravo u tome da stavovi, uvjerenja, svjetonazori više nisu briga države. Da i ne spominjemo da se promjena poretka ipak dogodila i da četvrt stoljeća kasnije nema nikakve osnove trubiti o opasnosti da će drmatori prethodnog režima zadržati kontrolu nad centrima političke moći.
Kada, međutim, Tomislav Karamarko danas priziva svoju verziju lustracije, poziva se upravo na afirmaciju ‘ispravnih’ uvjerenja i učvršćivanje ‘ideologijskih temelja’ države. Za nj su problem ljudi koji su zadržali svoja ‘stara’ (pače, ‘boljševička’) shvaćanja, stranka koja navodno nije raskinula s totalitarnom prošlošću itd. Javno bi proskribirao nelojalnost ‘Domovini’ i nekim po njemu temeljnim ideologijskim zasadama u interpretaciji povijesnih događaja, kao što je njegovoj partiji politički blizak sudac Turudić nešto ranije bio postulirao jedino dozvoljena tumačenja karaktera ‘Domovinskog’ rata.
Sve to navodi na Karamarku neočekivan, ali logičan zaključak: Za lustraciju bi bilo i razloga i materijala (i činjeničnoga i ljudskoga), ali bi se ta lustracija – baš po logici kakvu prakticira predsjednik HDZ-a – trebala pozabaviti upravo njime i njegovom kompanijom. Jer upravo on danas zastupa totalitarizmu svojstveno utemeljenje režima na obvezatnim ideologijskim zasadama i vrijednostima, da i ne spominjemo kako su i obavještajne službe pod njegovom upravom bile sredstvo politike kojim se moglo i mimo prava kontrolirati i najintimnije sfere privatnog života. No, danas se to kršenje prava ne rješava lustracijom, koja ne bi bila ništa drugo doli politički obračun, nego zakonskim postupkom. Po mogućnosti bez politički obojenih sudaca.