Prebrzo svršavanje

Pišući još 2008. godine (dakle na začetku zadnje krize, u kojoj sudjelujemo globalno) o lijevoj kritici socijalizma u nas i kulturološkom retušu koji se pritom događa – radi se o tekstu pod naslovom ‘Kao Staljin bez brkova’ – filozof Borislav Mikulić već tada primjećuje da se antifašizam u Hrvatskoj zgrušao u ideologem nekog posebnog ‘hrvatskog antifašizma’. Problem s njime nije ni u tome što je on hrvatski po sebi, a još manje što je antifašizam za sebe. Problem je što je on postao dijelom hrvatske ‘državotvorne’ misli, kojoj je prvi zadatak ‘normalizacija’ uspostavljenog poretka. A tek drugi, izvedeni, eventualno suočenje s aberacijama u procesu njegove uspostave ili održavanja. Drugim riječima, ‘hrvatski antifašizam’ je nusprodukt provedene surogatne ideološke lustracije 1990-ih. Njega vučemo iz vremena s početka novog stoljeća i tisućljeća, kada vlast preuzimaju stranke tzv. lijevog centra. Kao takav, on je ‘sveobuhvatni označitelj hrvatske društvene pomirbe za sve dileme i kontroverzije u političkim i kulturno-povijesnim pitanjima. To je ime za veliki centar nulte kategorije u kojem izbljeđuju sve razlike, osim ireducibilnih kontroverzija s lijeva’. Pa ako se to sve moglo vidjeti i prepoznati još u vremenima nekima ugodnog trajanja tzv. socijaldemokratske vlasti, sada, u trenucima njezine panične borbe za opstanak na vlasti, sve biva još jasnije iscrtano.

Zato su priče o velikoj raskoljenosti Hrvatske, o zarobljenosti u ‘crveni’ i ‘crni’ tabor, koje stranke kapitalo-parlamentarizma i od centara političke i ekonomske moći kontrolirani mediji uzimaju zdravo za gotovo, od početka do kraja u funkciji održavanja vlasti. Njihove. A to znači građanske i stranačke. Koju, kao blokove tzv. lijevog i, malo manje tzv. desnog centra ne treba jednačiti do ‘noći u kojoj su sve krave crne’. Ali to još ne znači da i pri danjem svjetlu ne vidimo kako su one sve iste sivkaste pasmine. Interesantno je primijetiti da oni isti koji inače vole sumnjati u to postoji li uopće hrvatsko društvo, postoje li klase i slojevi u njemu (a samo tako može eventualno postojati i nacija), uopće ne sumnjaju u moć povijesne linije podjele na ‘ustaše’ i ‘partizane’ u tom istom ‘nerazvijenom’ i do kapitalističkog pojma nedovedenom društvu. Valjda po logici one Thatcheričine da ne postoji društvo, ali postoje pojedinci i njihove porodice. A te familije onda preko svojih pater familiasa čuvaju ‘tajno znanje’ o tome tko smo, što smo i kuda stvarno idemo. Pa tako primjerice po konsenzualnom, pomirbenom mišljenju tih imaginarnih ‘ustaša’ i ‘partizana’ odgonetka sfingina pitanja više ne glasi: čovjek. Već: ići ćeš, vratiti se nećeš – s puta u neoliberalni kapitalizam.

Dakle sukob je kao nadomjesni, odozgo proizveden, projiciran u prošlost. I kome onda najbolje može služiti nego onima koji bi da izbjegnu sukobe u sadašnjosti? O njezinom utopijskom karakteru da i ne govorimo. A za te suvremene sukobe razloga valjda ima. Pa baš i na liniji nove fašistoidnosti i borbe protiv nje. On je nadomjesni, na način bure u čaši vode. Ne zato što bure – fašistoidnosti – i izvan čaše nema. Nego baš zato što je čaša gospodstva jedino što se na vjetrometini primarno želi očuvati. A njoj treba i doza muzejske fašistoidnosti kojom se, udruženim snagama ‘legitimnog poretka’, još uvijek može manipulativno ovladati.

Govoreći na tribini povodom 70-godišnjice oslobođenja od fašizma na temu politika povijesti i NOB-a, teoretičar kulture Boris Buden u jednostavnoj je slici doveo u pitanje mit o raskoljenosti ovdašnjeg društva. Imamo li mi situaciju, rekao je, da jedna tribina na stadionu viče ‘Smrt fašizmu’ a druga ‘Za dom spremni’? Jer to bi bio dokaz podijeljenosti društva. Ili se cijela utakmica stalno vodi na desnom polju, dok ‘nemušta’ politička ljevica objašnjava u glavnim medijima da se odrekla zločinaca u svojim redovima. Da bi, dan kasnije, u ‘svojim’ medijima (koji su, istina, marginalni) napala društvenu klimu na način ‘prekomjernog granatiranja’, uspostave koliko sutra neke nove NDH. S rasnim progonima i masovnim zločinom pride. To je školski primjer hipohondričnog obrata, kako takvu situaciju unaprijedne ‘borbe’ protiv kršenja ovog ili onog ‘prava’ zove slovenski sociolog Rastko Močnik. A ona u nas djeluje utoliko uvjerljivije što je primjerice priča o srpskoj ugroženosti, kao srpski fantazam, već jednom 1990-ih dobila hrvatsku ‘stvarnosnu potvrdu’. Bilo kako bilo, mi nemamo narodnu poslovicu, ali već shvaćamo da i nama isuviše nije dovoljno! Da puko historijsko premještanje u vrijeme Drugog rata – na način današnjeg, navodno posthistorijskog zahtjeva za nevinošću – ne pomaže suočenju s politikama 1990-ih. A one pak – tako samo ojačane, a ne bitno politički kritizirane – sigurno ne pomažu ovome sada i ovdje naših života. Dok partizani cijelo to vrijeme ne ustaju iz grobova, u kojima se prevrću. Ako već ne štucaju od toga tko ih se sve i zašto sjetio.

Na djelu je sada u nas dakle često figura kritičara koji sam održava ideološki predmet svoje kritike. Riječima Mikulića iz teksta o mjestu lijevog diskursa u tzv. tranziciji, ‘Tramvaj zvan utopija’, napisanog još 1998. godine: ‘A to je ona navodna historijska nužnost koja se zove (uvijek ponovni) pad u nacionalizam, u crnu rupu faktičkog povijesnog deficita na ovim prostorima koji kao nezajažljivi bezdan proždire sve intelektualne energije i osujećuje proboj u građansko-duhovni horizont.’ I u toj lagodnog kritičarskoj poziciji razbaškarila se bulumenta ‘lijevih’ novinskih kolumnista, koja sada već desetljećima ne odstupa od uvijek jednake navale na svoje ‘najbolje neprijatelje’. Proizvodeći poput nekog već i ne tako mračnog, koliko uzaludnog, serijala o Tomu i Jerryju nove i nove crtiće s jurnjavom i tri-četiri ubojstva, nakon kojih ubijeni nastavljaju jurcati.

Prostorne koordinate u kojima se taj crtić najboljih godina našeg života, poput nekakve prisilne neuroze iz tjedna u tjedan ponavljanja, sadržane su u onome novokomponovanom konceptu ‘Hrvata’ (i njegovog novokomponiranog ‘Srbina’), koji kao ‘vjernik supstancijalističke ideologije krvi, vode i tla, više ne zaslužuje da ga čovjek izabere za svoje političko stanište. Razlog je u njegovoj bizarnoj sraslosti upravo s onime što ga čini modernim, u sraslosti s državom kao s tlom-krvi-imenom’ (Mikulić). Govoreći o istome u plodonosnijim vremenskim koordinatama, to znači da ‘bijeg’ u vrijeme Drugog rata služi bijegu iz devedesetih. A bijeg u devedesete pak bijegu iz suvremenosti. Dok sve te diskurzivne operacije zajedno služe prikrivanju ‘mraka življenog trenutka’ (što je jedan od mogućih diskurzivnih ulazaka u kritiku kapitalizma, primjerice u velikog marksističkog filozofa Ernsta Blocha).

Pokušamo li na kraju skicirati klasni i slojni karakter zadnje navale ‘hrvatskog antifašizma’ – za koji je kao najmanji zajednički nazivnik većine uključenih karakteristično da im je prihvatljiva Narodnooslobodilačka borba, ali ne i s njom neraskidivo povezana socijalistička revolucija – jasno je da se on nastavlja na politiku hrvatske disidentske nacionalne inteligencije. One koja pomoću geste ‘liberalne kulturne tolerancije’ sebe eksplicitno shvaća kao historijskog kandidata da bude surogat nedostajuće građanske klase. Ta kulturna inteligencija čudi se zašto u ostvarenoj hrvatskoj Državi igra samo ulogu nestajućeg posrednika, iako bi joj rado služila kao ‘konstruktivna kritika’. No to više nisu pitanja koja se mogu razriješiti prebrzim svršavanjem na lokalnim dvorovima. Ona zahtijevaju suočenje s barem evropskim, ako već ne i globalnim kontekstom, iz kojega nam sada suvremena fašistoidnost i načini borbe protiv nje gotovo u jednakoj mjeri dolaze.