Knjižica od četrdeset stranica u nekadašnja bi se, izdavački bogatija i čitalački prosvjećenija vremena, nazvala plaketom. Napisana u jednoj rečenici, započinje riječima “Smijao se, no smijeh mu nije bio opušten”, a završava “kako da objasni u tom Sparsweinu, u tom šupljem, hladnom, praznom prostoru, da iako onih toliko i toliko eura nikad nije dobio, da je Ekstramaduru zaključao u svoje šuplje, hladno, prazno srce, te otada, izmijenivši kraj upravo ondje, na kraju, iz dana u dan u svojoj glavi iznova ispisuje priču Josea Miguela.” Između je stao fascinantan komad proze, skladan i matematički precizan poput Bachovih fuga, roman, reportaža, putopis ili izvještaj s neke od Krasznahorkaijevih čestih rezidencijalnih stipendija, koji će nenaviknutom čitatelju, možda, stvoriti problem s držanjem daha, možda će se u čitanju “Posljednjeg vuka” (izdanje Multimedijalnog instituta, stilski briljantan prijevod Viktorije Šantić) osjećati kao astmatičar, koji uzaludno pokušava udahnuti zrak u vakumiranom svijetu sačinjenom od jedne rečenice, bez novoga reda, tačke i odmorišta, ali neće moći da kaže kako je roman od jedne rečenice stvar piščeve ekscentričnosti, da se radi o nasilju nad čitateljevim plućima, avangardističkim atakom na njegovu koncentraciju ili naprosto – književnim eksperimentom. László Krasznahorkai nije eksperimentator i avangardist, on čitatelja ne utjeruje u tijesnu sobicu bez prozora i vrata, u kojoj preživljavaju samo ljubitelji mučenja tekstom, nedaroviti pisci i književni teoretičari, česti ljubitelji proznih i pjesničkih tekstova čiji je jedini smisao maltretiranje publike, u kojima rečeni teoretičari i nedaroviti pisci uživaju i koji im pružaju osjećaj sigurnosti, jer ih ne moraju ni pročitati a već o njima sve znaju, ne, László Krasznahorkai je, suprotno tome, pisac vrlo tradicionalnog umijeća stvaranja užitka u čitanju, zasnovanog na klasičnoj ljepoti teksta i na začudnoj umjetnosti stvaranja živoga narativnog tkiva, žive stvarnosti koja se prema stvarnosti naših života ne odnosi mimetički, nego uz nju paralelno teče, kao što uz ovaj već stvoreni svijet teku Bachove fuge.
Nekoliko tjedana ranije, u Beogradu, u izdanju nakladnika Plato, i veličanstvenom prijevodu Marka Čudića, objavljen je Krasznahorkaijev roman “Melanholija otpora”, napisan bez novoga reda, u više rečenica. Znam, malo čudno zvuči variranje pohvala prevoditeljima, i možda bi ovoj vrsti teksta, ili idiotskoj publici željnoj usporedbi, bolje odgovaralo da je jedan prevoditelj naprosto slab, a drugi evidentno genijalan, ali to ne ide. Krasznahorkaija, naime, na jezik i jezike Viktorije Šantić i Marka Čudića nije moguće prevoditi, a da prijevod sam po sebi ne bude književno-stilska kreacija, i da ne predstavlja samo vjerno transponiranje književnoga teksta u naš jezik, nego i jedinstvenu umjetninu stvorenu baš u slavu tog i takvog jezika. Njezin i njegov Krasznahorkai je hrvatski i srpski pisac, on je tim dvoma piscima neka vrsta pseudonima, duhovnog dvojnika ili božanski posredovanog glasa, koji su samostalno artikulirali u svoje jezike.
“Posljednji vuk” (ili “Az utolso farkas”) u izvorniku je objavljen 2009, a “Melanholija otpora” (“Az ellenallas melankoliaja) 1989, ali kao i kod Sebalda (kojeg se često, s razlogom ili bez razloga, uz njega spominje), Krasznahorkai je pisac jedne iste ruke, i vrlo tipiziranog glasa, na kojem insistira preko granica koje bi budala smatrala prihvatljivim. Od “Melanholije otpora” do “Posljednjeg vuka” dogodila se promjena u svijetu, u piščevom doživljaju svijeta, a možda i književnosti, ali ne i u njegovoj maniri. Čak i po tome, Krasznahorkai je vrlo tradicionalan pisac, koji piše uvijek istim načinom, i nije inficiran boleštinama i trgovačkim modama suvremene književnosti.
Usred zime, niz sivi beskraj panoske ravnice mili vlak. Putuje prema voznom redu, i sve je u skladu s procedurama, duhovnim, političkim ili promentnim, koje u većini ljudi stvaraju iluziju normalnosti i čine ih spokojnim dok se tako voze u istim kupeima. Jedna se žena uspaničeno zatvara u nužnik, bijesni muškarac lupa po vratima, viče zašto ga je faćkala ako mu sad ne da. I prijeti da je se neće tek tako okanuti. Baba u kupeu kaže da ne vjeruje liječnicima, naročito stomatolozima. Zubi su joj, kaže, propali, ali dotrajat će za života, ali tim prevarantima ne želi ići. Neki se čovjek iznervira, ili se nad nečim zgadi, pa babu tresne posred lica. Vlak se zaustavlja u malome gradu, čiju nam mapu pisac vrlo pomno predoči, i ponovo osjećamo koliko je hladno, zima je i mračno. U gradić je upravo stigao cirkus koji okolo pronosi velikoga prepariranog kita. Ljudi se naglo uznemire. Neki se po trgu griju oko logorskih vatri. Građani ne znaju što stoji iza tog cirkusa i što, zapravo, predstavlja taj kit. Neki, opet, razmišljaju o umijeću štimanja klavira. Odustalo se, kroz povijest, od savršenih tonova, da bi onda tako nesavršeni tvorili okvir, ljestvicu, cjelinu, koja bi mogla predstavljati sustav. Sustav je moguć samo ako pristajemo na njegove nesavršene i nedovršene dijelove. Savršeni fragmenti, savršeni tonovi ne mogu zajedno tvoriti sustav…
To je mogući zaplet “Melanholije otpora”, ako o zapletu treba govoriti. László Krasznahorkai prikazuje sliku jedne panonske varošice na zalasku nekoga doba– neki će reći, pa će u razgovorima i pisac na to pristati, da je to zalaz komunizma – rekonstruira njegovu socijalnu dinamiku, prikazuje atmosferu, a u njoj i klicu skore propasti. To je gradić na kraju svijeta, i sve je u njemu na kraju svijeta, kao u Andrićevoj “Travničkoj hronici”, uz tu razliku što se u Travniku znalo gdje je središte, dok sada središta više nema. Iako su beskrajno udaljeni, Krasznahorkai i Andrić u nečemu su vrlo bliski, srodni pisci: obojica insistiraju na apartnosti vlastitoga glasa, na pripovijedanju u trećem licu i na gradu kao središnjoj tački, o gradu kao o jednome svijetu i jednoj civilizaciji. Krasznahorkai je, međutim, sklon esejiziranju i grotesknim dramskim minijaturama. Po tome bismo ga, recimo, uspoređivali s Krležom. Obojici pisaca Srednja Europa je poprište duha, zavičaj svega što je u njihovome tekstu moguće i što je nemoguće. Susan Sontag je u prepariranom kitu vidjela refleksiju na Moby Dicka i Hermana Melvillea. Možde biti, premda nas svaki kit u književnosti ne bi baš trebao sjetiti na Melvillea. Ali neka bude i tako, tim prije što je Melville jedan od vrlo dragih pisaca Ivi Andriću.
Fascinirani Krasznahorkaijem, i ne spomenuvši Andrića, Krležu, Melvillea, Sebalda ili Thomasa Bernharda (kojega se, istina, uz ovoga pisca spomene najprije zbog pisanja knjiga u jednom odlomku), mogli smo navesti samo jednoga pisca, onog kojim se Krasznahorkai intenzivno bavio, a prevođen je, prilično temeljito, i na naš jezik: Sándor Márai. Nabrajanja se u slučaju ovoga pisca ne tiču mogućih srodnosti i sličnosti, nego suprotno, apsolutne izdvojenosti i jedinstvenosti Lászla Krasznahorkaija, ali i činjenice da se radi o jednome od najvećih arhitekata i graditelja naracije našega doba. Tekst koji on ispisuje ima narkotičko djelovanje, opije i obuzme čitatelja, iščupa ga iz takozvane životne zbilje, poništi sve što bi ga u čitanju dekoncentriralo, ali što je najvažnije, ovaj tekst traži cijeloga čovjeka, njegov um, dar i osjećaje, na način na koji je velika književnosti iskala cijeloga čovjeka u klasična doba civilizacije čitanja, prije izuma električne struje, ali i električne knjige i sličnih kuhinjskih sprava. Jesen 2013. u hrvatskoj će se književnosti pamtiti po tome što je, zahvaljujući Viktoriji Šantić, László Krasznohorkai ušao u njezin jezik. U isto doba, preko Marka Čudića i preko Srbije, stigao je i njegov veliki roman. Štampan je latiničnim pismom, premda je sasvim malo vjerojatno da u Hrvatskoj postoji takav čitatelj Lászla Krasznahorkaija koji ne bi čitao ćirilicu. Ili koji bi ćirilicu, poput Branke Kamenski, čitao samo sa srušenih hrvatskih kuća, kao što i latinicu, valjda, čita samo sa srušenih srpskih kuća. Ovakve knjige naprosto ne čitaju oni koji pišu i čitaju samo sa zidova.
Izvor: jergovic