Kao što se na proteste protiv odurnih fenomena kapitalizma ide s najnovijim turbokapitalističkim Appleovim, Nokijinim ili Samsungovim proizvodom u džepu, tako bi i protiv (n)ovog zakona o lovstvu mogao prosvjedovati svatko tko ima imalo pameti i senzibiliteta, bez obzira na to je li prije prosvjednog akta pojeo mesni obrok ili konzumirao neki drugi produkt koji je izašao iz industrije patnje i smrti.Nagledali smo se već raznih “zakonodavnih oluja” za mandata ove vlastodržačke garniture i rijetko koja se nije odlikovala proceduralnim i sadržajnim dubiozama koje su u pravilu prikrivale različite partikularne privatističke interese, najčešće zaodjevene u ruho “općeg dobra”, “boljitka”, “napretka” ili naprosto europskounijske “nužnosti”. Aktualan primjer su prijedlozi dvaju zakona iz sfere zdravstva, Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji, “napredujući” prema “američkom modelu” potpuno komercijaliziranog i privatiziranog zdravstvenog sustava, unazađuju prava pacijenata, ljudska prava i društvo u cjelini.
Životinje kao najjebenija stranka
Oko tih i takvih zakona s pravom se diže velika prašina jer, na sreću, uvijek se nađe skupina ljudi koja će se tome javno usprotiviti, napisati kritički članak, organizirati diskusiju, pokrenuti kampanju ili peticiju.
Međutim, jedan jednako skandalozan i opasan zakon trenutno prolazi ispod radara javnosti, nezamijećen i u širim aktivističkim krugovima i u široj javnosti. Radi se o nacrtu prijedloga Zakona o lovstvu, koji gura Ministarstvo poljoprivrede, a koji se upućuje u proceduru nakon sumnjivog, low profile “savjetovanja sa zainteresiranom javnošću”.
Mnogo je “jebenih stranaka” u hrvatskoj partitokraciji: od nezaposlenih, preko radnika, do penzionera. Ali svi oni – osim što imaju jasne i glasne advokate – imaju mogućnost da dignu svoj glas protiv nepravednih zakona i sličnih nehumanih ideja i praksi, računajući pritom na podršku većeg broja građana koji će u tome vidjeti prijetnju vlastitim ili općedruštvenim interesima. U tom smislu, životinje su “najjebenija stranka”, jer o njima brine i njihove interese brani tek šačica savjesnih i upornih, ali prilično neshvaćenih animalističkih aktivista, koji svojom (ljudskom) zadaćom smatraju protestiranje u ime onih koji nemaju (ljudskog) glasa, u ime onih čiji (ne-ljudski) glas teško dopire do (ljudskih) ušiju, mozga i srca.
Što to donosi novi Zakon o lovstvu, a da je još strašnije od dosadašnje kodifikacije lova kao jedne u suštini bešćutne i besmislene aktivnosti? To je, kao prvo, ministarstveno obrazloženje zakonskih inovacija, koje glasi:
“Radi otklanjanja administrativnih zapreka za poboljšanje poslovne klime i investicija te radi normativne dorade odredaba kojima se uređuju pojedini dijelovi vezani uz gospodarenje lovištima i divljač, ovo Ministarstvo je pokrenulo postupak donošenja novog Zakona o lovstvu.”
Ovo je “obrazloženje” potpuno u duhu “poduzetničkog klimatiziranja” Hrvatske – bez obzira na ljudske i ne-ljudske žrtve. Kao što se drugim pravnim aktima legaliziraju – dapače, potiču – nove metode obespravljivanja i eksploatacije radnika, pa se to onda cinično naziva “liberalizacijom tržišta radne snage”, tako se (s ritualnim poklonjenjem zlatnom teletu poduzetništva, kapitala i profita) sad “liberalizira” i masakriranje i ubijanje životinja skupno nazvanih “divljač”.
U divljaka luk i strijela
Dvije su stvari na koje se ovdje treba prvenstveno usredotočiti, a to su: uvođenje lova lukom i strijelom, te uklanjanje pasa i mačaka od strane lovaca. Na te se dvije stvari ekstenzivno i uvjerljivo osvrnula udruga Prijatelji životinja, pa ću se u nastavku u velikoj mjeri osloniti na činjenice i stavove koje su Prijatelji životinja poslali na adresu Ministarstva poljoprivrede. (Da dva istaknuta pitanja nisu jedini problemi ovog zakonskog prijedloga i da Prijatelji životinja, čije se stavove često ridikulizira i omalovažava, nisu jedini koji su u tom tekstu pronašli nešto sporno govori iscrpan komentar Hrvatskog društva za zaštitu ptica i prirode.)
Prva stavka, uvođenje ranije nedopuštenog lova lukom i strijelom, problematična je kako s obzirom na implicirane posljedice, tako i s obzirom na obrazloženje. Najprije obrazloženje. Čak i ako ne propitujemo oficijelnu formulaciju da lov lukom i strijelom “ne bi uzrokovao divljači nepotrebnu bol i patnju” (nego bi, možemo zaključiti, uzrokovao samo “potrebnu bol i patnju”), moramo se zamisliti nad “unapređenjem” ubijanja životinja uvođenjem luka i strijele, koje se argumentira doslovce “obogaćivanjem turističke ponude”, jer “za očekivati je da će ovaj način lova rezultirati većim brojem stranih lovaca i produljivanjem njihovog boravka u Republici Hrvatskoj”, kako nam to kaže Ministarstvo. Ne bismo li se nad ovakvom “argumentacijom” trebali zgražati onako kako se, nadam se, još uvijek zgražamo nad privlačenjem stranih investitora putem smanjivanja radničkih prava i ekoloških standarda? Ili, da ironiziram, ne bismo li u svrhu “obogaćivanja turističke ponude” trebali poticati i razvoj seksualnog turizma po uzoru na Tajland, jer bi to svakako bilo unosno, osobito ako bi to bio rjeđi “child sex tourism“?
Što se tiče posljedica lova lukom i strijelom, fotografije životinja unesrećenih na taj način govore same za sebe.
Foto: Prijatelji životinja
A tko želi saznati više, neka pročita sljedeći odlomak:
“Izvještaj o lovu lukom i strijelom Linde Hatfield, izvršne direktorice organizacije HOWL, s iskustvom rada u Rehabilitacijskom centru za divlje životinje Sveučilišta Minnesota na temama lova i upravljanja jelenima, ujedinjuje 24 istraživanja o lovu lukom i strijelom u SAD-u. Činjenice jasno pokazuju da je lov lukom i strijelom nehuman, nema opravdanja i služi iskazivanju razmetljivosti lovaca. Mogućnost da životinja u koju je zabodena strijela brzo umre iznimno je mala jer ne postoji siguran način za trenutačno ubijanje životinje strijelom. Strijela je poznata po svojoj neučinkovitosti i po sposobnosti da obogalji, rani, uzrokuje bol i produlji patnju životinja. (…) Brojna istraživanja pokazala su da je na svaku životinju koja umre nakon ranjavanja lukom i strijelom najmanje jedna ili više njih pogođena strijelom, ranjena i ne može se oporaviti te takve životinje ostaju u šumi i umiru sporo i bolno. Konzervativne procjene istraživanja pokazuju da je prosječna stopa ranjavanja životinja u lovu lukom i strijelom 54 posto, gdje je prosječan broj pogodaka po ubijenoj životinji 14. Neizbježna su ranjavanja i sakaćenja. (…) Strijela mora presjeći glavne krvne žile, torakalne organe ili neurološko središte kako bi uzrokovala brzu smrt. U većini uvjeta za lov općenito je teško ispucati strijelu s oštrim vrhom u vitalno područje. Gotovo sve životinje pogođene u području trbuha sporo umiru od upale potrbušnice. Ako postoji relativno niska izlazna rana na prsima, uglavnom nastaje unutarnje krvarenje, što rezultira slabim tragom krvi. Životinja bježi i umire danima ili čak tjednima polaganom smrću u šumi. (…) Činjenica je da se životinje koje su najteže ozlijeđene strijelom ne oporave od ozljeda nego redovito dobiju upalu potrbušnice ili sepsu. 20 do 30 posto životinja pogođenih strijelom umre od krvarenja, 10 posto rana zacijeli, dok 60–65 posto životinja umre od infekcija, i to danima ili tjednima nakon pogotka. Iako je broj izravnih pogodaka koji rezultiraju smrću životinje jako malen, procjenjuje se da je vrijeme proteklo između prvog ranjavanja životinje i njezine smrti jako dugo, čak i kod pogodaka u vitalna područja (srce ili pluća).”
Premda predlagatelji zakona, što eksplicitno, što implicitno, prikazuju novi zakon kao unapređenje postojećeg zakonodavstva u sektoru lovstva, pa i kao potencijalni općedruštveni napredak – jasno je da bi se s novim zakonom, ako bude prihvaćen i ako stupi na snagu, napredovalo samo u prošlost, budući da bi on poništio neka mala, ali važna postignuća usmjerena na dobrobit životinja. Osim toga, neizrečena novozakonska parola “Naprijed u prošlost!” ironijski je potencirana činjenicom da se lovcima, koji već raspolažu mnogobrojnim i sofisticiranim modernim sredstvima za ubijanje životinja, u okrvavljene ruke sada stavlja lukove i strijele – paradigmatska prahistorijska oružja za ubijanje životinja. Kako ono bje: u divljaka luk i strijela… da nam živi, živi lov!
Locirati, identificirati, uhititi, transferirati… tj. ukloniti
Druga stavka vezana uz nacrt prijedloga Zakona o lovstvu na koju ću ovdje ukazati tiče se dvaju članaka. U trideset i devetom kaže se da “uzgoj i zaštita divljači obuhvaćaju”, među ostalim, “uklanjanje pasa i mačaka lutalica”, dok četrdeset i drugi propisuje da “lovoovlaštenik ima pravo u lovištu ukloniti pse i mačke koji se kreću lovištem”, jer “pse i mačke njihovi vlasnici, a pastiri pastirske pse, ne smiju puštati da se kreću lovištem bez nadzora na udaljenosti 300 m od nastambe vlasnika, odnosno od stada”.
Prijatelji životinja kažu da “u stvarnosti dolazi do zloporabe te odredbe, što rezultira ubijanjem pasa, mačaka i domaćih životinja od strane lovaca iz čiste obijesti i iz potpuno neopravdanih razloga”. I navode primjere samoinicijativnih lovačkih procjena “napuštenosti” neke životinje, koje rezultiraju smrću iste. A nema razloga da sumnjamo u ocjene Prijatelja životinja, jer oni su među rijetkima koji pozorno prate što se zbiva u “životinjskom svijetu” i u krvavim snošajima ljudi i životinja.
Dakle, pitanje je: što uopće znači “uklanjanje”? Da li to automatski znači odstrel, ubijanje? Zakon to ne precizira, ali poznavajući lovačke strasti, može se očekivati da će zakonski eufemizam “uklanjanje” redovito biti tumačen kao “licence to kill”. Ministar Tihomir Jakovina – da li u zajebanciji ili mrtav ozbiljan, a ne znam što bi bilo gore – odgovorio je Prijateljima životinja na njihov upit o tome sljedeće:
“Zakon ne propisuje na koji će način neki lovoovlaštenik ukloniti pse i mačke lutalice iz lovišta, odnosno lovoovlašteniku je ostavljen izbor načina uklanjanja ovisno o okolnostima. Svakako da će na primjer psa koji na poziv prilazi i druželjubiv je, osigurati nekom vrstom povoca te predati vlasniku uz napomenu da je takvo puštanje psa protuzakonito.”
Možete me optužiti za simplificiranje jednog kompleksnog problema, ali prvo što mi pada na pamet jest: šta znaju pas i mačka šta je lovište? Stotinu je zamislivih situacija u kojima će neki pas Maks i neka maca Daca odlutati na teritorij nekog lovišta, što i nije teško jer imate lovišta posvuda i napretek, te se izložiti brzinskoj valorizaciji nekog lovca i njegovoj pušci. Ili luku i strijeli.
Uglavnom, ova zakonska odredba, čak i u dobronamjernom tumačenju, implicira samovoljno ubijanje pasa i mačaka vođeno nekim mutnim ekološko-sanitarnim predodžbama, a u gorem – i realnijem – slučaju omogućuje “zaigrano” iživljavanje lovaca ne samo nad “divljači” nego i nad “kućnim ljubimcima”. Ukratko, Prijatelji životinja smireno – što im zasigurno nije bilo lako – kažu da je nužno “umjesto izraza ‘ukloniti’ i ‘uklanjanje’ u navedenim člancima koristiti izraze ‘izmjestiti’ i ‘izmještanje'”.
Mit o lovu i politika lova
Nacrt prijedloga Zakona o lovstvu može nam biti i povod da se zapitamo o lovu općenito, jer nije skandalozan samo ovaj “unaprijeđeni” Zakon o lovu i pojedine njegove stavke, nego je skandalozan i lov po sebi.
Za razliku od, primjerice, prehrane ili proizvodnje lijekova, s obzirom na lov nema ama baš nikakvih argumenata kojima bi se opravdalo iskorištavanje, mučenje i ubijanje životinja. Otkako ljudska egzistencija ne ovisi o lovljenju i ubijanju životinja u divljini, lov je postao puka zabava, i to najčešće obijesna zabava prezasićenih bogataša i političkih moćnika, koji na taj način iživljavaju svoju moć, samovolju i aroganciju.
Zamislimo li analognu vrstu zabave koja, umjesto ne-ljudskih životinja, uključuje ljudska bića prigodno definirana kao “niža bića” – osjetit ćemo krajnju odbojnost i gađenje te ćemo, barem sami sa sobom, prosvjedovati protiv toga. Na primjer, gledajući uvodnu scenu filma Seljačka buna 1573. u kojoj nemilosrdni Franjo Tahi i njegovi love jednog kmeta kao divljač, ili čitajući o američkim vojnicima u Afganistanu, koji su, opijeni kojekakvim drogama, a prvenstveno pijani od moći, proganjali i ubijali lokalne civile.
Naplaćivanje nečijeg perverznog užitka tuđim životom posve je neprihvatljivo, a ipak se, kad je u pitanju lov, tolerira i opravdava. Jednim i značajnim dijelom, tome je tako zato što je lov – kao i naš Zakon o lovstvu – usko povezan s moćnim političkim lobijima, u svim epohama. Moćnici vole lov, i to ne slučajno, jer lov je, antropokulturno gledajući, paradigmatski izraz moći.
U naše vrijeme, od Tita, preko Georgea Busha i Vladimira Putina, do Nadana Vidoševića i generala Mladena Markača – političari se, osim na narodu, nerijetko iživljavaju i na “divljači”.
A lovačka sitnež, koja nije dospjela do visokih pozicija moći, putem lova takvu poziciju nastoji steći, barem u vlastitim očima. Jer izvan te vlastite slike o vlastitoj moći, u lovu doista nema ničega uzvišenog. I zato se bijednom čini licemjerna metafizika lova kao “povratka prirodi” uz najsuvremenije naoružanje, te cinizam lovaca koji se izdaju za “zaštitare prirode”, iako nitko ne ide u lov zbog zaštite okoliša, nego zbog ubijanja, a lovačko “balansiranje” životinjskih populacija, u najboljem slučaju, može biti sekundarno opravdanje ili, točnije rečeno, izgovor za zadovoljavanje niskih, pače, najnižih strasti. Već sama zakonska definicija “divljači” otkriva jedan dubinski paradoks koji, ako već nije, treba biti doveden u pitanje: “divljač” podrazumijeva “zakonom određene životinjske vrste koje slobodno žive u prirodi, na površinama namijenjenim za uzgoj ili intenzivni uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja”. “Uzgoj i razmnožavanje u svrhu lova i korištenja”, kao i lovačka “spašavanja divljači” tokom prošlogodišnjih velikih poplava, apsurdna su koliko bi apsurdna bila medicinski potpomognuta oplodnja u svrhu pobačaja.
Što god rekli lovci, bilo mitologizirajući ili racionalizirajući svoje banalno zle aktivnosti, lov nikada nije ravnopravan odnos jedan-na-jedan, čak ni kad je ispred lovca, s druge strane puške ili luka i strijele, vepar ili medvjed. Iz postojeće asimetrije moći nikad ne bi trebalo izvoditi zaključak o dopustivosti iživljavanja moći onog moćnijeg, tj. zaključak o dopustivosti ili čak poželjnosti nasilja, nego upravo suprotno – zaključak o potrebi opreznog i obzirnog djelovanja pod vidom odgovornosti i skrbi.
Kao što kaže Nikola Visković u svojoj knjizi Kulturna zoologija (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.), “budući da lov nije više, i to se zaista ne može poreći, nužno sredstvo ljudske prehrane, čovjeku bi sada trebalo biti dopušteno da goni, ubija i zarobljava divlje životinje još jedino radi svoje zdravstvene i fizičke sigurnosti. Svaki drugi poticaj za ubijanje i ozljeđivanje životinja – razonodni, športski, profitni, gurmanski, statusni – nemoralan je čin prema bićima koja imaju, načelno jednako kao i čovjek, težnju da žive, da budu slobodni i da ne stradaju od boli i patnje. (…) Lov koji nije sredstvo samoodržanja jest moralno nezrelo usmjeravanje energije i agresivnosti na razaranje najviše vrijednosti – života, i to redovito života bića slabijih od čovjeka.”
Međutim, realistično dodaje Visković, “svi ti razlozi contra venationem slamaju se i vjerojatno će se još dugo slamati na tvrdim interesima i navikama lovaca, na jakoj povezanosti lovaca i političara, te na računicama postojeće lovne industrije”. A o lovcima, u tom poglavlju, Visković kaže dostatno citirajući Lava Tolstoja koji je rekao:
“Lovac guši u sebi dragocjeni osjećaj sućuti. Malo je vjerojatno da postoji lovac koji barem jednom nije bio dirnut sućuti prema svojoj žrtvi, a koji odmah zatim nije pokušao odbaciti taj osjećaj kao slabost… To stalno moralno samoubojstvo vrhunsko je zlo lovstva.”
Zaustavimo (barem) Zakon o lovstvu
No, ostavimo li po strani lovce, političare-lovce i političare kao zaštitnike lovaca, koji su s obzirom na eticiziranje pitanja o lovstvu izgubljeni slučajevi – na koga onda adresirati apel koji glasi: “Zaustavimo Zakon o lovstvu”?
Koliko god građani općenito bili apatični i pasivni, ipak postoje brojni adresati apela poput “Zaustavimo TTIP”, jer se činjenice i zahtjevi vezani uz Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo u krajnjem slučaju tiču interesa svakog građanina. Ako se dobro objasne, te činjenice mogu biti razumljive baš svakome, kao što ti zahtjevi svima mogu biti prihvatljivi. U slučaju Zakona o lovstvu tome nije tako, prije svega zato što još uvijek samo manjina ljudi, a onda i manjina građana u određenoj zajednici, osviještena po pitanju životinjskih prava, pa i po pitanju samih razmjera nasilja koje se svakodnevno vrši nad ne-ljudskim životinjama.
Primjerice, premda mnogi mesožderi uviđaju da neki postupci spram životinja nisu u redu, nečista savjest ih sprečava da se pobune protiv takvih praksi, jer bi im se lako mogla prigovoriti nedosljednost. Klasični prigovor glasi: “Nemaš pravo da se buniš protiv okrutnih eksperimenata na životinjama, jer nosiš cipele napravljene od životinjske kože.” Za razliku od mnogih pravovjernih animalističkih aktivista, smatram da takva nedosljednost ne bi trebala biti preprekom za ukazivanje na određene probleme i za tome odgovarajući angažman. Kao što se na proteste protiv odurnih fenomena kapitalizma ide s najnovijim turbokapitalističkim Appleovim, Nokijinim ili Samsungovim proizvodom u džepu, tako bi i protiv (n)ovog zakona o lovstvu mogao prosvjedovati svatko tko ima imalo pameti i senzibiliteta, bez obzira na to je li prije prosvjednog akta pojeo mesni obrok ili konzumirao neki drugi produkt koji je izašao iz industrije patnje i smrti. Nismo i ne možemo biti sveci, ali težimo i možemo težiti savršenstvu. Kad već nismo u stanju da uvijek prepoznajemo dobro i da nepogrešivo djelujemo u skladu s time, možemo barem birati manja zla i boriti se za nešto bolje.
Svijet u kojem će lov i druge aktivnosti koje počivaju na bezobzirnoj eksploataciji, mučenju i ubijanju životinja biti zabranjeni zakonima poput zakona o suzbijanju diskriminacije (ljudi) čini se kao utopijski cilj. No, to nije dovoljno dobra isprika za zatvaranje očiju i za nedjelovanje ovdje i sada. Na primjer, ratovi i ratovanje neće tako skoro biti iskorijenjeni, ali to ne znači da ne treba već sada inzistirati na zabrani napalm-bombi, bespilotnih letjelica ili nuklearnih bojevih glava. Prema velikim ciljevima ide se malim koracima. Ali sasvim sigurno ne niti s hipertehnološkim naoružanjem, usmjerenim protiv ljudi, niti s lukom i strijelom, usmjerenima protiv životinja.