Nekako dolazi samo od sebe da se “Smijeh slobode“ čita kao povijest devedesetih, uokvirena prologom osamdesetih i epilogom dvijetisućitih. Povijest Feral Tribunea (podnaslovljena kao “Uvod u Feral Tribune“) riječkog novinara Borisa Pavelića, biblija je splitskih novina. Ali i jedinstven prikaz “vremena i običaja“. Feral je bio savršeno, doriangrejovsko zrcalo u kojem su se devedesete ogledale. To ga danas čini i savršenom prizmom za pogled unazad. Ono što se devedesetih pisalo kao povijest dana, sada se čita kao ubojita, dubinska kronologija vremena, u kojoj povijest Ferala prerasta vlastitu ekskluzivnost i postaje sinegdohom opće povijesti.
Naravno, devedesete su “teško pitanje“. Htjeli-ne htjeli, one su uvijek tu. I one se uvijek vraćaju. Progonile su nas dvijetisućitih godina, progone nas desetih, i sva je prilika da ih se još desetljećima nećemo riješiti. Noćnu moru devedesetih nemoguće je zamijeniti za išta drugo, čak i onda kada do nas dolaze sa splitske rive i kroz usta Mirka Čondića, tamo negdje s početka nultih, ili sada, kada do nas dolaze iz šatora na Savskoj kroz usta njihova glasnika Đure Glogoškog.
Suočavajući se s devedesetima vraćamo se do izvorišta traume; u kršćanskom smislu Prvog grijeha, u psihoanalitičkom smislu intenzivnog događaja u životu subjekta/zajednice definiranog nemogućnošću da se na njega primjereno odgovori, te kao posljedicu toga, trajnim poremećajima i patogenim učincima na psihičku organizaciju subjekta/zajednice. Suočavanje s devedesetima na taj je način silazak u povijesno srce tame.
Krenimo, uključimo sliku, više-manje nasumično izabranu iz opsežnog drugog izdanja “Smijeha slobode“. Nalazimo se na karlovačkom kolodvoru u ljeto 1995. U stanicu je upravo ušao Vlak slobode kojim državna i stranačka elita slavi završetak Oluje, dok se istodobno opustjela Krajina pretvara u golemo zgarište spaljenih kuća i stratište pobijene srpske starčadi. Uključimo ton.
Predsjednik Tuđman obraća se okupljenom mnoštvu. Likujući nad odlaskom 200.000 građana Hrvatske srpske nacionalnosti, uzvikuje: “Sretan im put!“ Dodajući tome i prstohvat prijetnje: “I još ih ima, i ovdje kod vas. Od 22 suca u Karlovcu, sedmero su Srbi!“. Sat ili dva kasnije na kninskom kolodvoru Tuđman će kazati: “A oni iz svijeta koji nam i danas predbacuju da palimo srpske kuće na oslobođenim dijelovima Hrvatske, neka se prisjete da je upravo biblijsko načelo, iz Starog zavjeta – oko za oko, zub za zub!“
Predsjednik koji u trenutku vojnog trijumfa izgovara ovakve prijetnje, koji ovako likuje nad zgarištem, i ovako opravdava zločin, u psihoanalitičkom je smislu slika “praprizora“ nasilja demonskog oca nad nemoćnom žrtvom. U psihoanalizi riječ je najčešće o prizoru seksualnog čina oca i majke; u hrvatskim devedesetima riječ je o izvorištu traume – ocu-tiraninu, ocu-silovatelju i silovanoj zemlji. Jer “Smijeh slobode“ nije samo povijest devedesetih, ona je i mnogo više od toga: ona je egzorcizam, proces suočavanja s devedesetima, i s izvorištem njihove povijesne traume.
“Smijeh slobode“ nije samo povijest devedesetih, ona je i mnogo više od toga: ona je egzorcizam, proces suočavanja s devedesetima, i s izvorištem njihove povijesne traume.
Naravno, egzorcizam nije precizna kirurgija. Niti je Feralova satira težila odmjerenosti, niti se Pavelićeva historiografija može okarakterizirati kao “odmjerena“, u tradicionalnom, publicističko-historiografskom smislu te riječi. U redakciji Ferala, tokom gotovo cijelog razdoblja postojanja, trajao je mentalitet utvrde, odnosno utočišta. Izloženi neprekidnim napadima, i političko-marketinško-medijskom izolacijom, feralovci su kao novinari uvijek bili pritisnuti uz zid, radeći, doslovce, u neprijateljskom okruženju.
Paveliću će Viktor Ivančić kazati kako je s obzirom na nenormalne okolnosti u kojima je Feral funkcionirao, redakcija više bila pokret otpora nego poduzeće; “poput neke paravojne jedinice“. Boris Dežulović govori o “psihološkoj, pa i doslovnoj izolaciji“. Direktor Zoran Erceg se pak prisjeća kako je u devedesetima točno znao u kojoj će ga minuti nakon što izađe iz stana “netko na ulici poslati u pičku materinu“ – jer “Split je taktilan grad, nema ono zagrebačko licemjerje koje je blagodat u takvim okolnostima“.
Funkcionirajući kao Fort Apache slobodnog novinarstva, cijenjen i slavljen u svijetu ali gotovo izoliran u Hrvatskoj, Feral je najčešće funkcionirao po sistemu “sami protiv svih“. Koliko je takva pozicija romantična, toliko je i traumatska. Dijelom i stoga polemičke reakcije feralovaca povremeno su bile na rubu histerije, a svaka kritika se, više ili manje opravdano, dočekivala kao zlonamjerna, neprilična, ili jednostavno promašena.
Taj “mentalitet utvrde“ u svojoj knjizi reproducira i Pavelić. To je i razlog zbog kojeg se “Smijeh slobode“ u historiografskom smislu može opisati kao “neodmjeren“, pristran, po svojim izvorima jednostran, povremeno didaktičan, a po tonu hagiografski. Moglo bi se i reći da je “Smijeh slobode“ “pravovjerna“ povijest, koja ne problematizira Feralove sukobe unutar prostora ljevice, ili pitanje pojedinih “disidenata“. No posrijedi je zapravo logičan, i publicistički jedini mogući izbor.
Unutar hrvatskog novinarskog prostora feralovci su se pozicionirali kao idealisti. Nasuprot njih bili su razni “profesionalci“, “realisti“, “umjerenjaci“, oportunisti, trgovci, ili režimlije. Da je svoju knjigu uravnotežio glasom kritike i pogledom izvana, Pavelić bi glas dao jednoj od ovih novinarskih skupina. A povlačiti Feralov idealizam kroz blato onih koji u konačnici negiraju idealizam kao takav, dakako nema smisla, ni polemičkog, ni historiografskog.
Naravno, nije Feral bio bezgrešan (a nije to ni Pavelićeva knjiga kao njegov produžetak). Grešaka je bilo, često u koracima, rijeđe u strategiji, ali da citiramo Sinatru – “too few to mention“. Isto ide i za “Smijeh slobode“. Povijest Ferala čita se kao opća povijest, i više od toga, kao suočavanje s traumatskom prošlošću. U kontinuiranoj političkoj i ideološkoj borbi Feral je još uvijek naše najsvjetlije oružje u borbi protiv demona devedesetih.
A u tom se kontekstu “Smijeh slobode“ nikako ne može gledati kroz prizmu standardne historiografije