Što bismo sve mogli čuti dogodi li se da Karamarko zaista tuži Manolića za klevetu?Tko o čemu, kurva o poštenju, kaže pučka mudrost. A svakovrsno prostituiranje seže duboko, do u špilje prvih ljudi. Drže li Josip Manolić i Tomislav Karamarko do posprdne srčike te mudrosti, gotovo uopće nije važno. Međutim, paralela je itekako indikativna za politički kontekst u kojem se napadno ljušti lažna pozlata s temeljnog stupa o koji se navodno upire cijelo zdanje Bijedne Naše – “hrvatskog državotvorstva”. Dvojac iz tragikomične galerije bivših i sadašnjih ZNA SE likova pograbio se oko navodno zatajenog udbaškog poglavlja (1980-ih godina) u Karamarkovom životopisu. Je li moguće, što Manolić tvrdi, da je tadašnji student dvopredmetne-jednopredmetne povijesti i član Katoličkog zbora MI bio špicl, doušnik, suradnik jugoslavenske tajne službe!? Ili je – kao kleronacionalist – bio tek žrtva tadašnjeg sustava, koji mu je 1982. oduzeo, pa 1987. vratio putovnicu!?
Je li, kao sin preživjelog oca s tzv. križnog puta, bio pogodan Udbi za špijunske zadaće među klerikalnim “neprijateljima naroda i države”, pa je ciljano poslan u Katolički zbor MI ili se tamo našao iz vjerskog i nacionalnog uvjerenja!? Je li mu putovnica oduzeta formalno, kao dimna zavjesa za špijunsku aktivnost i bildanje povjerenja u klerikalnom miljeu ili ga je vlast uistinu smatrala opasnim!? Avaj, baš nezgodan osinjak pitanja, koja u najnepovoljnijem (predizbornom) trenutku problematiziraju lik i djelo šefa “novog HDZ-a”! Za inat oporbenim gargamelima iz priče “što gore, to bolje”, Vladi kao da je malčice krenulo, pa su primjetni makar i blagi, ali znaci gospodarskog oporavka RH. I počinje jačati vjera da SDP-ova koalicija i premijer Zoran Milanović ipak “vode zemlju u pravom smjeru”.
U okolnostima kad Karamarka i klijenteliste oko njega već trese nervoza zbog neugodna osjećaja da bi građani ipak mogli kritičnom većinom povjerovati da je vladajućima trebao gotovo cijeli mandat ne bi li koliko-toliko očistili državne ormare od zastrašujućih količina HDZ-ovih kostura i smeća, iznebuha tresne Manolićeva optužba: “Karamarko je bio suradnik jugoslavenske tajne službe!” Uz to, pravosuđe se napokon žešće dohvatilo zadarskoga gradonačelnika Božidara Kalmete, kapitalca “novog HDZ-a” i predizbornog koordinatora. Na red je došao i pravosudni tretman šatoraša, koji su teroristički postavljali eksplozivne plinske boce po Savskoj cesti, ugrozili živote građana i fizički napali policiju za pokušaja državnog udara na Markovom trgu. Javnostne vjeruje da iza tih nereda ne stoje “novi HDZ” i sam Tomislav Karamarko. Negativan eho ima i stranačko forsiranje Josipe Rimac, kninske gradonačelnice “novog HDZ-a”, koja je pod istragom jer se navodno okoristila u podjeli braniteljskih stanova u Kninu.
Doda li se tome činjenica da Tomislav Karamarko – zaboravio je obećane unutarstranačke izbore i stalno je najnepopularniji političar u RH – vodi jedinu političku stranku u nas prvostupanjski osuđenu za pljačkanje vlastitog naroda, jasno je da mu Manolićeva javna optužba dođe kao sol na ranu. Ako je uistinu bio to, što Manolić tvrdi da jest, što misliti o moralnom obrazu političara koji tako grlato drugima u Bijednoj Našoj prijeti – lustracijom!? To što je Karamarko odmah odbacio i samu pomisao da je bio udbaški špicl i zaprijetio Joži sudnicom, manje je senzacionalno od tvrdnje da je, zapravo, bio – žrtva bivšeg sustava.
Dosad to javnost nije znala niti je on to isticao na mjestima, gdje se ta vrst “žrtve” debelo honorirala: i opipljivom šuškom (pitajte HDZ-ovca s dna barakaške kace Đuru Pericu!), i odgovarajućim privjescima za svečano poprsje i svim (ne)mogućim počastima “napokon suverene i samostalne”. Karamarka ni od korova među tima, što su i prije razdoblja njegova “žrtvovanja” lepoglavčili i starogradišćančili radi “svoga na svome”, pa ih je Otac Domovine (sic!) s pravom upisao u zlatnu knjigu prvomučenika s bespuća povijesne zbiljnosti. Zašto je “domoljub” lakomisleno propustio biti upisan na te zlaćane stranice, možda će javnost saznati u sudovanju Karamarko kontra Manolića. Ako ga uopće bude!?
Zasad, šefa “novog HDZ-a” neusporedivo više zabrinjava činjenica da su i njemu i njegovoj stranci počeli škoditi “braniteljski” performansi. Javnosti je puna kapa i Đure Glogoškog, i Josipa Klemma i četiri-pet pobočnika kojima nikako ne ide u glave da “dostojanstvo hrvatskih branitelja” i “dignitet Domovinskog rata” nisu državna obveza izražena novcem i povlasticama..Obmanjuju javnost, ucjenjuju vlast i građane, izmišljaju sve nove i nove ultimatume, a prijetvorno laprdaju kako žele samo – razgovarati! Javnost se masovno zgrozila prizorima što ih je policijski ministar Ranko Ostojić upravo dao objaviti na televiziji.
“Branitelji” u dark-crnom riječju i fizičkom silom pokazuju na Markovom trgu kako zamišljaju razgovor s državom, za koju kažu da su se borili! “Rat još nije gotov!” – krevelje se iz dovratka Markove crkve i, naočigled TV-kamera, mišicama vrijednim 25 000 kuna mjesečno katolički guše mladog policajca, sina ratnog vojnog invalida. Kao od šale, ratni invalidi trgaju i razbacuju teške policijske pregrade. Teroristički postavljaju plinske boce građanima pod prozore. A Karamarko kaže javnosti u oči da – nisu prekršili ni jedan zakon! Svaka čast.
I što sada, ako osnivač HDZ-a s dna barakaške kace Josip Manolić, partizansko-jugoslavenski kompanjon Oca Domovine (sic!) Franje Tuđmana, uistinu podastre na sudu vjerodostojne dokaze da je Karamarko uistinu bio udbaški špicl!? Hoće li šatra sa Savske 66 naprasno nestati u gluho doba noći, kao što je ilegalno, na prepad postavljena!? Hoće li se Glogoški i Klemm ispričati Zagrepčanima za zastrašivanje, remećenje javnog reda i mira, a ostalim građanima RH za tenzije i stalno podjarivanje ratne psihoze!? “Rat još nije gotov!” Ma nemoj, “crnac”, gotov je odavna, daleko mu kuća, ali sudstvo još ni izdaleka nije gotovo s “ratnicima”!
Josip Manolić je svojedobno bio velika riba u hrvatskoj Udbi, kao i pokojni Josip Boljkovac. Njih dvojica to nikad i nisu krili. Neosporno je, međutim, da je Tuđman bolje od ikoga znao 1990-ih godina tko su ta dvojica i zašto im je, kao najbližim suradnicima, ukazao veliko povjerenje u ustrojavanju RH. Nije ih lustrirao.
“Lustracija je potez koji nas vodi trideset godina unazad i to mi kao čovjeku smeta”, kazao je Manolić Jutarnjem listu. “Na to se treba oglasiti. Tko bi i kako provodio lustraciju? Tko bi bio tužitelj? Karamarko? Tko bi utvrđivao činjenice i donosio presude? Ako nekog treba lustrirati, onda je Karamarko prvi na redu.” Manolić tvrdi da je Tuđmanova “pomirba” bila “opća lustracija”, jer je time “oprostio onima koji su bili u inozemstvu i bili gubitnici u Drugom svjetskom ratu, i onima koji su u bivšoj državi kršili ljudska prava”. Zato tu “pomirbu” drži temeljnom za “stvaranje normalnog društva i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu”.
Nešto je slično, ismijavajući Karamarkove nebuloze o lustraciji, kazao i premijer Milanović. Njega, pak, šef “novog HDZ-a” optužuje da je nagovorio Manolića na lažnu optužbu. “Neka se Karamarko obračunava sa strankama kako hoće”, odgovara Manolić. “Ja ne pripadam ni jednoj stranci, niti me to zanima. Čovjek sam iz politike koja je radila pomirbu.” Nešto prije bacanja udbaške anateme na Karamarka, slično je prozvan (tko zna koji već put!) novopečeni savjetnik “žene iz naroda” Vladimir Šeks. Njega je u doušničkom kontekstu spomenuo bivši udbaš, koji je iz Mostara svjedočio na suđenju šefovima jugoslavenske Službe državne sigurnosti Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za ubojstvo emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj.
Po medijskim spekulacijama, Udbin je doušnik među ustaškim emigrantima u Kanadi i SAD-u bio i sam pokojni ministar obrane Gojko Šušak, Tuđmanova desna ruka. On On je upravo Josipa Perkovića svim silama i autoritetom štitio 1990-ih godina od osvete nacionalističkih ekstrema. Uzeo ga je za najbližeg suradnika u MORH-u i imao veliko povjerenje, a štićenik je to obilno vratio i Šušku i državi. Zašto? Je li Perković nešto znao o Šušku iz emigrantskih dana!? Kad je lani ipak trebalo izručiti Perkovića i Mustača Njemačkoj, premijer Milanović je odgovorio na dreku s političke (ultra)desnice upozrenjem “novom HDZ-u” i Karamarku: “Tjerate lisicu, istjerat ćete vuka!” Izlaze li polako vukovi pod javne reflektore?
Bivši udbaši Perković i Mustač jako dobro znaju svaku i najmanju jazbinu u kojoj još ima pritajenih vukova čistokrvne pasmine “špicl hrvatsko-jugoslavenski” koji su, najčešće nevidljivi i pripadnicima vlastitog čopora, zavijali u “mračno nedoba”. Znade to Joža Manolić, iako je već duboko zagazio u dementnu dob. Kaže, već su mu ptičice s grane dojavile da je šef “novog HDZ-a” počeo novačiti i pritiskati možebitne “svjedoke” na možebitnom suđenju Karamarko protiv Manolića. Nije daleko od pameti da ipak neće biti tog sudskog klinča. Profesionalno izdrilan za škakljive okolnosti, šef se “novog HDZ-a” tek populistički junačio pred zatečenim općinstvom. Sklisko je to istjerivanje istine svjedokom na svjedoka. Pogotovo, ako u Manolićevom udbaškom dimu ima i plamičak vatre, pa učas plane požar.
Recimo, propjevaju li Perković i Mustač, bit će to neusporedivo opasnije i za šefa “novog HDZ-a” i za buljuk razvikanih RH “državotvoraca”, “domoljuba”, instant-zvijezda, novokomponiranih intelektualaca i čak katoličkih svećenika, koji već 25 godina kao muhe zunzare oblijeću oko izmeta s vrha državne vlasti. Pričepe li ga Nijemci presudom da ga baš zaboli, Perković će održati obećanje: “Reći ću sve što znam o tajnim suradnicima Udbe!” A zna. Jako mnogo zna o tajnom životu muha zunzara. Ne bismo to ni sanjali.