Zar je moguće da netko „ne voli Hrvatsku“, kako smo ne tako davno slušali optužbe na račun jedne političke pozicije? Koja bi to vrsta ljubavi mogla ili trebala biti, to na nije objašnjeno u ovoj političkoj „ljubavologiji“. Je li riječ o platonskoj (samo duhovnoj), ili tjelesnoj (fizičkoj) ljubavi? Ima li tu seksa ili interesa, radi li se samo o flertu, očijukanju i „ljubavisanju“ na kratki rok (s konzumacijom „na brzaka“), ili je to obvezujuća, čak i bračna veza? Jesu li ljubavne riječi tek prošaputane na jastuku ili javno izvikane/izrečene pred ljudima i pred zakonom, u crkvi ili u općini? Detaljnije prodiranje u samo natuknutu ljubavnu vezu s Hrvatskom između nekih pojedinaca (političara) i njihovih stranaka, vidimo da bi nas moglo zavesti u ćorsokak iliti prašumu složenih pitanja o prirodi/naravi ljubavnih odnosa, kao takvih neriješenih od postanka čovječanstva do danas.
Pa zašto onda netko izvaljuje te odurne frazetine o „ljubavi prema Hrvatskoj“ kad je ni taj, niti itko drugi ne bi mogao, kad bi i znao, objasniti s nešto racionalnosti. Jasno je zašto je tome tako, ljubav je neracionalna, po definiciji (osim za lukave žene i probitačne političare) i malo je primjera u povijesti (literature) da je netko mozganjem mogao objasniti – srcanje. Ovo je nemoguća riječ (a sliči na sricanje, grcanje, drhtanje, drkanje…), ali mozganju je teško išta suprotstaviti. Kako rekoh, samo su lukavice i profiteri u stanju postaviti ljubav u neke nacionalne okvire, Recimo, ovako:
Ljubav je mit, koji su istkale žene, kako bi muškarcima otežale put do – seksa!
Patriotska ljubav je mit koji su prosvrdale hulje da bi fukari olakšale put do – profita!
Možda je ovo suviše radikalno rečeno i moja će malenkost pasti pod optužbom da (1.) poričem sve ono uzvišeno, fino, nježno, suptilno, božanstveno, nadahnjujuće, duševno, ah, toliko duboko osjećanje svepovijesnoga prožimanja dvaju superbliskih dušica (npr. „Oh, draga moja, ti si za mene uzvišena kao gospa, a sada ga primi u ruku, taaaako!) i da (2.) vrijeđam svetinje nacionalne povijesti za koju su stradavale i ginule puste hiljade domovini odanih, njenih zaljubljenika… No, bez radikalnih zaključaka, ništa se ne može riješiti, a najbolje bi bilo napraviti: REGISTAR ZALJUBLJENIH U HRVATSKU.
Ljubav je neracionalna, po definiciji (FOTO: Lupiga.Com)
Nije to teško kako se čini, dovoljno je bilo i bit će pogledati izborne rezultate. Da je to smijurija bez premca nije potrebno isticati, jer ama baš nitko na ovom svijetu, ni u hrvatskom zakutku, nema delegirano pravo pomoću takvog pitanja („volite li …“, „voli – ne voli…“) sebi pribavljati neki politički legitimitet. Kad začujem takvo pitanje, na njega se ne osvrćem baš kao da je – prdnulo magare.
Dakle, tkogod bi se dao upisati u predloženi registar ili je magare ili je hulja. Ovdje moram navesti što je na ovakvu, čini se u Hrvatskoj trajnu provokaciju, još 1997. godine odgovorio Boris Buden, briljantni filozof i esejist, u Arkzinu, pa u Barikade 2: „Tko postavlja to pitanje ‘Voliš Hrvatsku’? Tko ima tu moć da ucjenjujući ljubavlju, određuje pripadnost odnosno nepripadnost jednoj ljudskoj zajednici? Odgovor je – NITKO“.
„Taj autoritet koji postavlja prijeteće pitanje uopće ne postoji po sebi… Riječ je o ideološkoj klopci. Izbjeći ju se može samo na jedan način – NE! NE VOLIM HRVATSKU!“
Zato jer nas pita onaj za koga smatramo da je Nitko (crno u mraku!), naši odgovori moraju biti radikalni, uz nešto samodopadna razumijevanja („ne volim… ovakvu …. njihovu … njegovu … Hrvatsku, ali …“), koja su i kakva su još podnošljiva u našoj mlakoj klimi. Srce nam prokrvari samo od sebe, a glava nas ne boli (jer mozak opuštamo na pašu). Ili, kao što reče jedan od naših ponajboljih pjesnika (Arsen Dedić): „Naši su ljudi uvijek više voljeli srce na žaru, nego mozak s jajima“.