Foto: REUTERS/Pixsell
Kad je Papa Franjo osvrnuvši se na tvrdnje o ukazanjima u Međugorju, ironično izjavio da Gospa ne radi u pošti i svaki dan šalje poruke, on naravno ne usuđuje Međugorje kao mjesto kršćanskog zajedništva, molitve i meditacije, već zapravo šalje jasnu poruku protiv sve češće pojave vjerske bigoterije i psihologizma u katoličkoj zajednici.
Bigoterija je jedan oblik izopačenog štovanja koja se manifestira kroz tupavu privrženost (kao i kultu) detaljima, formalizmu ili površnom značenju, a često graniči s jeftinim masovnim misticizmom i spiritizmom. Takva bigoterija može poprimiti i komercijalne oblike pogotovo kada je riječ o mjestima navodnih ukazanja , tzv.narodnih čudesa kao unosna turistička mjesta.
To ne znači da Crkva, a pogotovo Papa, ne vjeruje u nadnaravne moći određenih pojedinaca. Crkva ima dugu tradiciju priznanja “privatnih objava” jer Bog može dopustiti objave privatnim pojedincima, i ponekad to i čini. Međutim, treba također imati na umu da Crkva nikada ne nameće katolicima obvezu vjerovanja u bilo čije privatne objave, čak i kod objava velikim svecima. Crkva im daje svoje odobrenje i priznanje nakon strogih ispitivanja i provjera kao i njihovih duhovnih korisnosti.
U tom kontekstu treba sagledavati i poznata mjesta objave poput Paray-le-Monial (gdje je Isus pokazao svoje Presveto Srce sv. Margareti Mariji u XVII. st.), Rue de Bac (gdje je Čudotvorna medaljica dana sv. Katarini Labouré, 1830.). Lourdes, Knock, i Fatimu. Treba i uzeti u obzir da objave imaju karakteristike općih znakova božanskoga duha koji se održavaju kroz određene kreposti poput: istina, ozbiljnost, prosvjetljenje, poučljivost, diskrecija, poniznost, mir, sve atribute koji mogu biti vrlo slični i kod „lažnih objava“ ili izokrenute u druge suprotne svrhe.
Katolička crkva i Patristika posvećuju značajno mjesto mistici kao jedan zaseban put spoznaje vjere, a sveti Dionizije Areopagit je već u VI. stoljeću napisao “O mističkoj teologiji” koja će imati veliki utjecaj u razvoj kršćanstva u Srednjem vijeku. Mnogi su poznati kršćanski mistici kao što su Sveti Antun Padovanski, Meister Eckhart, Sveti Franjo Asiški, Sveta Terezija Avilska, Sveti Toma Akvinski, Ignacije Loyola, Ivan od Križa, imali značajnu ulogu u promicanju i svjedočenju uzvišenog vjerskog iskustva.
Nasuprot primjerima kršćanske mistike, Papa Franjo s pravom osuđuje varljive oblike konzumerističke „instant vjere“ ili vjerskog afektivno-psihološkog nadahnuća koji graniči sa protestantskim vjerskim folklorom, koji se mogu autosugestijom ili putem vanjskih stimulansa i podražaja, pretvoriti i u trans-ekstatična stanja koji ipak ne tvore istinita stanja objave.
Psihologizam u vjeri (ili psihologizacija vjere) koji reducira vjersko iskustvo na psihologiju, na psihosomatizirane ekstaze i doživljaje može izopačiti holističku spoznaju vjere koja kao jedna cjelina, obuhvaća ne samo ljudsku psihološku dimenziju već ima i voljni, kognitivno-intelektualni i osjećajni sadržaj.
Još je grotesknije pozivati se na tzv. Vatikansku urotu protiv „Hercegovačkog Međugorja“ kao jedan dodatni oblik političke i pseudo-domoljubne političke bigoterije . S pitanjem vjerodostojnosti ukazanja u Međugorju se bavi Međunarodno istražno povjerenstvo o Međugorju koje je prije četiri godine formirao papa Benedikt XVI. a službena Vatikanska priznanja „ukazanja“ mogu se čekati i stoljećima.
Poruka pape Franje je na tragu Isusove poruke kada protjeruje trgovce iz hrama i ujedno poziva na obnovu kršćanskog identiteta u smjeru poniznosti, diskrecije i siromaštva, vrline na koje su se zavjetovali franjevci.
Kršćanska vjera je oduvijek bila univerzalna (a to jest i značenje „corpus mysticuma“), a reduciranje vjere na pokrajinsku ili bilo koju rodnu pripadnost zapravo je još jedan frapantni primjer političke bigoterije.
A vrhunac te bigoterije i puritanskog licemjera jest kada se isprepleću vjerski i osobni poduzetnički materijalni interesi s deklarativnim velikim domoljubljem.