Nakon što se proteklih dana slučaj Dežulović odvrtio javnim prostorom, valjda je i slijepcima postalo jasno ono što se odavno naziralo kad su ove novine u pitanju. Puzajuću fašizaciju splitske tiskovine, zamijenio je maršev korak oživljavanja ludila i zatiranja svake kritičke misli. To što se pri tom te novine, na čelu s par probranih urednika i novinara, uporno trude da do kraja popljuju partizansku borbu, a samim tim i vlastite novine, nikoga ne treba previše čuditi. Šizofrenija je i tako postala konstantno obilježje splitskog stanja uma u posljednjih dvadeset i pet godina. Hajduk se tako godinama sramio vlastite partizanske i jugoslavenske prošlosti, a grad u kojem se na prste dvije ruke moglo izbrojati pripadnike ustaških jedinica i dan-danas je prepun ustaških i nacističkih grafita po nesretnim zidovima. No, vratimo se temi.
INTERVJU – BORIS DEŽULOVIĆ: ‘Hrvatska će za 20 godina izgledati isto, samo gore’
KAKO JE PROPALA SLOBODNA DALMACIJA: “Mogu lajati još do 11-og, a onda će na lanac“
KAKO JE PALA SLOBODNA: „Trebalo ih je pustiti da pređu preko naših tijela, da nas doslovce pregaze“
Likvidatori Slobodne Dalmacije, očito uslijed neobičnih duševnih boli i obračuna s vlastitom komunističkom prošlošću, odlučili su te novine pomalo i sistematski ubijati, umjesto da to naprave u jednom potezu. Međutim proces se izvjesno bliži svome kraju. Nakon što je petnaestak dana prije drugog lipanjskog vikenda vodstvo novina odlučilo da oduzme kolumnu, inače sjajnom autoru, Davoru Krili, da bi ga zamijenio dotadašnji, izrazito netalentirani i do zla boga naporni kolumnist huškačkog, fašistoidnog portala dnevno.hr, Tihomir Dujmović, ovog vikenda su nas te nekad utjecajne i ugledne novine, suočile s dva zanimljiva momenta.
Prvo je u petak, 12. lipnja Slobodna objavila solidno dug izvještaj s tribine održane u Nadbiskupskom sjemeništu, čija se glavna poruka mogla svesti na to kako za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jasenovcu nije postojao nikakav logor smrti. Unatoč tome što bi ta tvrdnja bila ekvivalent tvrdnji kako u Aušvicu nije postojao nikakav logor smrti, uredništvo je odlučilo ovo plasirati kao neutralan izvještaj sa znanstvene tribine. Možemo se sada uhvatiti i pitanja u kakvom se stanju nalazi ova zemlja kad su takve stvari moguće, no time ne bismo ništa novo otkrili, a ujedno bi nas i odvuklo od teme. Naime, istog dana kad je taj tekst objavljen, uredništvo je otkazalo suradnju Borisu Dežuloviću, čovjeku koji je sinonim za kvalitetno novinarstvo, ne samo Splita, Hrvatske pa i čitavog jugoslavenskog prostora, nego i šire od toga.
U objašnjenje da je razlog sudska presuda mogu vjerovati isključivo naivčine i ljudi koji se moraju služiti prstom da bi mogli pratiti tekst kojeg čitaju (FOTO: Lupiga.Com)
Naravno, stari oportunistički refleks formalno je objašnjenje pronašao u činjenici da će Slobodna, po sudskoj presudi zbog njegovog teksta morati platiti 150.000 kuna, stanovitim individuama, no u takvo objašnjenje mogu vjerovati isključivo naivčine i ljudi koji se moraju služiti prstom da bi mogli pratiti tekst kojeg čitaju. Neovisno o tome što to naravno nije razlog otkazivanja suradnje Dežuloviću, zanimljivo je promotriti navedeni slučaj.
Dakle, nakon što je skupina ljudi, koja se ničim izazvana stala samoinicijativno nazivati intelektualcima, optužila organizatore splitske Povorke ponosa, da zbog njihovog okupljanja policija rasipa snage i ne može u punom kapacitetu tražiti nestalu Antoniju Bilić, Dežulović im je napisao da su gnjide. Zapitajmo se malo o čemu se tu radilo? Postoji skupina ljudi koji nekoj drugoj skupini ljudi žele uskratiti temeljno ustavno pravo na prosvjedno okupljanje i zbog čijih istomišljenika je i potrebno angažirati policiju, imajući iskustvo fizičkog napada iz godine prije, da bi onda ljude koji žele održati miran prosvjed amoralno optužila za nešto čemu su sami kumovali. Ova špranca je naravno poznata iz djelovanja hrvatske desnice, koja uporno rehabilitira ustaški pokret, pa onda optužuje Vladu da se bavi ustašama i partizanima.
Drugim riječima riječ je o prozirnom, licemjernom i amoralnom pokušaju da se zataška smisao vlastitog djelovanja, pri čemu je jedino u ovakvoj zemlji moguće doživjeti presudu tog tipa, od politički kadroviranog sudišta. Što dakle vodstvo novina radi? Umjesto da uzbuni javnost zbog ovakve vrste presude i stane na branik slobodnog novinarstva te argumentirano objasni da je njihov novinar bio u pravu, oni otkazuju suradnju Dežuloviću. Time, ne samo što pokazuju očiti prijezir prema vlastitoj profesiji, kao i kompletan izostanak solidarnosti s tuženim kolegom, nego se iskazuju i kao moralna policija jednog duboko klerikaliziranog društva. Bit će da se nisu stigli baviti ovim marginalijama, dok nam otkrivaju kako je jasenovački logor izmišljotina jugokomunista.
S obzirom da su se Jurica Pavičić i Ante Tomić nakon ovakvog čina solidarizirali s kolegom i prijateljem Dežulovićem te samoinicijativno otkazali daljnju suradnju Slobodnoj, ostaje nam da promotrimo što je ostalo od Slobodne i upitamo se što će se dalje događati. Ovakva odluka vodstva novina bi, u bilo kojem ozbiljnom mediju izazvala pobunu novinarskog sindikata u samim novinama, kao i strukovnog udruženja unutar nje. Što se naravno neće dogoditi. I to iz prostog razloga što se Dežulović svojim javnim i novinarskim djelovanjem zamjerio dvjema najbrojnijim skupinama ljudi, kako u društvu, tako i u novinarstvu. Radi se o oportunistima i antitalentima, koje svaki njegov tekst podsjeća na vlastiti kukavičluk i autorsku impotenciju.
Slobodna Dalmacija će tako, dok se konačno ne ugasi, nastaviti tavoriti kao beznačajne i besadržajne novine, temeljito obojene klerofašizmom i svakom vrstom provincijalizma. Vrijedilo bi se na koncu i sažaliti nad takvom sudbinom tih nekoć slavnih novina, kad ovo ne bi bio treći moment u njezinoj povijesti u kojem bi je svaki pristojan građanin trebao prestati kupovati. Prvi je naravno bio nakon Kutlinog preuzimanja i sloma štrajka, drugi nakon izmišljenog intervjua Josipa Jovića s Mirkom Norcem, a treći je nastupio sada. No, postoji u svemu tome jedna stvar koju oni koji su donijeli ovakvu vrstu odluke ne mogu razumjeti. Može se, naime, oduzeti prostor, ali se ne može ugasiti talent. Niti antitalent može naučiti suvislo pisati. Zbogom ostaj pojato na Mosoru.