Imam novu definiciju Balkana! Kolikogod originalna, nova i neočekivana, popuno je očigledna i razumska. Dakle, Balkan danas nije neko polumistično carstvo drevnih običaja i pritajenih stremljenja usađenih u samo tlo i narav ljudi s njihovim barbarogenijskim svojstvima koja je istraživao Cvijić, a mitologizirao Meštrović… Možda je Balkan bio ponešto od toga u devetnaestom stoljeću, nesumnjivo u sedamnaestom i osamnaestom, ali u ovom sadašnjem i prošlom to je naprosto prostor u kojem je Rusija – ranije Sovjetski Savez – imala presudan ili barem veoma velik utjecaj. Svaka je država na jugu ili istoku Europe upravo toliko balkanska, koliko je pod utjecajem Moskve.Je li Rumunjska Istok ili Zapad, Balkan ili Podmoskovlje? Zapad, jasno je na prvi pogled. Ušla je bez ostatka u Europsku uniju i postala zemlja s dinamičnom ekonomijom koja je za dvadeset godina prestigla nepostojeću Jugoslaviju, odnosno prosjek u Jugosferi, dostigla Hrvatsku i gotovo dvostruko nadmašila Srbiju po nacionalnom dohotku per capita… Kao firme, mjerene ukupnim prihodom, Hrvatska i Srbija vrijede po 90 milijardi dolara, a Rumunjska – 365, točno dvostruko više nego obje te države zajedno. A zna se od čega je Rumunjska krenula – od onog užasa u doba Ceausescua, kad je jedan zagrebački novinar opisivao novogodišnju atmosferu u Bukureštu riječima: Sve smrdi po kuhanoj cikli, a ljudi idu po ulicama i plaču… U posljednjih dvadeset godina, Rumunjska je imala tu sreću da Rusija na njen politički razvoj nema baš nikakva utjecaja. Rumunjska je, naime, imala čvrst državnopravni i politički okvir i nije ovisla o ruskoj nafti, jer ima svoju. Mađarska se nije mogla osloboditi zavisnosti od izvora energije, a onda je društvo još penetrirao rusko-izraelski kapital, pa se ni do danas ne zna tko je tu točno vlasnik kojeg paketa dionica državne naftne kompanije. Razvio se strahoviti antisemitizam. To ne može ni jedna zemlja sama iznjedriti, uvijek je umiješana tajna kabala, najčešće ruska, koja fabricira ”Rukopise sionskih mudraca”. Za takve pothvate moraš imati na raspolaganju neograničene resurse pod kontrolom državnih tijela neograničene moći – neku agenciju koja djeluje kao ”Left Hand of Darkness”, ”Lijeva ruka tmine”, kako je to dojmljivo nazivala Ursula Le Guin. U svakom slučaju, mađarska je vlada nacionalizirala naftnu kompaniju, a onda se otklonila od Zapada i sad im predsjednik Komisije otvoreno prijeti da će biti izbačeni iz EU. Ako uvedu smrtnu kaznu i time izađu iz europskog formata koji su već napustili suspenzijom nezavisnog susdstva i cenzurom Interneta, naći će se u političkom vakuumu, pa će se morati osloniti na Kinu, na Rusiju ili na crnog đavola, ili na svo troje.Bugarska? Bugarska je geografski na Balkanu, a politički se nastoji od njega otrgnuti, jer je tu zemlju nemoguće privezati za Rusiju, budući da se uvijek, u povijesti i u recentnoj prošlosti, okretala od Moskve bilo kojem drugom centru moći… U toj pivotalnoj zemlji, koju je Rusija stvorila na vratima Stambola svojim oružjem i diplomatskim autoritetom (poslije bitke kod Plevne), Rusi su uvijek bili strahovito nepopularni, kao i njihova crkva. Sofijska eparhija bila je orijentirana protiv ruskog utjecaja, koji se širio preko grčke, fanariotske, ”vaseljenske”… (Sjajnu studiju o formativnim utjecajima na balkanske nacije dao je Leften S. Stavrianos: ”Balkan posle 1453. godine”, klasično izdanje ”s dijaloškim uvodom Trajana Stojanovića”, Equilibrium, Beograd 2005.). Bugarska je, dakle, čisti opozit Srbiji, koja je svoju nezavisnost stekla uz podršku Zapada i zapadnih država poslije Berlinskog kongresa (kao kompenzaciju za austrijsku okupaciju Bosne). No, u Srbiji su Rusi bili i ostali popularni. Isto tako i njihova Crkva. Zašto Crkva? Ne ulazeći sad u historiografske detalje – tema je fascinantna pa bi me daleko odvela – lako je uočiti da i u srpskoj i u ruskoj eklezijastičkoj tradiciji postoje ”zapadna” i ”istočna” polarizacija ili ”komponenta” nacionalne vjerske ustanove, s tim što je u ruskoj ta podjela još i sad u velikoj mjeri institucionalizirana. Zapadna ruskopravoslavna crkva i ona Istočna, sasvim su se nedavno ujedinile, i to nominalno, pod odlučnim utjecajem državne vlasti, što nije dovelo do fuzije, dok je kod Srba do sličnog spajanja došlo još poslije Prvog svjetskog rata, kad je u sklopu karađorđevićevskog programa ujedinjenja i balkanske ekspanzije, nanovo utemeljena Pećka patrijaršija, a zapadno, sremskokarlovačko pravoslavlje s bogatom baroknom historijom integrirano, povezano sa zapuštenom, srednjovjekovnom monastičkom, bizantinskom crkvom koja se jedva održala na rumelijskom, turskom teritoriju. U srpskoj crkvi ne vide se više taj spoj i njene ranije sastavnice, tu je sve novo, kao jučer štampani psaltir. Najveći problem srpkog društvnog života i jest što se sve uvijek započinje iznova, s novim ciklusom i novim ambicijama vlasti revolucionarnog ili prevratničkog legitimiteta. Povijest se tu uvijek piše ispočetka… Religija u toj novoj srpkoj vjerskoj instituciji, ima izrazito antimodernističku agendu. Gorljivost je znak neofita. A istočno u ruskom biću i istočno u srpskom biću, barem kad je riječ o vjeri, sukladno proizvodi mistični, reakcionarni narativ, što će te zaprepastiti znaš li, primjerice, da je Amfilohije Radović doktorirao u Parizu i da zna perfektno latinski, za razliku od sadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa (koji je drvio kanonsko pravo na Gregoriani). Kontrarni duh inkvizitivnog agnostika u svakom crkvenom prikazanju traži skrivenog režisera i kad spoznaš koliko su vjerske institucije, kao i sve druge zemaljske ustanove podložne koruptivnom utjecaju, shvatiš da je pravoslavna Crkva koja po samom svom ustrojstvo još od Konstantina podliježe utjecaju države, mora za to imati državno pokriće, ako ne vlastite, ono od strane, gdje žive ”jednoverna i jednokrvna braća” koja će pozlatiti sve kupole i nebnice…Ruski utjecaj širio se po Balkanu vojnom snagom, eksportom ideologije i mistične religoznosti, a zatim, najmanje i najneuspješnije – ekonomskim sredstvima, s kojima Rusija sama nikad nije uspjela ovladati, jer se ruski kapitalizam nikad nije puno maknuo od merkantilizma. U tome Rusija zaostaje za Kinom oko dva stoljeća. Ruski golemi resursi stoga ne donose blagostanje i sreću, nego siromaštvo i nesreću, ali ako se tom utjecaju pokušaš izmaknuti, a graničiš s ruskom državom, možeš začas dospjeti u ratnu zonu u kojoj se bore neki domoljubni komandosi uvježbani za specijalni rat, maskirani fantomkama i balaklavama, kao talibanske nevjeste. No i državama koje se nalaze u ”drugom redu”, odvojene ”zarubežnim” teritorijima, prisutni su utjecaji koji vode njihovoj destabilizaciji. Preko diplomacije, crkve, medija u kontroliranom vlasništvu kremaljskih oligarha i preko poduzeća u državnom vlasništvu kojim upravlja Moskva, stvara se pritisak koji pojačavaju nevidljivi utjecaji iz ”zone sumraka” što po ruskoj – i sovjetskoj – doktrini uvijek prethodi vidljivoj državnoj intervenciji.
Znači, prvo se stavlja ulog – novac, i to vrlo malo novca – onda ide ciljana, sofisticirana intervencija preko Službe i, naposlijetku, ekonomski, politički i vojni pritisak. Uskraćivanje energenta, demonstracije sile, potrpora najgorim elementima domaće političke scene i, naposlijetku, neka manja agresija, ako se pokaže praktičnom, a teren dohvatan. Ideološki, stvar je uvijek lako opravdati antiruskim nacionalizmom prisutnim kod susjednih naroda, koji pridaju neproporcionalnu važnost zločinima i masovnim silovanjima što prate svaki ruski osvetnički pohod. Atmosfera u susjedstvu uvijek je puna negativnog naboja zbog ”dekontekstualizacije” katinskih pokolja, hlodomora ili masovnog silovnja, kao u Njemačkoj i Srbiji prilikom nastupanja Radničko-seljačke Crvene armije. Najliterarnije to je opisao crveni komesar Isak Babelj (”Konarmija”) pa na to ne treba potrošiti više ni riječi.
Takvom koncentriranom pritisku intervencionističke politike ne mogu se oduprijeti države bez stabilnog državnog okvira koje nisu dovršile tranziciju i ušle u europski sustav i zapadnu alijansu. Ili su fatalno ranjene unutarnjom krizom, kao Grčka. Grčka je bila čisti Zapad, sad se veraća na Balkan i Cipras naziva Putina kad god mu u Bruxellesu zapjevaju da više ne žele supotpisivati nerealna obećanja s kojima je došao na vlast u jednom volatilnom i nedovršenom društvu sa zaostalom ekonomijom i tragikomičnom pogrešnom percepcijom vlastite svjetske role. Neke zemlje uvijek ponavljaju razred koji jednom padnu – tako je i Grčka od tri rata s Turskom izgubila dva što je završilo ”maloazijskom katastrofom” i protjerivanjem Grka iz Anatolije. Drugi svjetski rat trajao je u Grčkoj od 1940. do 1949. godine, jer se nikako nisu mogli otkinuti od Rusa, Tita i Balkana, dok ih nisu priveli pameti napalmom, britanskom vojnom intervencijom i akcijama CIA, a Staljin i Tito ostavili ih na cjedilu, pa je Tito, štoviše, svog komandanta Markosa Vafiadesa izručio Staljinu, koji ga je spremio u Sibir, dok se Maršal slikao na Propilejima s grčkim kraljem Pavlom i damama, Jovankom i kraljicom Fredericom, koja ga gleda – zabilježila je kamera – kao da vidi živog Minotaura…
Ekonomski kolps Grčke koji se čini neizbježnim, vraća Grčku na Balkan i pod rusko okrilje. Neredi koji su se nedavno dogodili u Skoplju također su uzrokovani debaklom makedonske vlade u upravljanju državom i ekonomijom. U Srbiji postoje dvije tendencije – kao i uvijek – jedna proruska, istočnjačka i jedna zapadnjačka. Na Zapadu su Europa, Amerika, novac, razvoj, kapitalizam i sve one lijepe stvari koji su usvojili ljudi koji su zaključili da se ne da živjeti među mitološkim bićima folklorne historiografije i prostim lažljivcima na političkoj sceni nazadnjačke Srbije, pa su ”glasali nogama” i pobjegli na udaljene i prekomorske destinacije, nitko u Rusiju, svi u Kanadu, Ameriku i Australiju. Na koju će stranu Srbija otići, što će prevagnuti? Sudeći po njezinoj povijesti, neizvjesno je, kaos je tu odmah ispod površine i začas se vrlo lako stvori disrupcija te s najmanjim poticajem zakuha neko velika neprilika svjetskih razmjera.
Što će se dogoditi s Mađarskom nastavi li istim putem u propast, koji se ne naslućuje toliko u ekonomiji, koliko u propadanju društva? U svakom slučaju, iz špijunskog satelita vidi se da je ”balkanski pojas nestabilnosti” zahvatio Grčku, Makedoniju, Srbiju i Mađarsku, baš na trasi kojom bi mogao proći ruski plinovod koji bi onaj ukrajinski učinio nepotrebnim…
Srbija je na tom pravcu pivotalna zemlja, ona otvara ili presijeca taj put, a Beograd je schwerpunkt. Kako se ondje razvijaju događaji? Sad je kratkotrajno zatišje. Predsjednik Toma Nikolić napisao je premijeru Aleksandu Vučiću jedno pismo o pitanju Kosova u kojem se – da pojednostavim – vraća na pozicije koje je do svoje političke smrti zastupao Vojislav Koštinica. Dakle, uvjetuje da se sporazum o Kosovu ne smije realizirati, ne zato što postoji neki drugi put da se učvrste srpske pozicije u toj paradržavi koju priznaje više od sto država svijeta, nego naprosto stoga da se onemogući pristup Europskoj uniji, ulazak u NATO i beskopromisno pozapadnjačenje srpskog političkog života. Umjesto na Zapad, treba se osloniti na – Rusiju, koja za Srbiju, realno, nikad ništa dobra nije učinila osim što ju je vojno zauzela pa izručila Titu kao svom zapovjedniku na balkanskom terenu. Tako su Srbi koji mrze Tita dospjeli u paradokaslnu situaciju da skupa s Putinom obilježavaju pobjedu nad onima koje smatraju žrtvom tog ”udružnog zločinačkog pothvata”, na priredbi gdje su se se šajkače, kokarde i crvene zvijezde tako pomiješale da više nitko nije znao što se, zapravo, slavi i obilježava…
Napisavši to pismo Vučiću, Nikolić je otputovao na Kubu, gdje ga je odlikovao Fidel Castro, kojega su još za života preparirali kao Lenjinovu mumiju. Tako je izbjegnut ili odgođen razgovor koji je Vučić još odgodio visokoprifiliranim posjetom Berlinu i Washingtonu. Prije dva mjeseca zastupnici Bundestaga koji su boravili u Zagrebu zasvjedočili su da se politika njemačke vlade prema Srbiji stubokom promijenila u zadnja dva mjeseca. Političke promjene u njemačkoj politici ne događaju se usljed konverzije trenutačnih prioriteta, nego se iskazuju poslije dugog kuhanja i ”geštaltovanja” u političkim krugovima, upravnim odborima velikih kompanija i akademskim think-tankovima – to je trijada na kojoj se osniva njemačka vanjska politika. Kapitalisti, mandarini i beskrajno ugledni novinari, žive institucije javnosti, poput Hansa-Georga Reismullera kojega sam imao čast upoznati i s njim kraće vrijeme surađivati u doba hrvatskog priznanja… Na toj podršci srpska vlada sada može kapitalizirati. Ako je neku sličnu podršku dobila i u Americi, jasno je da se priprema teren za veliku idejnu konfrontaciju. Srbija na Istoku ili na Zapadu? Čuveni Đinđićev odgovor u naslovu knjige koju je napisao glasio je – Srbija ni na Istoku, ni na Zapadu. A što će biti Vučićev presudni stav?
U ovoj intelektualno veoma elegantnoj konstrukciji modernog politiloškog sadržaja pojma ”Balkan” ima karika koja nedostaje i na koju će odmah svi upozoriti – a Bosna, spada li Bosna po tome na Balkan? Ne spada, mislim, Republika Srpska je američka kreacija, a sarajevsko bošnjaštvo ne spada na Balkan nego u – Malu Aziju. Ne znaš jedino je li mu centar u Ankeri, kao što bi htio prosvijećeni Izetbegović, ili u nekoj drugoj metropoli probuđenog Islama – Kairu, Teheranu, Džedi ili, još dalje, u Kuala Lumpuru?