Bivši branitelji koji već više od 200 dana prosvjeduju u Savskoj 66, a ponekad malo navrate i na Markov trg, odlučili su jučer kako će nastaviti prosvjedovati kao i do sada jer, eto, nisu zadovoljni reakcijom vlasti u pregovorima, čija se treća runda nije ni održala jer Đuro Glogoški ne želi za vođu pregovarača ispred Vlade, svog suborca i nepriznatog ministra branitelja, Predraga Matića.Skoro sam napisao kako su dijelili istu sudbinu u srbijanskim logorima, ali se sjetih kako je u logoru bio, i to u onoj grupi koja je najduže robijala, samo Matić, ali ne i pregovarači s druge strane stola.
Čini se da veteranima iz Savske nije bilo teško odlučiti o nastavku prosvjedovanja u šatorima jer, ruku na srce, previše se ne žrtvuju niti pate unatoč što neki od njih imaju i 100-postotnu invalidnost. Pojam prosvjeda, kao i puno toga drugoga, relativiziran je u Hrvata pa naši prosvjedi ne nalikuju onima u svijetu.
Prvi mi padne na pamet onaj Amerikanac koji, valjda već 40 ili koliko godina prosvjeduje (isto u šatoru, ali puno manjem!?) ispred ograde Bijele kuće u Washingtonu i svojim prosvjedom prinosi nekakvu žrtvu. Ako ništa drugo, barem je uporan jer danima tamo sjedi i odgovara na pitanja znatiželjnika koji su već zaboravili protiv čega prosvjeduje, i time pokazuje zavidnu upornost. Četrdeset i toliko godina!!? Naši bivši branitelji koji, srećom, više nemaju razloga braniti nas, prosvjeduju više od 200 dana, ali im se ne može priznati baš velika upornost kako kod onog Amerikanca. Prvo, mi uopće ne znamo tko u Savskoj prosvjeduje jer reći kako prosvjeduju branitelji ili veterani ne govori ništa već se samo ističe struktura prosvjednika. Koliko ih prosvjeduje, nitko pouzdano ne zna. Ne znamo tko su patnici koji su svoje zdravlje stavili kušnju zbog svojih zahtjeva od kojih neće odstupiti.
Đuro Glogoški? Pa, mediji su otkrili kako ga svake večeri odvezu automobilom u vilu (u vlasništvu Ministarstva branitelja čijeg ministra ne priznaje!?) u Zaprešić na spavanje i tuširanje! Redovito posjećuje emisije i skupove gdje god ga pozovu. Josip Klemm? Njegova zaštitarska tvrtka funkcionira besprijekorno i da je cijeli dan i noć u šatoru, njegov biznis sigurno bi patio. Slično su prosvjedovali i seljaci prije nekoliko godina kada bi traktorima blokrali prometnice, ali bi odlazili kući preko dana (i noći) obavljati redovite poslove na imanju. Na mjestu prosvjeda ostali su, kao i u Savskoj 66, samo dežurni.
Hrvati ne bi bili Hrvati, kada ne bi i štrajk glađu relativizirali do groteske! Nije poznato da je itko od Hrvata umro u štrajku glađu kao što se to dogodilo onom naivnom Ircu koji je shvatio kako se u štrajku glađu zaista ništa ne jede. Branimir Glavaš je iskusan štrajkaš glađu i sa svakog štrajka izađe boljeg izgleda nego li je ušao. Prije nekoliko godina kada je štrajkao (ne sjećam se jel u zatvoru ili zatvorskoj bolnici) jer je prosvjedovao što mu uopće sude za ratni zločin, odašiljao je preko svojih stranačkih suboraca poruke kako je slab i jedva može gledati, ali ne žali dati ni život za ono što on smatra pravdom (odustati od procesa protiv njega). Bili smo zabrinuti za njegovo zdravlje sve dok majka-hrabrost, Kata Šoljić koja je u Domovinskom ratu ostala bez četiri sina, nije posjetila onemoćalog generala i da bi ga, kao i neki biskupi prije nje, ohrabrila i odvratila od nauma da umre od gladi za svoje ideale. Na izlasku iz sobe gdje se Glavaš danima i tjednima dragovoljno izgladnjivao, Kata Šoljić je zadovoljno rekla novinarima otprilike ovo: “Dobro je, mislila sam da stvarno ništa ne jede, ali ipak uzima vitamine i neke tablete. Dobro je, preživjet će.”
Tada je od Kate Šoljić raskrinkani Glavaš shvatio kako ovakav štrajk nema smisla, a ni vjerodostojnosti pa je prekinuo štrajkati i pobjegao u BiH. Nedavni štrajk također nije bio koban za generala iako je trajao tjednima pa smo ga na izlasku iz bolnice vidjeli čilog i veselog kako odmahuje svojim stranačkim drugovima i novinarima.
Očito Hrvati imaju neka druga pravila pri prosvjedu i štrajku glađu kakva ne vrijede drugdje u svijetu, ali tko je njima kriv što nisu snalažljivi kao mi.