![Kolarić Milanović]()
Čak i u prividno izgubljenim političkim bitkama, čovjek ne mora biti na vlasti ili u vrhu stranke da bi postao ugledan, utjecajan i nezaobilazan. Pobjedom u ‘Piramidi’, Aleksandra Kolarić je dobila bitku za javnost, a to je preduvjet i konačne predvodničke pobjede
Aleksandra Kolarić je ipak mnogo bolja političarka od Zorana Milanovića. Dok je premijeru trebao doći čovjek iz Amerike da bi mu usadio barem neke od navika (pristupačnost, pomirljivost, privlačnost i jednostavnost) koje bi trebale odlikovati svakog spretnog stranačkog i nacionalnog predvodnika, Aleksandra Kolarić je iz sjene, a u posljednjih godinu dana i iz nametnutog stranačkog progonstva, pokazala mnoge komunikacijske i političke vještine, koje daleko prelaze očekivane sposobnosti čak i jedne profesionalne marketinške stručnjakinje. Pobjedom u finalnoj ‘Piramidi’ ona je dokazala da socijaldemokracija ne mora biti riječ koje se sve više stide čak i službeni socijaldemokrati, a ostala uvjerljivom čak i kada je izgovarala najgore kritike ove ljevice bez ljevice, koje bi se inače smatrale štetnim i nepristojnim u svakoj drugoj raspravi sukobljenih istomišljenika. Pobjedom u ‘Piramidi’ ona je još jednom uzdrmala Milanovićevu stranačku piramidu.
Ona je uspjela dokazati da je već ušla u Europu, a ipak ostala hrvatski socijaldemokrat, čak i kada su je izbacili iz SDP-a, dok je Zoran Milanović sa suludim lexom Perković Hrvatsku gotovo uspio izbaciti iz Europe, upravo u trenutku kada je ona konačno postala Europom, a SDP toliko približiti HDZ-u beskonačnim nizom autoritarnih odluka i nedopustivih afera, kao da je u potaji postao najboljim učenikom stranke koju inače tako bjesomučno (uglavnom opravdano) napada.
Milanović je poslušao neke savjete tek u trenutku kada su se sve njegove jezične akrobacije dokazale beznadno uzaludnim, a Aleksandra Kolarić je sve što je rekla, rekla vrlo jednostavno, pristupačno, razumljivo i odlučno, pa tako ova njezina konačna pobjeda u ‘Piramidi’ (glasovalo je rekordnih 45 tisuća gledatelja) pokazuje da je i izvan stranke potvrdila svoju ulogu ‘vođe u sjeni’ velikog dijela onih socijaldemokrata koji i dalje šute, a strahuju od pogubnog izbornog poraza, nakon što su Komadina i Picula propustili sve svoje šanse, a vrh Milanovićeve klike ostao jedinstven samo u osudi mogućih unutarstranačkih protivnika. Ovi Milanovićevi pajaci sada broje posljednje ministarske i saborske plaće u nadi da će samo Milanović ipak uvjeriti većinu da su Karamarkove najave velikog društvenog pospremanja, koje se u biti svode na najave policijskog nacionalklerikalizma, opasne za sve, a ne samo za one koje bi HDZ-ova tvornica izdajničkih etiketa osudila na političko progonstvo po vlastitim policijskim kriterijima.
Zbog toga i u SDP-u neki smatraju da je Aleksandra Kolarić ona vrsta ‘mangupa u vlastitim redovima’ koji zbog osvetničke ambicije (Milanović je otkazao suradnju marketinškim agencijama) uporno ‘smradi u vlastito gnijezdo’ (Krleža), dok bi sama na vrhu bila mnogo gora od Milanovića, pa čak i mnogo tvrdoglavija, isključivija i nasilnija, kao spasitelj bez pokrića, a predvodnik bez programa. Pa ipak, za Aleksandru Kolarić nisu glasali samo oni TV gledatelji koji u ime HDZ-a uživaju u SDP-ovim raskolima, već i ona većina, od centra prema ljevici, koja smatra da bez obzira na moguće izborne neuspjehe, nikada nije prekasno za prave promjene. I HDZ je bio na koljenima nakon smrti Tuđmana, a pogotovo nakon uhićenja predsjednika i premijera, ali je naglo oživio čim je Milanović pokopao izvorne nade ogromnog broja vlastitih birača, a Karamarko okupio nove kolone političkih zombija, koji glavinjaju između maglovite obnove herojskih devedesetih i konačne osvete zbog poraza koji su doživjeli još prije sedamdeset godina.
Neke od Milanovićevih socijalnih mjera ostale su na pola puta, a relativni gospodarski oporavak može samo olakšati buduće prevare HDZ-a, dok ‘slučaj Aleksandre Kolarić’ dokazuje da se SDP nalazi u dubokoj krizi samoodržanja, a ne gaji nikakve nade da bi čak i u slučaju pobjede znao vladati na drugi način, s drugim ljudima i drugim gospodarskim i društvenim idejama. Oni se sada bore protiv demona (Karamarko) a pri tome mole ‘da dovrše započeto’, kao da su doista nešto bitno i radikalno promijenili, dok se zemlja rastače u općem neredu, od kukastih križeva do veteranskih šatora, razbijanja ozakonjenih ploča, dvostrukih kolona, partizana i ustaša, prikrivenih udbaša i vjerskih fanatika. Nitko nema jamstvo da bi Aleksandra Kolarić bila mnogo bolji premijer, ali se čini da u bazenu dosadašnjih birača SDP-a, mnogi vjeruju da bi u raspravu o tmurnoj stvarnosti unijela barem dašak intelektualne i demokratske živosti, bila spremnija na dijalog, odlučnija u provedbi odlučenog, a ideju socijaldemokracije, kojoj nigdje ne cvjetaju ruže, obnovila kao legitimni politički izbor koji ne treba skrivati. I ne samo kao bivša Račanova glasnogovornica, koja ni onda nije mogla pripitomiti svoj vlastiti politički eros, već kao stručnjak koji se u ulozi privatnog poduzetnika uporno bavi i javnim poslovima, pa zna koliko se teško zarađuje na slobodnom tržištu ako se na vlasti namnožilo toliko primitivnih beskičmenjaka koje treba masno plaćati bez obzira na okolnosti, a slušati bez obzira na pamet.
Tako nije teško ispisati onu trenutnu političku jednadžbu: bez Aleksandre Kolarić, Milanović će lakše preživjeti očekivani izborni poraz, a s Aleksandrom Kolarić morao bi podijeliti čak i jedva vjerojatnu izbornu pobjedu. Njemu ne trebaju službene frakcije, već utvrda uspaničenih ovisnika. Kao u legendama o Modrobradom, Milanović se ponaša kao glavosijek onih koji su mu prerasli koljena, dok sam kasni na posao, nema pojma što mu rade ministri, a državni zrakoplov koristi za neke druge osobne strasti, bilo da je riječ o posjeti dalekim zemljama ili hrvatskim krajevima koji su mu osobito dragi. I dok je Holy već prokockala svoje izglede, čini se da je nakon ove pobjede u ‘Piramidi’, gdje su dva igrača s lijeve strane centra kao od šale otpuhala jednog poluartikuliranog desničara, Aleksandra Kolarić postala barem virtualni predvodnik onih stranačkih istomišljenika koji ne podnose Milanovića, a rijetko kada listom izlaze na izbore, dok su ovom prigodom u odlično smišljenim elektronskim izborima, telefonirali, telefonirali i telefonirali u očajničkoj nadi da se ipak pojavilo neko drugo, novo i odlučno lice. Čak i u prividno izgubljenim političkim bitkama, čovjek ne mora biti na vlasti ili u vrhu stranke da bi postao ugledan, utjecajan i nezaobilazan. Aleksandra Kolarić je dobila bitku za javnost, a to je preduvjet i konačne predvodničke pobjede.