Kamen temeljac političke ideologije u SAD-u je mržnja prema samom konceptu jednakosti. Koncept jednakosti ugrožava kapitalistički sustav. Poanta kapitalizma je da želimo uvijek imati više i time biti “bolji” od drugih, a ne jednaki. Političari su danas spremni identificirati rasnu mržnju kao zlo, kao “izvorni grijeh” američkog društva, kako ju je Obama opisao u eulogiji žrtava u metodističkoj crkvi u Charlestonu. No nisu se još, barem većina nije, spremni suočiti s mržnjom prema jednakosti kao diskursom na kojem je rasna mržnja sazdana.Nešto više od godinu dana prije predsjedničkih izbora u SAD-u čini se kao da će Amerika ostati pod vladavinom Demokratske stranke. Jedino je pitanje koliko će ta vlast biti lijeva. Hoće li Hillary Clinton, kandidatkinja s najviše šansi, prema anketama, biti primorana od lijevog krila stranke (Elizabeth Warren, Robert Reich) i svog, sve popularnijeg, protukandidata (Bernie Sanders), da skrene više ulijevo, i hoće li se tog smjera držati? Ili će možda Bernie pobijediti?
Republikanci trenutno nude izbor od 29 kandidata, koje je teško sve i pobrojati, a kamoli odlučiti između njih. Dio kandidata s najvećom podrškom među njima – Scott Walker, Rand Paul, Rick Santorum, Ted Cruz i Mike Huckabee – sada, nakon zločina mržnje u Charlestonu, ubrzano vraćaju novac rasističkim udrugama koje ih podržavaju.
Scott Walker je još pred par tjedana tvrdio kako izbori nisu fer – jer se on eto suočava s dvadesetak slično (ne)popularnih kandidata, dok Hillary u svojoj stranci praktički nema opozicije, sugerirajući kako je Bernie Sanders neozbiljan kandidat. Činjenica je međutim da je Bernie u anketama popularniji od Scotta (I od bilo kojeg drugog republikanskog kandidata) i da je njegova kampanja prvog dana sakupila više novca nego kombinirane kampanje tri vodeća republikanska kandidata zajedno.
S Hillary ih uopće nema smisla uspoređivati. Nitko od njih nema niti približno tako prepoznatljivo ime kao ona. Niti narod ima što pozitivno za povezati uz bilo koje od njihovih imena. Po čemu je Scott Walker, recimo, “popularan”? Po tome što je ugušio prava radnika u javnom sektoru na sindikalno organiziranje u državi Wisconsin. Svima osim policajcima, čija mu je lojalnost neophodna da se zadrži na vlasti. Tko će za njega glasati? Poslodavci i policija. i toliko postotaka otprilike i dobiva u anketama.
Republikancima bi bilo najbolje da se bore za promjenu Ustava kojom bi se dozvolilo Arnoldu Schwarzeneggeru da se kandidira, iako nije rođen u Americi. Nitko drugi u njihovoj stranci nije ni blizu popularnosti Hillary Clinton. A i on bi imao problema, kad bi se, tijekom kampanje, njegova uspješnost kao guvernera Kalifornije stavila pod povećalo: njegova popularnost kao čovjeka, atlete, glumca, zvijezde, stranca s naglaskom, koji je postao guverner najveće države kao Republikanac, a oženio osobu iz najvećeg klana Demokrata (i još napravio dijete služavci) je neosporiva. No, slabo se možemo prisjetiti što je ostalo kao rezultat njegove vladavine u Kaliforniji, osim što se državni dug Kalifornije pod Schwarzeneggerom utrostručio s 34 na 91 milijardu dolara.
A. Schwarzenegger, Foto: Good Morning AmericaOvo je Berniejev trenutak. Hillary je kumovala, dapače kreirala nepopularne trgovačke sporazume (TPP, TTIP), koji prava radnika predaju na milost međunarodnih arbitražnih trgovačkih sudova van utjecaja demokratski izabranih političkih predstavnika, dok je bila Obamin Državni Sekretar, i gurala ih kroz Senat kasnije, a sad, tijekom kampanje, im taktički oponira. Bernie je oduvijek bio protiv.
Bernie već godinama zahtijeva komadanje velikih banaka u manje institucije koje ne bi onda mogle ucjenjivati državu da im se profiti ne smiju smanjiti jer da će u suprotnom povući za sobom čitavu ekonomiju. A sada je vrijeme kada se ljudi na ulici pitaju treba li nam uopće financijska industrija? Jer ako je ona toliko značajna, gdje su onda jahte bankarskih mušterija? U luci vidimo samo jahte bankara, financijera i hedge-fund menadžera. što oni rade tako korisno za zajednicu, za sve nas ostale, da ih treba tako basnoslovno nagrađivati? Zar ne bi trebale i mušterije imati jahte, ako su im banke tako korisne u oplođivanju njihovog kapitala, ne? Ta se pitanja nisu javno postavljala od doba Franklina Delano Roosevelta i knjige o Wall Streetu Freda Schweda 1940. gdje se on tako pita: “Gdje su jahte mušterija?”
Bernie već godinama zahtijeva da se zaustavi krvarenje američke ekonomije kroz praksu da najveće korporacije izbjegavaju plaćanje poreza otvarajući podružnice u Luxemburgu, Lichtensteinu, Švicarskoj i na Kajmanskim otocima gdje onda knjiže svoje profite po najnižim mogućim poreznim stopama, posuđujući novac ‘centrali’ po visokoj kamati (koju onda “centrala” uredno knjiži kao trošak, koji se odbija od poreza…).
Dok je Sovjetski savez postojao, bilo je lako prodati ljudima tezu kako socijalizam, komunizam, marksizam jednostavno ne funkcioniraju, tj. kako je ovdašnji sistem najbolji od svih mogućih. U međuvremenu je Berlinski zid srušen, a komunistička Kina pretekla SAD kao prva svjetska ekonomija. I Marx više nije tako nepopularan.
Chris Hedges izvještava s Left Foruma, održanog pred nekoliko tjedana na John Jay College of Criminal Justice u New Yorku (dakle ne na ljevičarskom Newschool University, nego na relativno centrističkom fakultetu), kako je Marx možda ipak bio u pravu – ne toliko u kasnijim, preskriptivnim radovima, koliko u ranijim, dijagnostičkim i prognostičkim: kapitalizam zaista nije dugoročno održiv i u jednom trenutku, baš kako je Marx predvidio, dostići će trenutak kad se više neće moći re-inovirati i re-inventirati, kad će, da bi se održao, da bi održao svoju svetu profitabilnost, morat počet rezati i uništavati vlastite temelje, i time polako ograničavati svoje šanse za preživljavanje.
Taj trenutak, sudionici foruma misle, je u SAD-u već započeo, ili je vrlo blizu, i velike korporacije koriste svoju zaradu ne da šire proizvodnju ili da investiraju u razvoj, nego da kupuju natrag svoje dionice, kako bi podigle nominalnu vrijednost kompanija i time bogatstvo vlasnika i menadžera u očajničkim naporima da niti jedna od njihovih jahti ne ostane bez benzina.
U međuvremenu, rast broja samoubojstava raste otprilike jednakom stopom kao i rast broja ovrha. Iako nema znanstvenog dokaza da su te dvije krivulje direktno povezane, nije teško ekstrapolirati njihovu indirektnu egzistencijalnu povezanost. Ovrhe stavljaju ljude pod stres. Stres dovodi do depresije. Depresija rezultira suicidalnim mislima, itd.
Govorimo o tristo tisuća ljudi koji su si moguće oduzeli život u zadnjih sedam, osam godina ekonomske krize – zbog te krize. Zato što su besramno opljačkani. Fiatom financijske industrije njihovo vlasništvo (nekretnine) je naglo izgubilo 1/3 vrijednosti. No zajmovi na isto vlasništvo, kao ni kamate na te zajmove nisu uopće smanjeni (dok su kamate generalno znatno pale).
Bernie Sanders, Izvor: FacebookU međuvremenu je financijska industrija od države unaprijed obeštećena za hipotetičku štetu koja bi im mogla biti nanijeta ukoliko ti ljudi prestanu otplaćivati te zajmove. No, banke i dalje ovršuju one koji prestanu plaćati, naplaćuju zatezne kamate, kazne i pristojbe. I dijele svojim višim zaposlenicima besramno visoke plaće i bonuse: kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Njima dlaka s glave ne fali. I jahte im se i dalje fino brčkaju u luci.
Vladajućem sustavu (kojeg je u ovim izborima najočitiji kandidat upravo Hillary Clinton) praktički ne preostaje ništa drugo nego kreirati distrakciju, kao, recimo, konstruirati ideju nacionalnog jedinstva oko emotivno snažne ali ne-ekonomske teme, npr. ajmo pozvat na skidanje konfederalne zastave! Nije nimalo upitno izvorište te zastave, čija uloga u američkoj politici je već duže vremena da obavlja funkciju pozdrava “Za dom spremni” u Hrvatskoj, pa tako niti njeno skidanje. Upitno je zašto je trebalo 150 godina i masakr starih žena u crkvi da do toga dođe.
Masakr se tako pokazao fenomenalno instrumentalnim. SAD je zemlja u kojoj su crnci toliko kriminalizirani da jedna trećina crnih muškaraca ima kriminalnu prošlost – tako da je njujorški šef policije William Bratton izjavio da je najveći problem u zapošljavanju dovoljnog broja crnih policijskih službenika (koji bi reflektirao njihov postotni omjer u društvu) taj što ih toliko ima kriminalnu prošlost. To je samo-perpetuirajući problem: prvo ih je kriminalizirao u zadnjih 20 godina taktikom zaustavljanja i pretresanja (“stop and frisk”) za banalne prekršaje (kao posjed manjih količina marihuane), a sad lamentira da ih nema dovoljno bez kriminalne prošlosti, koje bi mogao zaposliti!
Jednom kad je cijela etnička/rasna grupa tako službeno statistički kriminalizirana i obilježena, na scenu stupaju “dobronamjerne” udruge koje upozoravaju narod na opasnost, baratajući potpuno “istinitim” podacima. Kao, recimo, Council of Conservative Citizens, najveća bijela rasistička organizacija u SAD-u, koja u svom programu ima da se zalaže za bijelu Ameriku i da je protiv mješanja rasa. Diljem SAD-a mnogi ugledni građani, stubovi društva, nalaze se na popisu njenih 15 tisuća članova. I to je grupa koja novčano podržava republikanske predsjedničke kandidate kao što su Scott Walker, Rand Paul, Rick Santorum, Ted Cruz i Mike Huckabee. Samo letimičan pogled na akronim njihovog naziva – CCC – sugerira umiveni KKK bez kapuljača, mekši u izgovoru, ali s istim programom i ciljevima (oni sebe naravno zovu CoCC, kako bi pokušali izbjeći ovu očitu usporedbu).
Njihova web stranica je posvećena plašenju većinske populacije crnim monstrumima i izazivanju straha i mržnje prema crncima. Slike okrutnih crnih zločinaca i njihovih silovanih i unakaženih bijelih žrtava na toj stranici je 21-godišnji, žgoljavi, nedruštveni mladić s lošom frizurom, Dylan Roof, citirao u svom manifestu na Facebooku kao razlog svoje radikalizacije: odlučio je da se nešto mora učiniti da se zaustavi te crne silovatelje, i ako neće nitko drugi, onda će on biti heroj bjelačke renesanse.
Dylan Roof, Izvor: Facebook/ Dailykos.comAli nije otišao u geto, gdje bi mu policija ovako nespretnom valjda drugo jutro našla tijelo bez pištolja, nego je otišao u crkvu i tamo kukavički ubio devetero nenaoružanih ljudi, uglavnom starih žena, koje sigurno nisu nikada nikoga nigdje silovale. NRA (National Rifle Association), lobby proizvođača oružja, je odmah brže bolje izašla s tezom kako bi možda bilo najbolje da odsada svi idemo u crkvu naoružani, zlu ne trebalo, dapače optužili su ubijenog svećenika da je kriv da se ovaj zločin mogao dogoditi, zbog svog protivljenja da dozvoli nošenje oružja u crkvi… No, odvratnost zločina je uglavnom ostavila većinu Amerikanaca duboko pogođenima: toliko da je Dylan dobio čak negativiji tretman u medijima od bostonskih terorista, braće Tsarnaev, i da su se i lijevi (Amy Goodman, Democracy Now) i desni (Bill O’Reilly) politički komentatori složili ocijenivši ovaj zločin mržnje terorističkim aktom.
Jednom kad je policija pročitala Dylanov manifest nije moglo biti nikakve sumnje da se radi o zločinu mržnje. Mladić samo što nije eksplicitno napisao da će sutra otić u crnu crkvu masakrirat ljude. Sve ostalo jest. I u većini drugih zemalja bi možda bio unaprijed uhapšen već zbog tog manifesta. No ovdje nitko nije obraćao pažnju: takvih “lonera” ima na tisuće. Možda bi njegov manifest policija bila uzela ozbiljnije da se zove Muhamed. Ovakvi kao on najčešće samo puno laju, a rijetko i grizu što samo pokazuje koliko je statistika neprecizna znanost. Naime i dalje više ljudi strada u SAD-u godišnje u zločinima mržnje počinjenim od bijelaca, nego u zločinima mržnje počinjenim od Muslimana i Arapa. Samo što je postotak ljudi koji prelaze s riječi na djela veći među ovima drugima, što nam otkriva drugu neugodnu činjenicu: u SAD-u postoje milijuni ljudi ogrezli u duboku rasističku mržnju, od kojih se velika većina međutim zadovoljava da maše konfederalnim zastavicama i priča sebi u bradu.
Zatim je Dylanova fotografija s papirnatom konfederalnom zastavicom obišla svijet. Ta zastava zapravo nije nikada bila službena zastava Konfederacije, nego ratna zastava Armije Sjeverne Virginije i dobrih stotinu godina nakon završetka Američkog građanskog rata ležala je u muzejima, ropotarnicama povijesti, da bi 1962. osvanula na vrh skupštine Južne Karoline iz inata, kao protest protiv desegregacije školstva, afirmativne akcije i drugih zakonodavnih inicijativa tijekom Kennedyeve i Johnsonove administracije namijenjenih zaštiti jednakih građanskih prava manjinske crnačke populacije u SAD-u. Dylan Roof je tako zapravo predstavnik službene državne ideologije Južne Karoline utjelovljene u toj zastavi.
Zastava je potom romanticizirana kao simbol buntovništva, bez da je većina uopće propitivala protiv čega je bunt bio usmjeren, a bio je usmjeren protiv davanja jednakih građanskih prava crnim Amerikancima. Njeni zagovornici baziraju njeno poštivanje na povijesnom naslijeđu i tradiciji. I to je točno. No, o kakvom se povijesnom naslijeđu radi se najbolje može shvatiti iz govora potpredsjednika Konfederacije, Alexandera Stephensa, 1861. u Savanni, Georgia, u kojem on objašnjava temelje političke filozofije konfederalnih država:
“Naša nova vlada je utemeljena na potpuno suprotnoj ideji [od Washingtonske, op.a.]: njeni temelji su položeni i njen kamen temeljac se oslanja na veliku istinu da crnac nije jednak bijelom čovjeku i da je ropstvo i potčinjavanje superiornoj rasi njegovo prirodno i normalno stanje. Ova naša nova vlada je prva u povijesti svijeta bazirana na toj velikoj fizikalnoj, filozofskoj i moralnoj istini.”
Nikki Haley, guvernerka Južne Karoline, pozvala je da se zastava skine nazvavši je “simbolom brutalne prošlosti”.Kao što Nacisti nisu ubijali židove onako usput jer su im smetali, nego je ubijanje židova bila centralna tema njihove političke ideologije, tako robovlasništvo na američkom jugu nije bio periferni događaj, već kamen temeljac njihove ekonomije, politike i filozofije: Konfederacija je organizirana da bi zaštitila i promicala instituciju robovlasništva i inferiornosti crne rase. I njene zastave ne simboliziraju ništa drugo nego povijesno naslijeđe i tradiciju robovlasništva i rasne mržnje.
Zato je zastavu davno trebalo ukloniti i jedan ovakav odvratan događaj je u tome napokon i uspio. Inicijativa je krenula od Mitta Romneya, bivšeg predsjedničkog protukandidata Obami, Yankeeja iz Masschussetsa, koji je u twitter poruci pozvao na skidanje zastave, što je Obama prenio. Romney je bio jedan od glavnih finacijera izborne kampanje Nikki Haley, guvernerke Južne Karoline. Dan poslije, Haley je održala govor u kojem je pozvala da se zastava skine nazvavši je “simbolom brutalne prošlosti” i rekavši: “Ta zastava, iako integralni dio naše povijesti, ne predstavlja budućnost naše države.”
Nakon toga su svi krenuli slijediti njen primjer. Zastava i svaka referenca na nju u drugim simbolima uklonjena je i u drugim južnjačkim državama – Georgiji, Louisianni, Mississipiju i Texasu. Zanimljivo je da je Kalifornija zabranila zastavu još prošle godine (a Jeb Bush ju je uklonio iz Floride dok je bio guverner još ranije). Korporacije kao Walmart, Sears, Kmart, eBay i Amazon su izjavile da povlače sve produkte koji sadrže simbol te zastave iz prodaje (nakon čega je prodavanost smjesta porasla za 3000%, tako da će skladišta začas biti ispražnjena).
Naglo su se Republikanci i Demokrati, radništvo i kapital, našli oko nečega složiti, čak i stari konzervativci kao Lindsey Graham, i sin senatora Stroma Thurmonda (koji je zastavu bio 1962. podigao na skupštinu Južne Karoline) pozvali su da se zastava ukloni. Zapravo toliko jedinstva u osudi jednog terorističkog čina utemeljenog na rasnoj mržnji nije bilo otkako je John Wilkes Booth ubio Abrahama Lincolna, što je svakako zaslužilo komični osvrt Jona Stewarta.
Danas je zastava simbol međunarodnog bijelog suprematizma i, znakovito, bez zvjezdica, ruskih separatista u Donetsku, sugerirajući Putinov bolestan smisao za crni humor. U SAD-u je unutar tjedan dana potpuno istrijebljena. No ne smijemo se zavaravati da je uklanjanjem simbola uklonjena i ideologija koju je taj simbol predstavljao: ideologija koja smatra da ljudi nisu, ne mogu i ne smiju biti jednaki, ideologija koja slavi nejednakost kao pokretač napretka: rasnu, klasnu, rodnu…
Bijela sirotinja na Jugu jedinu utjehu ima u regionalno tradicionalnoj rasnoj nejednakosti: da su bolji barem od crnaca. Za početak, zato, važno je istaknuti kako su odmah, kako su se elite odrekle sporne zastave, u zadnjih pet dana zapaljene tri crnačke crkve u tri južnjačke države, a Dylan Roof je u zatvoru, dakle nije ih on zapalio. To jest ideologija iza zastave nije umrla sa zastavom.
I kao što je “istina” da su bijelci superiorni crncima kamen temeljac južnjačke, konfederalne političke ideologije, tako je “istina” da ljudi nisu i ne smiju biti jednaki kamen temeljac šire američke političke ideje i društvenog, proizvodnog sistema. Amerika se često smatra pozvanom da sudi drugima, da prosuđuje što je moralno ispravno, a da sebe pri tom izuzima, kao recimo od međunarodnog suda. Američke elite sebe vide jednakijima od ostalih, moralno superiornijima od ostatka svijeta.
Kamen temeljac njihove političke ideologije je mržnja prema samom konceptu jednakosti. Koncept jednakosti ugrožava kapitalistički sustav. Poanta kapitalizma je da želimo uvijek imati više i time biti “bolji” od drugih, a ne jednaki. Političari su danas spremni identificirati rasnu mržnju kao zlo, kao “izvorni grijeh” američkog društva, kako ju je Obama opisao u eulogiji žrtava u metodističkoj crkvi u Charlestonu. No nisu se još, barem većina nije, spremni suočiti s mržnjom prema jednakosti kao diskursom na kojem je rasna mržnja sazdana.
Zato je vrlo ohrabrujuće da je trenutno najpopularniji predsjednički kandidat čovjek koji se bori protiv svake nejednakosti, Bernie Sanders. Bernie je popularniji od svakog od 29 republikanskih kandidata, a po najnovijim istraživanjima pretiče i Hillary Clinton. Bernie se zalagao za istospolne brakove, dok im se Hillary još taktički protivila. Razliku između njih dvoje najbolje je prepoznao Dr. Himmelstein s Harvard Medical School još 1992. kada je zajedno s Bernijem išao kod Hillary da razgovaraju o modelu zdravstvene zaštite u SAD:
“Imali smo sastanak u Bijeloj kući prošli mjesec i izložili razloge zašto bi single-payer [državno zdravstveno] bio najpoželjniji sustav prvoj dami. Ona je rekla: ‘Vi vrlo uvjerljivo govorite ali ima li te sile na kugli zemaljskoj koja bi mogla zaustaviti stotine milijuna dolara koje će industrija osiguranja potrošiti da tu ideju sruši?’ – a ja sam joj odgovorio – ‘Kako bi bilo da to učini predsjednik SAD-a, stvarno, za promjenu, vodeći američki narod?’, a ona je na to samo rekla: ‘Recite mi nešto što je moguće.”
Jedino je Bernie spreman ići do kraja i ne popustiti interesu kapitala, zahtijevajući “nemoguće”. I njegov jedini problem, iako je i on naravno održao govor u prilog skidanja zastave, je nedostatak popularnosti među nejednakošću najpogođenijima, tj. crnačkom populacijom, koja tradicionalno većinom glasa za Demokrate. Taj nedostatak proizlazi prvenstveno iz činjenice da Bernie dolazi iz države Vermont s 95% bjelačkom populacijom i mnogo crnaca na Jugu za njega zapravo nikad nije čulo. Šuška se po koridorima naprednih lijevih snaga da bi mu u tome mogao pomoći profesor Cornell West, jedan od najglasnijih i najradikalnijih crnih intelektualaca (poznat po ocjeni Obame kao “crne maskote oligarha s Wall Streeta”).
Praktički jedino što Cornella, velikog zagovornika prava Palestinaca na svoju državu, još drži po strani, je sumnja hoće li Bernie izvršiti pritisak na Izrael. Kako je Izrael jedina Americi naklona i prijateljska zemlja u regiji punoj mržnje prema Americi, teško da će mu bilo koji izabrani američki predsjednik okrenuti leđa. No, Bernie, iako sam židov, i time možda prvi židovski predsjednik SAD-a, uopće ne paradira svojim židovstvom kao nekakvom posebnom kvalitetom i razlogom da za njega glasamo, i statistike njegovih glasanja u Senatu ga svakako stavljaju u opoziciju konzervativnom izraelskom cionizmu kakvog propagira Netanyahu, te se alijansi Bernie-Cornell svi toplo nadamo, kao brani nasljedju mržnje prema jednakosti, koje stoljećima prešutno ujedinjuje američku elitu (naravno, svaka radikalizacija uvijek povlači i rizik, i Cornell može odbiti dio birača kojima kao bombastičan, arogantni manjinski profesor ide na živce; možda bi Berniju bilo najbolje da oživi Shirley Chisholm i uzme ju za podpresjedničku kandidatkinju…).