Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim državama, vlast RH im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje
Marijan Vogrinec
Traljavo, lijeno i nevjerodostojno hrvatsko pravosuđe, koje više služi javnom podsmijehu, nego antičkoj božici zavezanih očiju, s vagom u lijevoj i mačem u desnoj ruci, ipak je zadnjih mjeseci smoglo prvostupanjske snage za desetak presuda u korist građana, bezdušno opljačkanih bankarskim reketom. Dakako, riječ je o kreditnim dužnicima s deviznom klauzulom u švicarskim francima (CHF) kakvih je u Bijednoj Našoj više desetaka tisuća. Banke bi im, tragom odluke Vrhovnog suda RH o kamatnoj ništetnosti, morale vratiti preplaćene rate kredita sa zateznim interesom, jer su samovoljno mijenjale kamatu naviše i time gurnule klijente u dužničko ropstvo. Nekima su ovrhom oduzete kuće i stanovi, ljudi su masovno doživjeli teške stresove, oboljeli, neki su u očaju digli ruku na sebe, cijele obitelji su se raspadale i zemlji je nanesena nepopravljiva šteta.
Takvih je nesretnika više stotina tisuća i u ostatku regije, osobito u Srbiji i BiH, gdje je također na djelu kapitalistički obrazac (Merkel: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“) neoliberalnog zatiranja svake čovječnosti i demokratskih stečevina socijalne države za račun umnožavanja profita i tržišnog monopola (pre)bogate manjine vlasnika kapitala. Iako su bili dužni i ovlašteni, ni Hrvatska narodna banka (HNB) niti ijedna vlada od 2000-tih godina nisu stali u obranu svojih sugrađana od dužničkog ropstva, što su ga počeli drastično prakticirati kapitalistički/bankarski zelenaši iz „obitelji kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala“.
Model reketarenja država i čak vlastitih građana, izmišljen na Wall Streetu u SAD-u i degenerativno raširen svijetom, prava je narav kapitalističkog sustava bez ljudskog lica i duše. Grčka tragedija s javnim dugom od 320 milijardi eura ili 175,1 posto BDP-a, odnosno dugom stranim reketarima od oko 500 milijardi eura sa zaduženjima domaćih banaka i tvrtki, upravo je rezultirala tzv. tehničkim bankrotom Helenske Republike. U bankrotu je karipska država Portoriko s javnim dugom od 70 milijardi dolara te nekoliko afričkih zemalja, također u beznadnom dužničkom ropstvu. Suština svega što ovih dana bez daha pratimo u grčkom sukobu sa stranim vjerovnicima, njemačkom kancelarkom Angelom Merkel i čelništvom EU-a, signifikantna je za propitivanje samog smisla i (ne)mogućnosti opstanka društveno-političkog sustava, koji novac i moć pretpostavlja čovjeku.
Mlađahni grčki premijer Alexis Tsipras i njegova Syriza odlučili su makar olabaviti, ako već ne odmah i raskinuti dužničke negve svojoj zemlji i građanima, ali to neće biti ni lako niti bezbolno. No, poslije nedjeljnog referenduma u Grčkoj ipak više ništa neće biti isto. Bez obzira na ishod, scenaristi dužničkog ropstva i domaći gospodarsko-politički logističari morat će staviti prst na čelo. Odsad više neće moći kako je dosad moglo! Ne samo u Helenskoj Republici, nego nigdje u Europi. Kritičko – doskora i revolucionarno!? – propitivanje kapitalizma kao poželjnog sustava vrijednosti „slobodnog svijeta“ odmaknulo je i na Starom kontinentu i drugdje na globusu, gdje je kobna bešćutnost vlasnika kapitala već izvukla osigurače dviju samoubilačkih eksplozivnih naprava: masovno siromaštvo i terorizam u njegovu okrilju. Terorizam se ne napaja obiljem, nego neimaštinom!
Je li to normalno!?
Hrvatske prvostupanjske presude u korist desetak dužničkih robova, koje su tek prvi korak na dugačkom i neizvjesnom putu do povrata preplaćene kešovine u novčanik, najvjerojatniji su predizborni, populističko-demagoški trik vladajućih. Na tu sumnju navodi i činjenica da će administrativna škrinja-ledenica za švicarski franak raditi samo godinu dana (tečaj CHF-a 6,39 kuna), a što dalje!? Tko će platiti razliku!? Što s dužnicima koji nemaju novca za odvjetnika i neizvjesnu pojedinačnu tužbu protiv reketara!? Iz najudaljenije se galaksije vidi kriminalno, a legalno zelenašenje zajmoprimaca: XY je prije sedam godina uzeo 60.000 CHF-a zajma u kunskoj protuvrijednosti, uredno ga otplaćivao i danas je još dužan 80.000 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti! I pojma nema kada će otplatiti kredit, odnosno koliko će ga dugo još otplaćivati njegovi potomci. Ako zakasni koju ratu, banka mu ovrhom uzima jedini krov nad glavom, a obitelj leti na ulicu.
Je li to normalno!? Je li normalno da državni financijski regulator HNB ne čini ništa, jer drži sasvim normalnim porast nečijeg zajmovnog obroka s oko 1950 kuna mjesečno na 3600 i više kuna!? A plaća dužnika nije porasla ili je čak ostao bez nje!? To nije normalno! Vlada i HNB su bili dužni brzo i oštro reagirati u korist svojih građana, zabraniti stranim bankama da se u Bijednoj Našoj ponašaju kako im ne pada na pamet ponašati se u svojim matičnim zemljama – Austriji, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj… Nema nikakvog opravdanja da su kamatne stope na kredite u RH najviše u Europi, da otplatni rizik 100-postotno snosi dužnik i, kolateralno, država domaćin strane banke-kćeri umjesto da se dijeli…
Također nema nikakvog opravdanja da se zajmovi ne odobravaju u kunama, u valuti RH, službenom platežnom sredstvu države u kojoj banka posluje. Na toj se osnovici dade urediti razumna cijena posuđenog novca, pa i to da se svi sadašnji krediti s deviznom klauzulom prevedu u kune, po tečaju na dan odobrenja. Kakvi švicarci, euri, dolari i što sve ne! Devizna klauzula je smišljena radi komotnije pljačke, a ne zaštite vrijednosti kapitala, jer on već samim svojim optjecajem – donosi korist. Drugo, Bijedna Naša, 20 godina po okončanju Domovinskog rata, nije ništa rizičnija zemlja od mnogih ne samo u balkanskom okruženju nego i „u obitelji kojoj oduvijek pripada“. Ako to stranim bankama-kćerima nije po volji i ne žele primijeniti iste poslovne običaje kao u svojim zemljama, vlast im treba pokazati gdje su granični prijelazi, pa… široko im polje.
HNB i državna vlast su odobravali kriminal!? Udruga Franak je tužila bivšeg guvernera Željka Rohatinskog i njegova nasljednika, aktualnog Borisa Vujčića. Bit će, najvjerojatnije: vuk pojeo magarca! Opljačkani će ići dalje, do Strasbourga i, najvjerojatnije, opet naletjeti na zid. Sada na zid „međunarodne pravde“ po volji kancelarke Angele Merkel i političko-ideološkog joj parnjaka, predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junkera: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Čak i dugovi nabildani kapitalističkim reketom izvan svake pameti!? Banke su, dakako, poludjele na to što „Vlada administrativno želi mijenjati tržišna pravila ponašanja“. Zamrzava tečaj CHF-a, smanjuje visinu zateznih kamata, ide na ruku dužnicima…
Ako treba pomoći nesretnicima, a banke „nemaju ništa protiv toga“, kaže notorni predsjednik Hrvatske udruge banaka (HUB) Zoran Bohaček, „treba pomoći onim najugroženijima, koji uistinu nisu sposobni otplaćivati rate, a ne svima odreda“. S malom cakom, To što bi „socijalno osjetljiva“ banka progledala kroz prste samo nekim dužnicima, dakako, očekuje da joj nadoknadi država iz džepa poreznih obveznika. Jer, to je, kaže, normalna logika tržišnih odnosa za kakvu se zalažu i MMF, Svjetska i Europska banka, Europska komisija, Angela Merkel… Banke ne smiju biti na šteti ni pola centa, a reketareni građani mogu ostati i bez krova nad glavom i država završiti u bankrotu!? Tu kapitalističku praksu treba srušiti, milom, silom ili na bilo kakav treći način. Ali treba je definitivno srušiti, jer je neljudska!
„Dosta nam je dvostrukih kriterija, neće nama netko u Italiji određivati kolike ćemo imati zatezne kamate i kamate na potrošačke kredite!“ – poručio je s HTV-ovog ekrana ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras ljutitom Bohačeku. Ovaj je nesretni poslovođa stranih zelenaša i reketara u Bijednoj Našoj zaprijetio Vladi Europskom komisijom koja da će poništiti njezine mjere za snižavanje lihvarske bankarske kamate za 30-50 posto. „Banke su trgovačka društva i kao i ostali trgovci prodaju svoj proizvod“, pokušava argumentirati Bohaček; zaboravlja da „svoj proizvod prodaju“ i krivotvoritelji, lopovi, prostitutke, vjerski opsjenari, razni iscjelitelji i kojekakvi drugi prodavači magle. „Administrativno određivanje cijena naših proizvoda je kršenje temeljnih prava igre na tržištu. Tuđim novcem ne smije se kupovati popularnost… Ako je htjela pomoći građanima, Vlada je mogla odrediti cijenu mlijeka.“
Licemjerno i bezobrazno od čovjeka koji je za enormnu stranu plaću pristao uložiti svoj obraz u opravdavanje legalizirane pljačke vlastitih sugrađana. Jer, to što strane banke čine i državi i građanima u Bijednoj Našoj, ali ne i u zemljama-sjedištima svojih vlasnika, nema blage veze s poštenim „prodavanjem svog proizvoda“, jer je „proizvod“ perfidno podvaljen mačak u vreći. Krajnje lihvarski potrošački krediti, uključujući kartične minuse na računima, gdje banke sinkronizirano i samovoljno određuju i mijenjaju čak i ugovorene uvjete otplate te ne dijele rizik s dužnikom – legalizirana su pljačka. To je svjesno, sofisticirano i dugoročno držanje u dužničkom ropstvu pojedinaca, cijelih obitelji i država. Bez izgleda i bilo kakve nade. Pred neoliberalnim oltarom na kojem je, među svetim slikama tržišta i profita, razapet krupan natpis: „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“ Mora se samo umrijeti, drugo se ništa ne mora.
Maras zakasnio
Još prije 5000 godina su drevne civilizacije u Mezopotamiji, Kini… jednostavno brisale nagomilane dugove, koje više nije bilo moguće vratiti i koji su ometali uredno funkcioniranje društvene zajednice. Rimsko Carstvo je imalo tu praksu i tek je priznanjem kršćanstva kao službene vjere počela jačati nova praksa: „Dug se mora vratiti s kamatama!“ Razvijeni kapitalizam je usavršio naplatu dugova do te mjere da je financijsko porobljavanje, nametanje dužničkog ropstva i ovisnosti o vjerovničkim interesima učinkovito zamijenio vojsku u imperijalnim presizanjima globalnih razmjera. Posudiš novac za koji znaš da ga dužnik ne može vratiti (npr. 300 posto dopušteno prekoračenje na tekućem računu) i muzeš ga dok je živ! Tako je i s cijelim državama. „Dugovi se moraju vraćati po svaku cijenu!“
To, kako je ministar Maras istupio u javnosti, rekavši u bebu bankaru Bohačeku što ga ide i što građani i sami misle, trebao je kazati prije više od tri i pol godine. Čim je SDP s partnerima pobrao plebiscitarnu potporu birača za obnašanje vlasti. Iako nikad nije kasno za stati za vrat bankarskom reketarenju, ipak, prošla je baba s kolačima što se tiče ostanka Marasove družine u Banskim dvorima. A mogli su vladati tko zna koliko još mandata, ali – pas je kakao, pa nije ulovio zeca. Baš zato i jest dobro, kad je već lovački gonič zatajio u ključnim trenucima, ne samo glede i u svezi s bankarskim javašlukom, da nije iznevjerilo građansko samoorganiziranje. Očajni i samosvjesni ljudi upustili se u neravnopravan boj u kojem ih je država ostavila na cjedilu.
Ministar Gordan Maras, istina, trbuhozborac predizbornog populizma/demagogije vladajućih, ima pravo kad poručuje Bohačeku i gazdama mu u stranim bankama-kćerima neka se ne junače prijetnjama u Bijednoj Našoj, jer bi mogli izvući kraći kraj. Ako je premijer Zoran Milanović ozbiljno mislio kad je lani poručio njemačkoj kolegici Angeli Merkel da RH nije ptičji rezervat, onda ima obvezu i dužnost zaštititi interese svakog svog sugrađanina i cijele zemlje. Ne volju stranaca koji su došli nepošteno zarađivati u RH. Ma što mislili u Bruxellesu i Strasbourgu, njihov kapitalistički interes ne smije biti na štetu hrvatskog, socijalnog i državnog.
No, je li Milanović ozbiljno zagrizao u problem? Nije. Da jest ne bi Udruga Franak u petak, 3. srpnja, sazvala veliki prosvjed pred Vladom na Markovom trgu u Zagrebu, a saborski se zastupnici uobičajeno jalovo i papagajski prepucavali nesrećom dužničkog ropstva. HTV je istog dana navečer posvetio toj vrućoj temi svoju gledanu emisiju Otvoreno, a nedavno osnovana Radnička fronta priredila je u subotu, 4. srpnja, indikativan prosvjedni skup potpore Grcima koji su se i referendumom suprotstavili ultimatumu zapadnih kapitalističkih moćnika i vodstva EU-a da građani prihvate još veća odricanja, štednju i bijedno životarenje eda bi bili u stanju – vraćati dugove. Grčka sudbina je i hrvatska nesreća, i zlo u koje prebogata manjina sa Zapada gura najveći dio svijeta, izaziva patnje, migracije biblijskih razmjera i humanitarne katastrofe. „Ne kapitalizmu bez ljudskog lica!“ – nedvosmislena je borbena poruka sa zagrebačkog skupa Radničke fronte.
Bijedna je Naša 10 godina čak i sadistički ucjenjivana uključivanjem u EU i za to je vrijeme ponižavajuće skinula gaće. Krivnjom HDZSDP-ove vlasti, kakva i ovog trenutka ima najmanje 60-postotnu potporu biračkog tijela. Paradoksalno, stalno nezadovoljnog baš tom vlašću! Isti ti političari, udobno/unosno razmješteni po utjecajnim položajima u zemlji, stranačkim vodstvima, diplomatskim službama po bijelom svijetu i međunarodnim institucijama (od EU-a do UN-a, itd.), predali su središtima kapitalističke moći najvažnije poluge državnog suvereniteta Bijedne Naše i stavili na kocku sudbinu građana.
To je tragedija koja već četvrt stoljeća (i tko zna dokad će!?) rađa gorke plodove i beznađe, čiji je vidljivi izdanak i dužničko ropstvo. Čini se, Hrvatska se vratila u „obitelj kojoj je oduvijek pripadala“ samo zato da bi plaćala pet milijardi eura godišnje članarine, svršavala na debelim svežnjevima EU-eura što joj „stoje na raspolaganju“ i pustila vršljati po svom tlu gramzljive strane bankare, trgovce, perače novca, lažne ulagače, veleposlanike magle i kojekakve „strategijske“ suflere/lobiste koji preskupo prodaju muda pod bubrege. A ovi s vlasti – jučer HDZ s klijentelistima, danas SDP s istim takvima! – arče sirotinjski novac za blesavo tapšanje po ramenu u stranim salonima u kojima, objektivno, drže do našim grabar-kitarovićki i milanovića kao do lanjskog snijega!?
Zašto se pjeni u Hrvatskoj taj Bohaček, ako država doista želi zaštititi građane od bankarskog lihvarenja!? Zato država i postoji! Zbog dobrobiti svojih građana, a ne stranaca i njihovih banaka. „Neka Europskoj komisiji najprije prijavi talijansku vladu“, odgovara bankaru Bohačeku ministar Maras i navodi podatak da su banke samo lani ostvarile u Hrvatskoj 2,5 milijardi kuna dobiti. „Dosta nam je dvostrukih kriterija!“ A ti su dvostruki kriteriji, tri-četiri puta skuplji i stroži u Bijednoj Našoj, nego u zemljama iz kojih su došle banke-kćeri. I to kako su došle, priča je s psihijatrije. RH danas ima samo Hrvatsku poštansku banku (HPB) u svom vlasništvu, a ostale su (ponajprije najveće – Zagrebačka, Privredna i Splitska) prodane strancima za smiješnu bagatelu. Domaći porezni obveznici su ih dokapitalizirali s oko 87 milijardi kuna, da bi ih stranci napunjene kao brod kupili za oko pet milijardi. Posao, svaka čast! Nacionalna veleizdaja? Možda.
Jednosmjerna karta
Potezom pera neodgovornog režima Franje Tuđmana, banke su promijenile vlasnika i uključile se u serijsku pljačku ratom i ratnim profiterstvom devastirane Hrvatske. Ni vlasti ni HNB nisu ni pomišljali to spriječiti, a mediji su povremeno objavljivali „ekskluzive“ o kriminalnoj sprezi pojedinaca iz vlasti i pri vlasti sa sebi sličnima u novčarskim ustanovama, mitu, korupciji širokih razmjera, odljevu nezamislivih količina novca na tajne privatne i stranačke račune… Živi rusvaj, koji traje i danas. I tko onda šiša onih 320.000 malih ljudi s blokiranim računima, isto toliko ovršenih, dužničke robove bez ikakvih egzistencijalnih izgleda…!? Ljude bez posla, oko 10.000 putnika godišnje s jednosmjernim kartama za bijeli svijet!?
Kakvo vražje Bohačekovo evanđelje o temeljnim tržišnim pravima kad se tu radi o krajnje nehumanoj, neekonomskoj i tržišno nedopustivoj bankarskoj praksi u kojoj banka tuži i sudi po vlastitom nahođenju, a dužnik se može žaliti samo sv. Petru. Mora plaćati dok je živ, a dug se faktorom x! umnožava do u nedogled te su ga dužne preuzeti sve nove i nove obiteljske uzdanice. Nije Bohaček ni glup niti govori neistinu kad tvrdi da iza prakse „slobodne prodaje svog trgovačkog proizvoda na slobodnom tržištu“ stoji moćna europska/svjetska struktura i da se Vlada Bijedne Naše ne smije šaliti s tom moći i voljom.
Zna se tko su i što su MMF, Svjetska i Europska banka, rejtinške agencije, specijalizirani instituti, korporativni vlasnici multinacionalnog kapitala, vlade najmoćnijih zemalja, vodeći političari EU-a, Skupina G-7… Možda je upravo Grčka najdrastičniji primjer kako se posudbom i zelenaškim okamaćivanjem često i vrlo prljavog novca masovno uništavaju građani, razbijaju njihove obitelji i robovski podčinjavaju cijele države. Masovni su nemiri/prosvjedi širom Starog kontinenta protiv tzv. politike štednje, bolnih rezova i odricanja (bankarski reket) na koje se prisiljava prezadužene zemlje i građane. Ultimatum glasi: „Morate vraćati dugove ili ćete propasti! Sve ćemo vam uzeti! Na koncu i sam život!“
Srećom, jača kritička svijest širom globusa, uključujući sam SAD, koja borbeno baca neoliberalnom Frankensteinu rukavicu u lice: „Zelenaški se dugovi ne moraju i neće vraćati! Ljudski je živjeti važniji od tržišta i novca!“