Nije dug i nije tuga, već je duga – s juga. Upravo je duga, ako dobro, ali baš dobro pogledate, ono što se posljednjih tjedana može nazrijeti na južnom europskom horizontu, kada policija napada istambulski Pride, kada Syriza na Syntagmi okuplja građane uoči referenduma, kada Španjolci slave što će Barcelonom i Madridom upravljati Ljevica. Upravo tamo stvara se jedna drug(ačij)a Europa koja se ne pokorava ekonomskom konstitucionalizmu i diktatu financija, koja ne podliježe lažnim izborima, lažnim slobodama i hinjenoj demokraciji koja nam se predstavlja kao jedina mogućnost – bez alternative.
Politički projekt Europe ionako je već neko vrijeme razlomljen u nekoliko brzina (i nejednakosti), a višestruka kriza 2008. godine u kojoj su se okoristili samo oni najjači (gle čuda) postala je katalizatorom promjena i neka vrsta lakmus testa koji zasad pokazuje primarno to da se Europa još uvijek ne misli kao demokratski već primarno ekonomski projekt. Grčka je k tome primjer u kojem se politička alternativa pokušava razoriti nepolitičkim sredstvima (naravno, ako i na trenutak pomislimo da je ekonomska sfera odvojena od politike – što nažalost nije slučaj). Europa kakvu smo željeli odavno je pokopana kada su socijalizirani prvi gubici banaka kasnih dvijetisućitih i kada su, na račun građana i preživjelog javnog sektora i kvalitete života, pokrenute prve mjere štednje, kako bi to kompenzirale.
Napad policije na sudionike istambulskog Pridea (FOTO: FAH)
Jednom kada se probio led, a otpor se nije dogodio, osterijanstvo je postalo novo pravilo kojim se pokrenulo još dublje raslojavanje Europe. Tu činjenicu Syriza i Podemos naglas su rekli i za to su kažnjeni, i dosljedno kažnjavani. Iako je posve jasno da u tom procesu neke države koriste priliku da postanu još jače, pravi raskol je drugdje, on u socijalnom tkivu europskog mrtvorođenog demosa produbljuje razlike između društvenih slojeva i dokida konstitutivne ideje europskog jedinstva. Jednom kada dovoljnom broju ljudi to postane jasno, postoji prilika da Europu i sve koristi tog jedinstva ponovo prisvojimo kao inherentno prosperitetne i progresivne ideje stvaranja drugačijeg života.
Vrlo često u našim krajevima čuje se, možda i u nekom drugom kontekstu, ”što južnije, to tužnije”, u ovom slučaju – događa se upravo suprotno. Na jugu se, unatoč tome što je puno ljudi bez posla i ne mogu si priuštiti ono što njihovi prijatelji u Kopenhagenu, Münchenu ili Amsterdamu ni ne propituju, čuje jedan drugi zvuk, jedan drugi govor, priča o solidarnosti i jednakosti kojoj se mora pružiti prilika. Bez naivnosti da protagonisti nisu izloženi pritiscima i kušnjama, pa tako i greškama. Jer Europa koju imamo – ili bolje reći nemamo – nije nipošto savršena, pa tako i nije u poziciji da propisuje na koje načine treba upravljati društvima i njihovim resursima. A ničiji dug ne može biti mjesto gubitka slobode i opravdanje za više desetljeća paternalističkog odnosa koji dokida mogućnost emancipacije.
Iako prezrena, ismijana te umorna od osterijanskih mjera i neprimjereno nasilnog akta europskih elita usmjerenih prema njihovoj eliminaciji, južna je Europa vrlo ustrajna u tome da stvori alternativu sadašnjem europskom establishmentu. Sada je trenutak da se to dogodi. Syriza je pokazala zube i otvorila vrata drugačijoj Europi, Podemos čeka na svoju pobjedu, a tehnokratska europska kasta sve nervoznije strepi od njihovih uspjeha. Njihov business as usual u tom smislu više neće biti moguć, a tu noćnu moru sebi ne žele dopustiti.
I Portugalci imaju što poručiti Grčkoj (FOTO: FAH)
Unatoč tome što su u oba slučaja političke agende odavno izgubile na eksplicitnoj radikalnosti njihovih zahtjeva, one sada plešu na rubu ideje ostanka u eurozoni i prihvaćanja nekih koncesija. Brine stoga to što su čak takve umjerene agende, s tim ustupcima, proglašene radikalnima što govori o evidentnom otporu tehnokratskog svjetonazora koji Europu želi konstituirati na postulatima nejednakosti gdje se određeni broj zemalja nalazi u daleko većoj prednosti od drugih zemalja Europske unije koje živi od ostataka i podređeno obavljaju namijenjene joj uloge.
Europa nije bila zamišljena kao takav projekt i na to treba iznova podsjećati. Maratonski orkestrirani napad europskih tehnokratskih elita utoliko je opasan što pokušava zacementirati i ozakoniti postignute nejednakosti. Upravo je to Europa koju je potrebno amputirati, upravo je to kvarni dio koji onemogućava ostvarenje europskog sna, a to nipošto nisu izmišljeni neprijatelji europske budućnosti na europskom jugu.
Tehnokratizacija upravljanja društvima koja se sanja u tim krugovima mora biti ograničena. Syriza i Podemos to pokušavaju, ali potrebni su i njihovi ekvivalenti u drugim europskim zemljama. Da bi nacrtali i ostvarili drugu Europu sada je trenutak za solidarnost s Grčkom, za podršku Španjolskoj i za stvaranje sličnih pokreta i platformi u drugim europskim zemljama. Buduće generacije mogle bi biti bijesne na nas ako ne iskoristimo ovu priliku i vratimo Europu kao politički projekt na prave tračnice. U suprotnom, političkom projektu Europe piše se kraj. Na karti svijeta ona sve više gubi svoje mjesto i prednosti prema ostalim globalnim akterima. S jedne strane, posljednjih godina ruši standard velikog dijela svojih građana ne bi li zadržala standard manjine. S druge strane, Europa živi iznad svojih mogućnosti, njen pritisak na eko sustave (uključujući i one izvan njenih geografskih granica) i povijesnu odgovornost njenih razvojnih trajektorija (prvenstveno spram zemalja globalnog Juga), govore u prilog tome da će građani morati biti izloženi štednji iz drugih razloga, primarno zbog toga što će lako izgubiti privilegije stečene kroz pristup tuđim resursima.
Podrška iz Njemačke (FOTO: FAH)
U takvim okolnostima, oštećeni građani Europe moći će se okrenuti jedni drugima jer će to silom prilika – morati. Političko jedinstvo Europe sad je zasjenjeno konfliktom koji odgađa bavljenje fundamentalnim problemom – mogućnostima života budućih generacija. Iz tog razloga posve su neodgovorni, ali zato nimalo slučajni, činovi nasilja Trojke koji onemogućuju jedinstvo Europe koja preživjeti može jedino uz solidarnost i suradnju. Europa je pokazala svoje drugo, mračno lice, u kojoj vladavina prava postaje samo instrument za pripremu ozakonjenja diktata kapitala koji dokida i ili uvodi kontrolu nad korištenjem javnih uloga, resursa i ukupne politike.
Rezultati referenduma bit će itekako bitni, no na dugi rok ne i odlučujući. Drugačija slika života Europe koja se rodila na jugu, pogled na europsku dugu, mora se zadržati. Pogled na Europu koja nije zatvorena, isključiva i ponovo re-nacionalizirana, koja ne popušta populističkim silnicama koje nas vraćaju u bezdan etničkih identifikacijja. U toj slici Europe trenutno više solidarnosti postoji između migranata koji dolaze preko Sredozemnog mora u gradove Europe i građana Barcelone ili Atene, jer i jedni i drugi na svojim leđima osjećaju teret nejednakosti. I jedne i druge životne prilike tjeraju da uvide kako Europa svoj prosperitet može zadržati kroz preraspodjelu, suradnju i što manje podjela. Oni koji žive ugodno to danas ne žele priznati. Stoga im mora postati neugodno. Možda će onda stati uz nas i vidjeti ono što i mi vidimo.