Izložba/akcija “Otpisane” pokazuje kako su se tzv. nepodobne knjige počele izbacivati iz knjižnica, a u nekim slučajevima besramno spaljivati
Više od 20 godina otkako je u Hrvatskoj, pod patronatom službene HDZ-ove politike, počelo uništavanje tzv. nepoćudnih knjiga iz knjižnica, u javnosti se prvi put spominje taj knjigocid, kojim je uništeno, a u nekim slučajevima čak i zapaljeno 2,8 milijuna knjiga.
Riječ je o izložbi/akciji “Otpisane”, kojom međunarodno poznati i priznati kustoski kolektiv WHW (Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović) u suradnji s projektom “Javna knjižnica” (Tomislav Medak i Marcell Mars) želi podsjetiti na “čišćenje” knjižnica od tzv. nepodobnih knjiga u devedesetima, ali i uz pomoć građana ponovno skupiti dio te uništene građe i zatim je u digitaliziranom obliku ponovno predstaviti u javnosti.
‘Čišćenje’ knjižnica zbog isključivosti
Projekt je iniciran u povodu 20. godišnjice Oluje, a temelji se na relevantnim podacima koje je Ante Lešaja prikupio u svom višegodišnjem opsežnom istraživanju o “čišćenju” knjižnica u devedesetima u Hrvatskoj.
Na pitanje kako su se odlučili na pokretanje projekta o otpisanim, uništenim ili zapaljenim knjigama u devedesetima u Hrvatskoj o kojima se godinama šutjelo i šuti, te je li ih u današnjoj političkoj situaciji nešto konkretno ponukalo na tu inicijativu, Sabina Sabolović iz WHW kolektiva poziva se na knjigu Ante Lešaje “Knjigocid – uništenje knjiga u Hrvatskoj tijekom ‘90-ih” čije su istraživanje koristile u projektu, te kaže:
“Pokušavajući sažeti motive zbog kojih su devedesetih godina uništavane knjige, profesor Ante Lešaja nabraja sljedeće isključivosti: prema Jugoslaviji, prema socijalizmu, prema NOB-u i antifašizmu, prema Srbima, prema radničkoj klasi i prema neslaganju s postojećom politikom. Na projekt ‘Otpisane u povodu 20. godišnjice Oluje’ potakla nas je činjenica da su u Hrvatskoj sve ove isključivosti i danas prisutne što smatramo poražavajućim. Kao jedan od primjera u kojem je to vidljivo jest rasprava o jednoj ili dvije vojne parade u planovima za proslavu godišnjice Piše: nina ožegović Oluje. Zar je važnije slaviti rat nego govoriti o njegovim posljedicama i graditi društvo u kojem se on neće ponoviti?”, pita se Sabina Sabolović iz WHW kolektiva.
U Hrvatskoj su se tzv. nepodobne knjige počele izbacivati iz knjižnica i zatim uništavati početkom ‘90-ih godina prošlog stoljeća, za vrijeme vladavine HDZ-a, i to se radilo desetak godina. O tome se malo znalo u javnosti jer su o tom kulturocidu izvještavali samo Feral Tribune, Tjednik i Novi list, dok su ostali mediji, osobito oni tzv. državotvorne orijentacije, uglavnom prešućivali taj kulturocid.
Otpis motiviran političkim, ideološkim i etničkim razlozima
To uništavanje knjiga realiziralo se formalno legalnim načinom – redovnim otpisom dotrajale građe, što se uobičajeno radi u knjižnicama, no u biti je bilo motivirano političkim, ideološkim i etničkim, a ne stručnim razlozima.
Zapravo, radilo se o knjigocidu, odnosno, eliminiranju tzv. nepoćudnih knjiga iz javne sfere o čemu knjižničari ni danas ne žele govoriti.
Uglavnom su se uništavale knjige pisane ćirilicom ili tiskane u Srbiji te Bosni i Hercegovini, zatim one ideološkog karaktera, poput marksističke literature, te u to doba tzv. nepoćudnih hrvatskih pisaca, kao što su Dubravka Ugrešić i Slobodan Šnajder, ali i sarajevska izdanja Miroslava Krleže.
Naglo su počeli “dotrajavati” naslovi srpskih autora Miroslava Crnjanskog, Borislava Pekića, Branislava Nušića, Bore Stanković i Laze Lazarevića, te drugih srpskih pisaca. Otpisivana je marksistička literatura Edvarda Kardelja, Dušana Dragosavca i Josipa Broza Tita, biografije revolucionara i antifašista poput Nade Dimić, te literatura o samoupravljanju.
U pojedinim slučajevima kulturocida nije bilo jasnih kriterija jer su uništeni i naslovi autora kao što su Oscar Wilde, Ivana Brlić Mažuranić, Mate Lovrak, Jules Verne, Mark Twain, Jack London, Seneka, Voltaire i drugi. Njihova prazna mjesta popunjavana su s naslovima Franje Tuđmana i ostalih tada politički pomodnih autora.
U Velikoj Gorici ih spaljivali na lomači
Primjerice, u Bjelovaru su bačene ćirilićne knjige, na zagrebačkoj Šalati one tzv. nepoćudne, dok su u Velikoj Gorici knjige čak spaljivane na lomači.
U Slatini je, primjerice, odbačeno na gradsko smetlište više od dvije tisuće knjiga, među kojima su se našla Titova i Kardeljeva djela. No najveći publicitet u medijima dobio je slučaj korčulanske knjižnice gdje je 1997. godine otpisano i zatim bačeno u kontejner za smeće na rivi više od 500 naslova.
Među tim naslovima našle su se i knjige koje je profesor etike i voditelj međunarodno poznate Ljetne korčulanske škole Milan Kangrga osobno, kao i njegovi mnogi prijatelji, donirao toj knjižnici.
Sve su knjige bile, kako se tada pisalo, “u dobrom stanju, od izdavača većinom zagrebačkih i sarajevskih, nešto beogradskih i drugih, sve na latinici”.
Iako nije bila riječ o osamljenoj i tragičnoj epizodi knjigocida nego o proizvodu dominantne političke orijentacije te kulturne politike tog vremena u Hrvatskoj, javnost se nije uspjela mobilizirati na tom pitanju, pokazavši nerazumijevanje, inertnost i strah od iskazivanja otpora.
Od svih intelektualaca jedino je Kangrga reagirao
Od svih intelektualaca jedino je Kangrga oštro i beskompromisno osudio korčulanski knjigocid u javnosti.
On je napisao u Feral Tribunu, među ostalim, da od razularenog nacionalističkog ludila nije mogla ostati pošteđena ni knjiga, te se sada “s najvišeg vrha vlasti i službeno proglasila potreba da se ‘nepodobne knjige’ stavljaju u bunkere, bacaju na smetlište i pale kao u hitlerovsko doba”.
Kangrga je završio na sudu zbog klevete i uvrede. No nakon četiri godine i nekoliko procesa, presuda i žalbi, ipak je sudac Općinskog suda u Zagrebu odbacio tužbu protiv Kangrge s obrazloženjem da je “nepravodobno podnesena”.
Umirovljeni sveučilišni profesor ekonomije Ante Lešaja posljednjih se 15-ak godina bavio temom “čišćenja” knjižnica po ideološkom ili etničkom ključu, a rezultate svog istraživanja objavio je u knjizi “Knjigocid”, koja ima 600 stranica.