Svi su se oglasili, i zvani i nezvani, jedino naš premijer već treći dan od izbijanja ‘Pirangatea’ ne progovara ni riječ u javnosti. Zašto?
Trebalo je ovo ljeto biti namijenjeno uobičajeno nepodnošljivom bildanju stranačkih mišića uoči jesenskoga catch-as-catch can predizbornog pičvajza. Ljeto u kojemu bi tu i tamo izronile standardne priče o Udbi i Bleiburgu, o tome tko je više i fatalnije zadužio i unazadio Hrvatsku, o tome gdje je tko bio u vrijeme Domovinskog rata…, a sve posuto najbljutavijim od svih začina: onim prijetvornim – i uglavnom prijetećim! – pozivima na zajedništvo. Znate već kako ide s tim pozivima: s oltara ili govornice nekog desničarskog skupa (često i nema neke razlike) prvo krene lavina optužbi na račun jugoudbaša i komunjara koji rastaču inače nevjerojatno zdravo tkivo hrvatskog nacionalnog bića, a kad se govornici dovoljno ispušu, onda krenu s apelima za zajedništvo, zajedništvo i samo zajedništvo. Hrvatsko i demokratsko zajedništvo, naravno. Kakvo bi drugo i moglo postojati?
Dogodilo se, međutim, ovo sa Slovencima i nitko ni na kakvo zajedništvo nije trebao posebno apelirati. Među posljednjima sam koje bi se dalo nazvati fanovima Vesne Pusić, ali vjerujem da joj svatko od nas, bez obzira na svjetonazore i svjetozazore, može skinuti kapu glede odmjerene drčnosti kojom je reagirala u prva dva dana po izbijanju ‘Pirangatea’ (ili ‘Piranleaksa’, kako vam paše). Brzo, konkretno, odrješito, staloženo, bez cinizma i bez cmoljenja. Moglo bi se, božemeprosti, reći čak i – državnički. Malo zloće kapnulo je ipak kroz izjavu da je iznenađena time što službena Ljubljana nije ni pokušala osporiti autentičnost audio-snimke kompromitirajućeg telefonskog razgovora, nego je sve odmah prebacila na teren špijunaže. Taj sitni diplomatski žalac ne samo da je razumljiv, nego je i sasvim opravdan. Baš kao i kasniji prijedlog da arbitražni sud sam sebe raspusti jer mu je daljnje postojanje u ovim okolnostima potpuno besmisleno.
Pusićka, vidjelo se, nije trebala čekati Karamarka da joj dva dana kasnije zakukurikne ‘Probudite se!’. Nisu čekali ni brojni zastupnici koji su smjesta zatražili izvanrednu sjednicu Sabora, a i predsjednica Grabar-Kitarović odaslala je izdaleka vrlo važnu poruku – još neformalnu, doduše – Europskoj komisiji, poruku o nekim temeljnim načelima ujedinjene Europe koja su ozbiljno kompromitirana ovakvim slovenskim rabotama.
Svi su se javili, i relevantni i nebitni, i to s prilično velikim zajedničkim nazivnikom, jedino još (petak popodne, treći dan od izbijanja afere) nismo čuli javni glas – premijera. Glavna vijest, gotovo i jedina, sa sjednice vlade u četvrtak bilo je odobrenje sredstava za izgradnju novog rodilišta u Rijeci, a u petak je, evo, priopćeno da je Vlada, s telefonske sjednice, zatražila izvanredno zasjedanje Sabora. Zoran Milanović, čovjek kojemu je u opisu radnog mjesta operativno vođenje cijele ove države, za javnost i dalje – ni mukajet. Zašto? Je li odveć zauzet vraćanjem IDS-ovih nakostriješenih pjetlića u kukuriku-kokošinjac? Možda pisanjem govora za vojnu paradu? Zatvaranjem financijske konstrukcije za godišnji? Ili mu je onaj misteriozni PR-guru, nakon što je čuo što je premijer u utorak propentao na Pelješcu i Korčuli (ovo je stihija, lani nije gorjelo ali ovog ljeta gori, odgovorni su čovjek i priroda, još će gorjeti…) samo esemesao: ‘Zoky, don’t, just don’t!’?
Ma, neka čovjek šuti, možda je tako zbilja i bolje, pogotovo ako šuti i radi. Tko zna kakva bi se graja nadignula kad bi javno prozborio samo dvije, tri rečenice u svom stilu. A ekipi koja sad mora odraditi izuzetno zahtjevan posao više od svega treba tišina. Dobro je i to što procedura za sazivanje izvanredne sjednice Sabora traje malo poduže (bit će zanimljivo vidjeti tko će se od zastupnika odazvati – kladionice već, koliko čujem, primaju uplate glede Keruma i Karamarka) jer ni tamošnja kakofonija zacijelo ne bi nimalo pridonijela koncentriranom sastavljanju racionalnih, argumentiranih i rezolutnih dokumenata koji će i zadnjoj budali objasniti zašto Republika Hrvatska niti može niti želi dalje sudjelovati u svinjarijama ove vrste.
Uspiju li s time, tko zna, možda i oko Dana domovinske zahvalnosti i oko Alke bude manje onih prijetećih i lažnih poziva na zajedništvo. Evo nam ga pred nosom, danas i ovdje, još i većeg no što je ovo ‘Super smo i prošli!’ zajedništvo oko UEFA-ine presude.