Stanje suvremene diplomacije ogleda se u najvažnijim događajima ove političke sezone – u minskom pregovaračkom procesu, usponu Islamske Države, zaoštravanju grčke krize i uspješnom okončanju pregovora o iranskom nuklearnom programu. Osim toga, sve je veća nesigurnost u pogledu budućnosti i sve češći su razgovori o budućem velikom ratu.
Kada je u pitanju politika ne može se govoriti o ljetnom zatišju. Pa ipak, bliži se kolovoz i organizirana politička aktivnost jenjava. Sa čime međunarodna politika odlazi na uvjetni odmor do jeseni?
Najvažniji događaji protekle sezone su minski pregovarački proces, uspon ekstremističke organizacije Islamska Država, zaoštravanje grčke dužničke krize i uspješno okončanje pregovora o iranskom nuklearnom programu. Svaka od ovih pojava ima vlastitu „uvertiru” i logiku, ali sve one zajedno uzete čine vrlo cjelovitu sliku globalne politike. Ukrajina, Grčka i
Minski proces je primjer pokušaja da se posljednjim snagama zaustavi veliko krvoproliće u situaciji kada nije potpuno jasno ni tko su sudionici konflikta, ni koji su im konačni ciljevi. Napori pregovarača su usmjereni na definiranje takvih formulacija koje bi omogućile minimalnu konkretnost, jer nitko ne želi preuzeti jasne i precizno potpisane obveze.
Sudbina sporazuma je vrlo karakteristična: ne vodi se spor čak ni oko toga tko će ga ispunjavati, nego što se podrazumijeva pod njegovim ispunjavanjem. Pri tome, svi kao mantru ponavljaju tvrdnju da ne postoji alternativa za Minski sporazum, i to je istina. Prekid velikog rata je sam po sebi dostignuće, a uspostavljanje stabilnog mira izgleda da uopće nije ni moguće. Jasno je da je situacija opasna i „zapaljiva”, ali ona ilustrira jednu današnju istinu – da u svijetu koji se nalazi u prijelaznom stanju (i ne zna se u što prelazi) postoje problemi, i da su ti problemi nerješivi. Najviše što se može postići jeste pokušaj da se njihove posljedice minimaliziraju.
 |
| Rusiju čudi stav SAD-a o sistemu proturaketne u Europi nakon sporazuma s Iranom |
U tom kontekstu iranski pregovori predstavljaju svjetliju stranu današnje situacije. Oni su trajali toliko dugo jer su Teheran i Washington, kao glavni sudionici, težili da propišu doslovno svaki korak, to što je moguće konkretnije, kako bi se izbjegla mogućnost dvojakog tumačenja. Takav pristup je uvjetovan potpunim nepovjerenjem koje vlada između njih. Tu nema mjesta ni za kakve džentlmenske sporazume, sve mora biti uneseno u zapisnik, a mehanizmi kontrole moraju biti unaprijed određeni. Samo u tom slučaju postoji šansa da se sporazum ispuni, a sadašnji dogovor ulijeva takvu nadu.
Ženevsko-bečki pregovarački proces (za razliku od minskog) pokazao je da strane točno znaju što žele, a u takvim okolnostima može se postići mnogo toga. Jasno je da sada ima više političke volje zbog općeg stanja na Bliskom istoku, koji se raspada na dijelove, što mnoge prisiljava da odustanu od ranijih ograničenja i da traže nove oblike političkog preživljavanja.
Grčka je drukčija varijanta. Nakon postignutog „kompromisa“ svima je ostao gorak okus u ustima i osjećaj da ništa nije riješeno, nego je samo izvršeno nasilje. Sa jedne strane, odavno je jasno da u eurozoni treba zavesti red, a ako za to ne postoji spontani konsenzus onda je potreban lider koji ima jaku volju. Taj lider je očigledno Njemačka – najmoćnija zemlja Europske unije. S druge strane, svi su se uplašili kada je ta volja ispunjena, a što je najvažnije, postavilo se pitanje zna li lider što mu je činiti. Bilo kako bilo, kriza eurozone pokazala je treći tip pregovaračkog pristupa – diktat najjačeg, koji jedni prihvaćaju dobrovoljno i rado, a drugi sa strahom i sumnjom.
 |
| Rusija proširuje kontrasankcije Kriza u odnosima između RF i EU i dalje se produbljuje. Moskva je pripremila nove mjere kao odgovor na produžavanje europskih sankcija. |
Uspjeh ekstremističke organizacije Islamska Država četvrti je najvažniji događaj protekle sezone. On djelimično nivelira sve što je gore rečeno, jer demonstrira stihiju pred kojom su diplomacija i politika nemoćne u kakvom god obliku da se ispoljavaju. Organizacija Islamska Država je sistemski slom modela, tj. sheme po kojoj je u 20. stoljeću bio uređen Bliski Istok.
Svijet već odavno preživljava bolne promjene. Između ostalog, sve je prisutnija nesigurnost u pogledu budućnosti i sve se više sumnja u djelotvornost poznatih rješenja socijalnih problema. Češći su i razgovori o velikom ratu, što je zabrinjavajući simptom minulog razdoblja. Činilo se da je 1990-ih strah zauvijek nestao, ali sada se ponovno javlja. Mnogi stručnjaci ističu da nema nikvih realnih temelja ni za trku u naoružavanju, ni za ozbiljnu konfrontaciju interesa. Međutim, u današnjem svijetu je gotovo nestala granica između stvarnosti i iluzije.