Zašto dvije savezničke zemlje od jednog sporednog pitanja, koje se moglo lako skinuti s dnevnog reda kompromisnim pomorskim i ribarskim sporazumima, stvaraju toliku halabuku?, pita se naš komentator. On naime smatra da neovisno o ishodu nitko neće biti na gubitku, a sve kada bi se pomorska granica i utvrdila tako da bi jedna, bilo koja, strana bila drastično favorizirana, to još uvijek ne bi bilo vrijedno ni najmanje nervoze
Nevjerojatno je da se odrasli, punoljetni ljudi potpuno ozbiljno, bez trunke samoironije, bave žlicom mora kakva je Piranski zaljev.
Neizrecivo je koliko je nebitno, koliko je nevažno, koliko je smiješno i svejedno hoće li to malo vode pripasti Sloveniji ili Hrvatskoj.
Ništa se u životu nijednog građanina Hrvatske neće promijeniti, niti će na bilo koji način utjecati na njegovu sudbinu i njegove interese ako Slovenija dobije izravan dodir s međunarodnim vodama.
Ništa se u životu nijednog građanina Slovenije neće promijeniti, niti će na bilo koji način utjecati na njegovu sudbinu i njegove interese ako Slovenija ne dobije izravan dodir s međunarodnim vodama.
Kakav god bio ishod nitko neće biti na gubitku, a sve kada bi se pomorska granica i utvrdila tako da bi jedna, bilo koja, strana bila drastično favorizirana, to još uvijek ne bi bilo vrijedno ni najmanje nervoze. Pravo neškodljivog prolaza svih trgovačkih brodova kroz vode Tršćanskog zaljeva (jer i Piranski zaljev i Savudrijska vala dio su Tršćanskog zaljeva) je neupitno i nesporno. Problem ribarenja dade se riješiti posebnim tehničkim sporazumom koji bi za par dana, kada bi bilo pameti i dobre volje, uz sudjelovanje ribarskih cehova, mogli sklopiti birokrati nadležnih hrvatskih i slovenskih ministarstava. Vojnopomorski aspekt suvišno je i spominjati u vodama Jadrana koji je strateški beznačajno jezero Sjevernoatlantskog pakta.
Zašto usprkos tome dvije savezničke zemlje – jer obje su članice Sjevernoatlantskog pakta i članice Unije čiji smisao je likvidacija granica – od jednog sporednog pitanja, koje se moglo lako skinuti s dnevnog reda kompromisnim pomorskim i ribarskim sporazumima, stvaraju toliku halabuku?
Zato što ni Republika Hrvatska ni Republika Slovenija zapravo nisu moderne države, dakle ustanove kojima je racionalnost jedna od najvažnijih karakteristika. Kao takve nisu u stanju prepoznati da se njihov jedini stvarni dobitak i jedina prava ‘pobjeda’ kriju u velikodušnom, ležernom i kompromisnom pristupu kakav je primjeren svakom bagatelnom – ali i ozbiljnom – sporu. Poraz Hrvatske i Slovenije već se dogodio onog trenutka kada je spor nastao. Obje države su toliko posvećene želji da uspiju da ne shvaćaju kako je ta ista posvećenost njihov najveći neuspjeh i kako Piranski zaljev neće ostati upamćen po tome ‘tko je bio u pravu’ i hoće li se Slovenija dokopati međunarodnih voda ili će Hrvatska junački obraniti svoje ‘nacionalne interese’ spriječivši Sloveniju da se dokopa međunarodnih voda, nego samo po tome što se u tom malom akvatoriju zbio sukob dvaju provincijalnih i nacionalističkih političkih elita čija jedina svrha je uveseljavanje gomile.
Na vidjelo je (opet) izišla i demokratska insuficijencija Hrvatske i Slovenije jer frazu bez ikakva značaja i sadržaja kakva je ‘nacionalni interes’ stavljaju ispred stvarnih interesa svojih građana. Trošiti vrijeme i energiju na jednu smijuriju i prikazivati je u javnosti kao nešto od vitalne važnosti uvredljivo je po građane koji od države očekuju (ili bi trebali očekivati) da im bude na usluzi što je jedina smislena svrha postojanja svake države, pa (valjda) i Slovenije i Hrvatske. To svakako nije gubitak vremena i novaca na špijunske pothvate ili naivne pokušaje utjecaja na arbitražni sud.
Nažalost, Slovenija i Hrvatska ne teže smislenosti i razumnom ponašanju jer i nisu države nego emotivne projekcije. One, uostalom, nisu ni nastale da bi ispunjavale neku racionalnu i demokratsku svrhu nego da bi svojim pukim postojanjem zadovoljavale bizarne emotivne potrebe. Ni nakon četvrt stoljeća nisu u stanju početi živjeti u stvarnosti i osloboditi svoje građane zatočeništva u fikciji domoljublja.
Piranski spor samo je još jedan dokaz koliko je domoljublje pogubno po napredak i demokraciju. On je i dokaz da se slovenske i hrvatske političke elite nalaze u krizi legitimiteta pa se pokušavaju svidjeti prostom puku izmišljanjem sporova i prezirom prema racionalnom kompromisu. Njihov očaj dosegao je točku kada im ne ostaje drugo nego da, doslovno, buše rupu u vodi.
Zbog tog akvarija u Hrvatskoj se ovih dana dogodila strava ‘nacionalnog konsenzusa’, tog sumraka demokracije i jamstva duge i teške društvene i ekonomske agonije. Teško je reći je li strašnije totalitarno jedinstvo koje demonstriraju svi politički faktori, i vlast i opozicija, i takozvane javne osobe, pa čak i pravni stručnjaci, ili njihovo, čini se, iskreno uvjerenje da spor oko onog bidea u Tršćanskom zaljevu doista nije smiješan.
To i jest temeljni problem nacionalizma. Nacionalisti su spremni ubiti i umrijeti radi stvari i pojava koje ne zaslužuju ni podsmijeh. Što je prisebnim ljudima dosadno i sporedno njima izaziva bjesove i zanose. Konflikt je jedina paradigma koju razumiju i kroz koju opstaju. Za njih je kompromis izdaja. Otud trijumfalizam u odluci da se raskine ugovor o arbitraži, ali ne zbog ‘obrane’ savudrijskih voda nego zbog simbolike beskompromisnosti koja sama po sebi, neovisno o sadržaju, nacionalistima pruža nasladu. Arbitraža podrazumijeva pravno uređeno rješavanje sporova (čak i ako su budalasti poput piranskog) a njenim poništenjem nacionalizam se vraća svojoj konfliktnoj suštini čija sastavnica je i prezir prema pravnoj sigurnosti i vladavini prava. Razumne – točnije: stvarne – države učinile bi sve da sačuvaju integritet arbitražnog postupka (osim što se ne bi ni sporile oko gluposti), dok slovenski i hrvatski nacionalisti u aktualnoj krizi vide bogomdanu priliku da sukob nastave unedogled.
Iz kojeg i kakvog erosa crpu svoju sposobnost da sami sebe shvaćaju ozbiljno? Koliko autizma, koliko licemjerja je potrebno da bi netko ignorirao toliku količinu komike? Zašto sami sebi nisu dosadili s tim uvijek istim, uvijek jednim te istim, tupavo dosljedno istim obrascem razmišljanja i ponašanja? Zato što je i dosada – pored autizma, licemjerja i čudnih strasti – važna sastavnica psihologije domoljublja. Ali ne bezbrižna i meditativna dosada dokolice, već gluha, olovna, depresivna dosada banalnosti, kiča i požrtvovnosti, dosada bezbroj puta ponovljenih domoljubnih stihova i fraza, dosada klasičnih djela takozvane “nacionalne” književnosti, dosada ustrašena od užitka i ironije, dosada televizijskog dnevnika koji u udarnim minutama gnjavi s Piranom, dok se na zgarištima Pelješca zbiva nešto stvarno i doista ugrožava građane… Smrtna, smrtonosna dosada.
Nalik na hrvatsko-slovensko ‘tršćansko pitanje’ je i hrvatsko-srpski spor o granici na Dunavu. Pitanje je vremena kada će Zagreb i Beograd prionuti na zaluđivanje svjetine s pitanjem hoće li komarci u ovom ili onom dunavskom ritu pripasti Hrvatskoj ili Srbiji. Siroti komarci. Hrvatska ili Srbija? Slovenija ili Hrvatska? Malo je na ovom svijetu tako irelevantnih, ali i tako ciničnih dvojbi.