FOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL
„Netko mora uistinu biti izrazito netrpeljive, svađalačke naravi kad je iz čista mira u stanju napasti tako mirnog i staloženog čovjeka kao što je predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko“, komentira se zadnji neumjesni ispad Kolinde Grabar-Kitarović, koja više ne zna mjeru u obnašanju dužnosti predsjednice RH. No, vladajuća se Hrvatska ne da hipnotizirati ni provalom histerije niti njezinim nepostojećim autoritetom i nepripadajućim ovlastima. Već i politički hlebinac prepoznaje kilavu sinkronizaciju hadezeovske predizborne zloće
Marijan Vogrinec
Ma kakav „novi sukob na hrvatskoj političkoj sceni“, kako u sezoni kiselih krastavaca neki mediji sa žurnalističke nizbrdice senzacionalistički upravo raspaljuju verbalni dvoboj između predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke zbog njezine želje da u srijedu 29. srpnja vodi glavnu riječ i bude politička zvijezda na izvanrednoj sjednici „Visokog doma“ o izlasku RH iz granične arbitraže sa Slovenijom (afera Pirangate). Sukob „žene iz naroda“ rubnog izbornog legitimiteta i SDP-ove koalicijske vlasti traje otkako ju je stranački šef Tomislav Karamarko lansirao lani u predsjedničku utrku za Pantovčak. I to je samo dio globalnog sukoba koji najveća oporbena stranka s nekolicinom „domoljubnih“ političkih autsajdera intenzivira u klinču sa SDP-ovom vladajućom družinom i, osobito, premijerom Zoranom Milanovićem.
Nema tu ništa novog ni osobito zanimljivog, osim detalja za vic o novom ruhu „kraljice Balkana i nade BiH“ (okrunila ju nedavno – uf, uf, baš na stratištu u Potočarima – Hatidža Mehmedović, predsjednica udruge Majke Srebrenice, op. M.V.), koja se opet poskliznula neznanjem o svojoj realnoj ustavnoj ulozi i manje-više fikusnom, paradnom predsjedničkom značenju. Koliko god to ona žarko želi, malo tko ju doživljava i kao predsjednicu svih građana RH, jer se tako ne ponaša, ali baš nitko kao Tuđmana u suknji. Nije ona taj stalno mrgodan prznički autoritet ni „državnik“ s kancelarskim lovorom oko čela, a karikaturalno samoljublje gena Nušićeve gospođe ministarke ni približno joj nije dovoljno.
Miran i protokolarno izvrsno potkovan Josip Leko kulturno je izvijestio Pantovčak da predsjednica RH može nazočiti izvanrednoj sjednici Hrvatskog sabora, ali kao promatračica s galerije, gdje je mjesto i svim ostalim gostima, osim u svečanim i nekim izvanrednim prigodama. Ona je to razumjela kao poniženje, smišljenu „komunjarsku“ ujdurmu, izravan udarac na svoju čast i ponos… Zaboljelo ju to jače od migrene nakon što je uhvaćena u laži o svom radnom statusu i plaći u NATO-u ili, ranije, kad su novinari provalili da se njezin suprug Jakov Kitarović neovlašteno, u privatne obiteljske svrhe, vozika po Washingtonu službenim automobilom hrvatskog veleposlanstva u SAD-u.
Maršal i dama
Energično je sada presavila bijeli list papira i pišem pismo da u političkoj ljubavi više nismo. Kao da su ikad bili. Pa, što si dopušta i umišlja taj Leko, tko sam ja!? Neka njegova partijska šuša s Iblerovog trga!? Ja sam prva predsjednica RH, predsjednica države, heeej hrvatske države! Ja sam Kolinda, Kolinda Grabar-Kitarović! Saborski su zastupnici, ne samo iz vladajuće koalicije, podrugljivo komentirali novinarima: „Netko mora uistinu biti izrazito netrpeljive, svađalačke naravi kad je iz čista mira u stanju napasti tako mirnog i staloženog čovjeka kao što je predsjednik Hrvatskog sabora“. Ali, rutinirani se Leko nije dao hipnotizirati ni provalom histerije „žene iz naroda“ niti njezinim nepostojećim autoritetom i nepripadajućim ovlastima. Taman posla da kao politički hlebinac nasjeda na programirane – a kilavo sinkronizirane! – hadezeovske predizborne zloće.
„Kao predsjednik Sabora, niti ranije u svojoj političkoj karijeri nisam se služio spinovima niti drugim medijskim alatima u bilo koje svrhe“, navodi se u pismu sa zagrebačkog brda Griča na brdo Pantovčak. „Očekujem od izabranih dužnosnika da se ponašaju državnički i odgovorno. U političkom prostoru previše je predstava za javnost, a trebalo bi biti ozbiljnog rada i komunikacije. Hrvatska je uređena kao država parlamentarne demokracije u kojoj su vladavina prava i trodioba vlasti ustavni postulati kojih bi se sve grane vlasti trebale striktno držati.“
Ali, već se kobno raspala brana goleme akumulacije neutemeljena gnjeva prve žene u predsjedničkom RH-fotelju i povodanj se više nije mogao spriječiti. Možda bi ta zgoda bolje sjela građanima da je netko od savjetničkih inteligenata iz odjela „kartonska Kolinda“ nagovorio damu s Pantovčaka – makar prigodno, samo u svrhu utjerivanja straha u kosti krotkog Leke – da navuče na sebe čuvenu a la Joža Broz maršalsku bijelu Tuđmanovu odoru s vojne parade na Jarunu 1995. godine? Pa takva, s karakteristično za Oca Domovine (sic) stisnutim usnama i prijetećim kažiprstom ispiše odgovor s brda Pantovčaka na brdo Grič:
„Uvažavajući Vaše dugogodišnje iskustvo od društvenog pravobranitelja samoupravljanja do danas, ne dopuštam da mi čitate lekcije o načinu obnašanja dužnosti predsjednice, državništvu ili pak ozbiljnosti rada. Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani jedini su kojima polažem račune i odgovaram za svoj rad.“ Ha, ha, ha, ha… Sudeći po njezinom osebujnom shvaćanju predsjedničke dužnosti i kontroverznom ponašanju u prvih pola godine svog mandata, ali i po broju birača koji su je željeli za predsjednicu RH, „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani“ zadnja su joj rupa na svirali. Jedini kojima, drži, mora polagati račune i odgovarati za svoj rad su Tomislav Karamarko, HDZ, SAD i NATO. I tako će biti do kraja petogodišnjeg mandata, ako RH dotad, krivnjom vlastitih budala na vlasti, ne izgubi međunarodnu licenciju države.
Dobrim dijelom i zaslugom Kolinde Grabar-Kitarović koja se ne zna ili ne želi ponašati kao državna predsjednica uistinu svih građana, demokratski cijepljena protiv svake političke pristranosti, dobronamjerna prema svim prijedlozima i otvorena za učinkovitu suradnju s ostalim institucijama vlasti, striktno po mjeri svojih ustavnih ovlasti zauzeta za opće dobro u RH. Dosad se baš i nije iskazala razvijenom navikom da misli svojom glavom, pa je nezanemariv dio javnosti doživljava na unutarnjem planu kao (pre)agilnu trbuhozborkinju interesa i potreba Tomislava Karamarka i svoje, kao, bivše stranke, a na vanjskopolitičkom kao marljivu operativku interesa i potreba SAD/EU/NATO-a u vrlo sofisticiranom imperijalnom projektu „širenja demokracije i obrane zapadnih vrijednosti“.
Ne samo na europskom Jugoistoku, gdje su se „zapadne vrijednosti“ već opasno sudarile s „istočnim vrijednostima“ made in Ruska Federacija. Grabar-Kitarović je nekolikim već potezima dala znati domaćoj i stranoj javnosti da SAD i NATO mogu računati na nju. Bez ostatka i u svako doba dana i noći. Ta je privatna simpatija, međutim, luk i voda prema činjenici da ratoborno predsjedničino srce u demokratsko-mirotvornom celofanu i borbeno pregrijana krv mogu biti kobni za Hrvatsku, koja još nije izliječila teške rane i iz dvaju svjetskih i iz nedavnog Domovinskog rata. Hrvatsko povijesno iskustvo prepuno je mahnitih vođa, otrovnih ideja i psihopatskih vojnih saveza zbog kojih je puk odnio gaće na štapu.
A „žena iz naroda“ – umjesto da majčinski skrbi o dobrobiti male zemlje s brojem žitelja za jedva napućiti pola Londona – voli odijevati vojničke odore, producirati se po afganistanskom krvavom pijesku, seliti svoj ured u splitsku ratnu luku Loru, naslikavati se s ratnim veteranima i aktivnim ljudima vičnim ubijanju, slaviti žene generalice… I k tome, usred totalne gospodarske i moralne krize u svojoj zemlji, u okolnostima nedostatka socijalnih samoposluga, pučkih kuhinja i sve više gladne djece zahtijevati od Vlade povećanje proračunskih izdataka za vojsku. Za čije babe zdravlje!? Zato što je to u SAD/EU/NATO-ovom interesu, jer će u RH imati solidnije naoružano topovsko meso za neke nove afganistane i tržište na kojem će budale za čvrstu valutu kupovati njihovu isluženu, staru vojnu kramu.
Recept je jednostavan da jednostavniji ne može biti. Budući da Bijedna Naša i mnoge zemlje njezina materijalnog ranga nemaju novca ni za pošteno se prehraniti i obući, a kamoli kupnju suvremene nove borbene tehnike i tehnologije, uskaču „dobri prijatelji i partneri“ sa Zapada – darovima. Odreda političko-vojni klasteri iz zemalja krupnih proizvođača i izvoznika/trgovaca oružjem. Ne treba ni spominjati kakva je u tim dealovima uloga kojekakvih posrednika, preprodavača, krijumčara, mafije… Milijarde eura/dolara učas mijanjaju vlasnika, odmah ili na rate, a prodavač i kupac zadovoljno ispijaju pjenušac. Dobar posao! Sigurnost zemlje zajamčena. Tko pita za trošak i džep poreznog obveznika.
Ljubav i rat
Nacionalna migrena počinje razarati već drugi-treći dan, kad stara krama otkaže poslušnost, jer je – stara krama. Treba kupiti rezervne dijelove za zrakoplov, brod, tenk, haubicu…, jer će u protivnom prerađivač sekundarnih sirovina riknuti od sreće. I to je to. Darovi dođu skuplje od suhog zlata. Treba li Hrvatskoj skupo se naoružavati, odbijati od dječjih usta za puške i topove, kad joj nitko ne prijeti niti će prijetiti bude li vodila konstruktivnu i razumnu vanjsku politiku i ne bude li slala svoje vojnike u kojekakve afganistane, ukrajine, kalifate…? Za čije babe zdravlje Kolinda Grabar-Kitarović puše u ratničke trube, pa se zamjera i prvim susjedima i izvan europskog Jugoistoka!? Na dugoročnu hrvatsku štetu.
Nitko nema ništa protiv toga da ta žena voli vojnike, vojne odore, puške, topove, da se u obiteljskoj ili intimi svog radnog prostora igra rata olovnim figuricama na odgovarajućem reljefu, ali da to u ime 4,3 milijuna svojih sugrađana izvodi in vivo i kocka se sudbinom zemlje u nepriličnim savezima i zaplotnjačkim komplotima moćnih „partnera“ koji siju smrt globusom, eee… to je nešto sasvim drugo. Ne treba Hrvatskoj više ne samo reinkarnirani, novi, u suknji ili holografski, nego nikakav Franjo Tuđman. Neka taj pokojnik – lahka mu zemljica! – samo ostane pod onim crnim mramorom površine rukometnog igrališta iza mirogojske kapele Krista Kralja, duha kobno zalutalog u „bespućima povijesne zbiljnosti“.
Ne trebaju Hrvatskoj, daleko im kuća, kimovski „veliki“, „dragi“, „ljubljeni“ i kakvi sve ne vođe koji poučavaju ribare kako se lovi riba, rudare kako se rudari, seljake kako se sadi riža, inovatore kako se materijaliziraju ideje, pilote kako se pilotira, umjetnike kako se stvaraju umjetniča djela… Globalno je bio nenadmašan takav edukator „dragi vođa“ Kim Jong-il, otac aktualnog prvog Sjevernokorejca Kim Jong-una, koji je nastavio militantno djelo svog djeda „velikog vođe“ Kim Il-sunga i oca Kim Jong-ila: eksplozivno usavršava svoju zemlju kao prijeteću vojarnu sa ciglih 25 milijuna bojovnika svih dobi i spolova. Ne treba to Hrvatskoj, kao što joj ne trebaju ni novi niti polovni zapadnjački alati za ubijanje prije radnih mjesta i stanova za mlade obitelji, školskih knjiga, hrane i odjeće… Ali, kako uvjeriti u to „ženu iz naroda“, koja obožava ratne igre barem koliko i Kim Jong-un vesterne!?
Od velebnih predizbornih obećanja „Hrvaticama i Hrvatima i svim hrvatskim državljanima“, doduše, nije ostvarila ni jedno. Ni neće. Ali je zato u jedva pola godine mandata na Pantovčaku – ne „znatno štedljivije“ u Visokoj ulici, kojoj je njezinoj želji premijer Milanović promptno udovoljo! – beskorisno proputovala inozemstvom više nego prethodnik joj Ivo Josipović u svih pet godina. I spiskala novac poreznih obveznika na samodopadnu promociju osobne taštine, od čega „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani“ nemaju ama baš nikakve koristi. Ni od puta u New York na ženski skup predsjedničke aspirantice Hillary Clinton, ni od afganistanskog roštilja hrvatskih vojnika pod njemačkim zapovjedništvom, ni od pokornog tepanja papi Franji u Vatikanu niti od nemuštog izbjegavanja u Izraelu priznati da Palestinci imaju pravo na svoju državu na svojoj rodnoj grudi…
Na unutarnjopolitičkom planu, gdje operativno i nema pozornosti vrijedne ovlasti, predsjednica RH je čak i simbolički kritično zglajzala. Njezino se „radoholičarstvo“ („Često ostajem u uredu i do dva sata iza ponoći“) i medijski performansi (prepad na poljoprivredno ministarstvo SDP-ovca Tihomira Jakovine u korist nelegalnog bikovskog desanta hrvatskog doseljenika iz BiH) svode se na ljusku bez zdravog sadržaja, na politikantski larpurlartizam i napadno inzistiranje da baš svakom loncu bude poklopac. Od pokroviteljstava izložbi seoskih vezilja i mokrog bdijenja sa zadarskim ribarima u lovu na srdele, ustaško-partizanskih komemorativnih blamaža i predaje sportskih trofeja do naslikavanja s No. 1 svjetskog tenisa Novakom Đokovićem…
Sve to i znatno više drugih banalija, programirano, pod naručenim tv-okom i užurbanim čoporom poslenika sedme sile. Da „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski državljani“ ni u jednoj stotinski sekunde ne bi bili uskraćeni za agitprop-vijest da upravo HDZ-ova predsjednica RH ne spava, ne miruje, ne žali truda, ustraje i inzistira, ne odustaje…, nego udarnički-domoljubno radi upravo za bolje sutra „Hrvatica i Hrvata i svih hrvatskih državljana“. Bravo, to je ono što se traži, kliču uhljebljeni pouzdanici iz odjela za „kartonsku Kolindu“! Osim notorne Vesne Balenović, koju je „s indignacijom“ netom izbacila s Pantovčaka i valjda zatvorila odjel za „zviždače“, jer se, eto, doznalo kako je Ina donirala udruzi zviždačke ikone pola milijuna kuna, a ova to nije prijavila svojoj poslodavki.
„A koliko je donatora Kolinde Grabar-Kitarović prespavalo u Remetincu, sumnjivo se obogatilo, bilo pod istragama…, to nije nikakav krimen!?“ – uzvraća uvrijeđena Balenović i – nebesa! – u svom neslavnom padu s konja na magarca presudno vidi zaplotnjačke prste Stjepana Mesića. Navodno je Grabar-Kitarović njome obrisala pod kao protuuslugu bivšem dvomandatnom predsjedniku RH za milost iz 2008. godine kada joj je, nakon izgona iz Sanaderove vlade i prijetnje krahom političke karijere, pomogao zasjesti na veleposlaničko mjesto u SAD-u. Inin dar samo je, kaže, bezvezna izlika, jer Pantovčakom i dalje vlada Stjepan Mesić, a „žena iz naroda“ tek je njegova poslušna marioneta. A javnost misli…
Čast i blato
Iole upućeniji promatrač unaprijed je mogao sasvim točno pretpostaviti da Inina daroprimka i redikulozna solistica nezajažljivih ambicija Vesna Balenović neće dugo ostati u ljubavi s Kolindom Grabar-Kitarović, jer su ta dva karaktera rogovi u vreći. To je odlučujuće u rečenoj detronizaciji, a ne možebitan Mesićev upliv ili masna darovnica. Jest neobično da Balenović, koja je upravo na Ini izgradila svoj zviždački image i godinama izluđivala javnost svojim redikulizmom na valu kriminal-korupcija, glatko prima pola milijuna kuna od naftne kompanije, iako je ona ne želi vratiti na posao. Unatoč sudskoj presudi.
Građanska čast, poštenje, čist obraz i sve tako neke moralne svetinje kojima se političko-demagoški maše odjednom tresnu u najsmrdljivije blato, pa se pokaže da su i anđeli krvavi ispod kože. A svi misle da su to bestjelesna, upravo astralna božja stvorenja. Malo sutra, kazao bi onaj iz groba u Požarevcu.
Predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, kojoj je udarno obećanje bila zauzetost za uzlet gospodarstva, nova radna mjesta i bolji život „Hrvatica i Hrvata i svih hrvatskih državljana“, trebala su čak tri mjeseca za pronaći svoga gospodarskog savjetnika. Nikicu Valentića. Ratnog premijera Tuđmanove tzv. vlade nacionalnog jedinstva, pa politički otpisanog, poduzetnički posrnulog (npr. akcija Proton) i gospodarskim autoritetom ugaslog/neutjecajnog građanina RH. Ta činjenica više od ičega svjedoči o stvarnoj naravi zauzetosti „žene iz naroda“ za najvažniji problem o kojem ovisi opstanak zemlje i sudbina svakog građanina ponaosob – za gospodarstvo. A tolike suze prolijeva zbog „neljudskog položaja hrvatskog naroda pod SDP-ovom vlašću“.
Valja razumjeti Grabar-Kitarović. Ako ćemo po duši, nije imala ni vremena baviti se tako profanim temama poput životnog standarda tzv. malog čovjeka, za čijom je biračkom milošću slinila po skupovima u predsjedničkoj kampanji. Ili da je, nedajbože, našla malo vremena i savjesti zapisati u „gospodarske ultimatume“ premijeru Zoranu Milanoviću (izvanredna tematska sjednica Vlade, s njom u prvom planu, itsl.) razloge zašto je baš Otac Domovine (sic) Franjo Tuđman, navodno sveta slika njezina političkog identiteta, dao 1990-ih ratno-profiterski satrti u prah i pepeo hrvatsko gospodarstvo made in SFR Jugoslavija. Vrijedno srednje razvijene europske zemlje.
U tom bi slučaju imala razloga jadikovati, ali na pravoj adresi: Trg žrtava fašizma broj taj i taj. Ne perivojskim paunima na Pantovčaku, naručenim gostima svog svjetonazora ili medijskim agitpropom radi sinergije u vrućoj pretparlamentarnoj HDZ-ovoj kampanji, u čemu ne zna mjeru. „Vrhovnik“ i njegova stranka ZNA SE katastrofalnim su obrascem „200 bogatih hrvatski obitelji“ uništili vitalne temelje hrvatskoga gospodarskog suvereniteta i bacili zemlju na prosjački štap ovisnosti o preskupom uvozu bjelosvjetske bofl-robe. Danas je RH bez spomena vrijedne industrije, bez 80 posto bivšeg udjela na svjetskim tržištima, 300.000 radnika je bačeno na ulicu, degenerativnom je „državotvornom“ politikom upropaštena mirovinska sigurnost 1,2 milijuna penzića, a 1,3 milijuna zaposlenih možda nikad neće dočekati krvavo zarađenu crkavicu za zlatne godine…
Godišnje se 20.000 mahom mlađih ljudi iseljava iz RH trbuhom za kruhom u bijeli svijet. U istom se razdoblju rađa više od 10.000 djece manje, pa se demografi zgražaju nad činjenicom da će Hrvatska za kojih pedesetak godina imati jedva 3,5 milijuna žitelja. S trendom daljnjeg klizanja prema izumiranju Hrvata, zapravo „najstarijeg europskog naroda“ (sic), starijeg od 25.000 godina i prvog vlasnika tla na Starom kontinentu otprije zadnjeg ledenog doba. Tko ne vjeruje, neka konzultira haplo-hopla istraživanja genetskog podrijetla Hrvata, što ih je proveo kontroverzni/narcisoidni Sanaderov ministar školstva Dragan Primorac, inače čuveni svjetski forenzičar, koji je „znanstveno dokazao“ nešto u duhu poznate ustaške tlapnje o iranskom, arijskom podrijetlu Hrvata.
I naše je gore list, Primorac, ništa manje svestran „radoholičar“ od aktualne „žene iz naroda“ (slučajno oboje iz istog ZNA SE jata!?), na valu novohrvatski iliti tuđmanovski reinkarnirane iranske teorije zaključio: Hrvati su samo marginalno Slaveni, 15-30 posto, a pretežno 25.000-godišnji Europljani, odnosno jugoistočni Azijati doseljeni na Stari kontinent otprije 40.000-25.000 godina. I sada taj dragulj ljudskog roda izumire. Dakako, krivnjom Srba, svih (ne)mogućih Jugoslavija, Tita, partizana, komunista… i ponajviše premijera Zorana Milanovića i SDP-a. To zlo sinergijski ne da Hrvatima na hopa-cupa u krevet, žene tjera na kontracepciju, pobačaje, zaprječuje im put u rodilišta, razbija svaku treću obitelj, ne da mladima posla ni stana, kinji građane dužničkim ropstvom, ovrhama… i što sve ne. Zato treba „bezodvlačno“ dovesti Karamarka i HDZ na vlast. Glupost.
Opanak i cipela
Danas „žena iz naroda“ – sinkronizirano sa svojim ZNA SE šefom Tomislavom Karamarkom – i dalje zdušno puše u iste diple i sinergijski dere grlo opsjenom da je „ova nesposobna, nenarodna vlada upropastila hrvatsko gospodarstvo“. Što je notorna laž. Ni bog niti vrag još desetljećima neće biti kadar popraviti sve što je HDZ upropastio i opljačkao u 18 godina vladanja zemljom. Od 25 godina državne „samostalnosti i suverenosti“, SDP je, eto, sedam godina kočio uzbrdo! Sada pak naznake su da industrijska proizvodnja raste već nekoliko mjeseci uzastopno, da je RH statistički izašao iz recesije, da 62 posto anketiranih građana vjeruje kako je Vlada povela državu u pravom smjeru… Ne ide to HDZ-u u račun, ali…
Treba razumjeti predsjednicu RH kad se, kao „žena iz naroda“ i „jedna od nas“, gubi i često izgubi u klinču realnih predsjedničkih ovlasti i svojih shvaćanja tih ovlasti. Narodna je mudrost davno izmislila posprdnicu „skočio/la iz opanka u cipelu“. Nije uputno, dakle, narcisoidno nosom parati oblake, jer se znade zbiti da se na njega obilno pokaki kakva neodgovorna ptičurina u letu. Odnedavno je zaredala Grabar-Kitarović u raznim prigodama i raznim akterima zboriti baš o gospodarstvu, pa djeluje neozbiljno ta zauzetost žene, koja se naglo sjetila da je nešto prevažno zaboravila u kupaonici. Iz najudaljenije se galaksije vidi da se ona (ni)malo razumije u tu temu i da je njezina zauzetost samopromotivne naravi u neobaveznom, debatnom klubu.
No, neka joj, neka samo misli da „Hrvatice i Hrvati i svi hrvatski građani“ cijene to kako obavlja predsjednički posao. A taj je posao nešto poput svjetionika u mrklini i oluji: izdaleka se vidi kada (ne) svijetli. Ne treba velike mudrosti za pojmiti zašto je neki brod baš pred njim, ako je, doživio havariju na hridima. Predsjednica se RH prepotentno isprsila u pismu šefu Hrvatskog sabora Leki „svojim načinom“ obnašanja predsjedničke dužnosti, bezobrazno ga, nespojivo s boljim kućnim odgojem upozorila na njegovu dob i „potrebu smjene generacija“, ne shvaćajući da će uistinu morati „Hrvaticama i Hrvatima i svim hrvatskim građanima“ uistinu biti prisiljena položiti račune. Za svaku sitnicu (ne)učinjenog. Ako ne prije, za četiri i pol godine sigurno.