Službenica Državnog odvjetništva već je ispunila sve križaljke i vrijeme je gableca, a mora me držati na oku dok kopam po spisu od par tisuća stranica. Svaka napeta poput trilera. Ima i bizarnosti, pa otkrivam ime školske prijateljice među suvlasnicima Nove TV. Kako čitam iz iskaza što su policiji dali njezini kolege, bila je to standardna usluga odvjetničkog ureda gdje je radila. Svojim klijentima nudili su brzo registriranje trgovačkih društava, a kao osnivače upisivali svoje zaposlenike.
Hrpa na koju odlažem pregledane dokumente nikako da postane veća od one koja me još čeka, a tu sam već satima. Očigledno je, ostat ću do kraja radnog vremena. Bude mi žao moje nadzornice koja je izgubila dan. Pitam zašto to ne stave na internet. Zgrožena je idejom. Nije joj zapravo jasno zašto mi je odobreno pregledavanje spisa posljednjih 12 godina nedostupnog javnosti. Pretpostavlja kako je razlog novi Zakon o pravu na pristup informacijama.
Afera Grupo buknula je krajem 2000. godine otkrivanjem Ugovora o nastupu na tržištu koji su 1997. godine potpisala petorica tajnih ortaka. Bila je to svojevrsna strategija preuzimanja lokalnih radijskih postaja i formiranja Nove TV, prve komercijalne televizije s nacionalnom koncesijom. Ortaci afere koja je u bitnoj mjeri odredila hrvatsko medijsko tržište bili su Vinko Grubišić, jedan od osnivača zagrebačke televizije OTV, hrvatski novinski magnat Ninoslav Pavić, HDZ-ov tajkun Miroslav Kutle i reporter lokalnog Velikogoričkog radija, Juraj Hrvačić. Ime petog ortaka, a nagađalo se da je riječ o savjetniku pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, Iviću Pašaliću, nikada nije otkriveno.
Miroslav Kutle svojevremeno na optuženičkoj klupi (FOTO: Lupiga.Com)
Prije nego je prijedlog skidanja njegovog imuniteta došao do saborske procedure, sud je u ožujku 2001. godine ocijenio neosnovanom istragu kaznenog djela stvaranja monopola. Odobrena je istraga o tajnom fondu iz kojega je Kutle, preko drugih osoba, nezakonito kupovao postojeće i osnivao nove medije. Većinom elektroničke. Ta istraga se kasnije više nije spominjala.
Kutle je prvi hrvatski tajkun osuđen zbog malverzacija u privatizaciji. Zatvoru je izbjegao sklonivši se u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Premda se u zemlju ne može vratiti, svi su izgledi da u Hrvatskoj i dalje upravlja nekim svojim medijskim poslovima.
“To su gluposti”, tvrdi Hrvačić, “Kutle mi je u početku posudio neki novac koji sam mu odavno vratio i to je sve”, tvrdi on, iako postoje kopije dokumenata prema kojima, u razdoblju od 1995 do 1997. godine, svi tada registrirani suvlasnici Obiteljskog radija Antene svoje udjele prebacuju na Juraja Hrvačića koji se obavezuje u svakom trenutku prenijeti ih na fizičke ili pravne osobe koje odredi Kutle.
“Takvi ugovori dozvoljeni su Zakonom o trgovačkim društvima” objašnjava nekadašnja savjetnica predsjednika Tuđmana i članica ondašnjeg Vijeća za telekomunikacije, Vesna Škare Ožbolt. Sastav Vijeća činili su tada većinom članovi HDZ-a, stranke koja je vladala Hrvatskom.
Financiranje bez nadzora
Na sjednici Vijeća nacionalne sigurnosti koju je 2011. godine sazvala tadašnja premijerka Jadranka Kosor zaključeno je kako u hrvatskim medijima ima sumnjivog kapitala. Zašto je sazvala sjednicu Kosor i danas taji.
“Povod su bile neke informacije dostupne samo premijeru i predsjedniku države i o njima ne mogu javno. Nakon svega stekla sam dojam da onda, kao ni sada, nitko u političkom prostoru nije zainteresiran za tu temu”, kaže Kosor.
Država za fantomske emisije (SCREENSHOT: YouTube)
Lokalni radiji nisu najunosniji medijski biznis. Konkurencija je velika a tržište malo. Ipak, prije privatizacije u Hrvatskoj je postojalo 60-ak lokalnih radija. Do 2000. godine njihov se broj popeo do 114 a danas ih je oko 150. Trećina u vlasničkoj strukturi i dalje ima županije, gradove i općine.
Istraživanje Antonije Čuvalo s Fakulteta političkih znanosti (FPZ) o povjerenju u medije i medijskoj konzumaciji iz 2009. godine otkriva zašto je radio, usprkos malim prihodima, zanimljiv medij. Kada se izvještava o politici, hrvatski građani najviše vjeruju internetu i radiju, najveći stupanj povjerenja imaju u svjetske medije, a lokalnima vjeruju više nego nacionalnim.
Zakon koji je omogućio privatizaciju elektroničkih medija donesen je 1994. na inzistiranje EU. Do 2000. i kraja HDZ-ove vladavine podijeljena je većina najatraktivnijih frekvencija, a frekvencijski spektar je ograničen. Prvi hrvatski zakon koji je regulirao tržište elektroničkih medija donijet je 2003. godine i temeljem njega osnovano je Vijeće za elektroničke medije (VEM). Zakon je propisao i veću kvotu vlastite produkcije komercijalnim medijima i ograničio reklame na 15 posto za nacionalne i regionalne te 25 posto za lokalne nakladnike.
Zakon je predvidio i formiranje Fonda za pluralizam u koji se izdvaja tri posto pretplate za javni servis HRT. Do sad je iz Fonda isplaćeno 31,6 milijuna eura za proizvodnju 630 televizijskih i tri tisuće radijskih emisija. VEM nikada nije napravio procjenu učinaka uloženog novca. Emisije financirane iz Fonda najmanje se nadziru. Odjel za praćenje programa Agencije kao stručnog tijela VEM-a zapošljava troje ljudi i voditelja. Tek u lipnju ove godine na stručno su osposobljavanje primljene još dvije djelatnice. Oprema im omogućava istovremeno praćenje osam radijskih i jedanaest televizijskih kanala od 187 koje bi trebali nadzirati.
Procjena učinka uloženog novca nikada nije napravljena (FOTO: Lupiga.Com)
“U Hrvatskoj je ukupno 32 televizijska kanala koji emitiraju cjelodnevni program te 156 radijskih postaja. Riječ je o ukupno 187 radijskih i televizijskih kanala. Ako svi emitiraju 24-satni program, riječ je o 1.638.120 sati radijskog i televizijskog programa godišnje. Uz pretpostavku da jedna osoba godišnje može pregledati 1650 sati programa računicom proizlazi da bi za pregled tolikog broja godišnjih sati RTV programa, bilo potrebno 993 djelatnika. Naravno da je ovakav sustav neodrživ”, odgovorili su nam na pitanje o kapacitiranosti Odjela za nadzor iz Agencije za elektroničke medije.
Fond je farsa
Svjesni da ih ne kontroliraju, a za pravdanje sredstava dosta su tri snimke i popunjen troškovnik, mnoge od subvencioniranih emisija nakladnici nikad nisu ni emitirali. Umjesto toga, snimili bi par epizoda samo za VEM, priznala je početkom 2013. Ivana Lekšić, urednica Gradskog radija Čakovec. Tvrdi kako je vlasnik te postaje, Ivan Butković, od nje tražio lažiranje kompletnog programa za 2011., pa i vijesti. Za pravdanje 15,6 tisuća eura od Fonda.
“Dolazim iz svijeta gdje je to normalno. Tako se radilo na svakom radiju gdje sam bila, no ovo je prvi put da sam u tome i sudjelovala”, priča Ivana.
“Došli smo na radio u rujnu 2011. godine podići program. Zatekli smo staru miksetu preko koje se emitirala mreža Totalni FM. Program je krenuo tek u ožujku 2012. godine, a već u lipnju Butković je tražio da svim ljudima damo otkaz i samo sviramo. Emisije za sljedeću godinu, rekao je, ponovo ćemo lažirati”, objasnit će.
Ivan Butković umro je krajem 2012. godine. Do tada je predsjedao Hrvatskom udrugom radija i novina (HURIN). HURIN, kojim danas predsjedava Juraj Hrvačić, demantirao je navode, kao i predsjednik VEM-a Zdenko Ljevak koji je u međuvremenu dao ostavku na mjesto predsjednika tog tijela. Snimki spornih emisija nema jer nakladnik nije bio obavezan čuvati ih duže od tri mjeseca.
“Svi znamo da je taj Fond farsa. Emisije postoje na radijima u zagrebačkom prstenu, ali tamo u Koprivnici, Virovitici, Đurđevcu… tko to kontrolira? Nitko”, priča nam Željko Stipan koji je za 30 godina u radijskom biznisu prošao sve stepenice, od DJ-a do direktora na četiri lokalna radija. Tvrdi kako većina manjih Fond koristi za preživljavanje. Mnogi na kraju završavaju prodani nekoj od radijskih mreža. Neki naprosto budu progutani od većih ‘riba’.
Radijski mogul Juraj Hrvačić prenio je svoje udjele u vlasništvu (FOTO: Nacional.hr)
Kompanije koje je osnivao Juraj Hrvačić stekle su vlasničku kontrolu nad 16 lokalnih i jednom nacionalnom radiju. Bez pravog objašnjenja ovaj je radijski mogul svoje udjele u srpnju ove godine prenio na Ivana Jurića-Kačunića i Hrvoja Barišića. Hrvačićevim odlaskom počelo je i restrukturiranje, sinonim za otkaze i rezanje plaća.
“Na većini radija koje mreže preuzimaju najprije se režu troškovi. Zašto deset zaposlenih kad su četiri dosta. Većina programa ionako ide iz Zagreba”, priča jedan od radijskih novinara koji moli da ne otkrivamo njegov identitet. Iste uvjete postavlja i druga naša sugovornica zaposlena na jednoj od umreženih lokalnih postaja.
“Prvo su podijeljeni otkazi a mi koji smo ostali već mjesecima radimo bez plaće. Emisije su ukinute, a program formatiran. Radimo po njihovom ‘clocku’, izgubili smo sve svoje slušatelje i postali njihov zvučnik”, kaže ona. Istovremeno, radio na kojem je zaposlena uzeo je lani više od 100 tisuća kuna iz Fonda za pluralizam prijavljujući emisije koje su u međuvremenu ukinute. Djelatnici radija morali su ih izmišljati i montirati arhivske snimke koje su slali VEM-u. Trud se isplatio jer ova radijska postaja čak nije niti na popisu njih četiri čije poslovanje, nakon prijave Ivane Lekšić, istražuje DORH.
Neodgovorni regulator
Ni na području regulacije tržišta VEM se nije pokazao puno odgovornijim. Studija GONG-a otkriva tako da AEM-nema niti jednog educiranog stručnjaka za medijsko pravo. Pored toga, većina djelatnika AEM-a, za razliku od članova Vijeća za elektroničke medije, nije zahvaćena antikorupcijskim zakonodavstvom i mehanizmima upravljanja sukobom interesa, ističe novinar portala halter.org, Hrvoje Šimičević koji je istraživao agenciju za GONG-ovu studiju.
“To bi se moglo pokazati problematičnim jer AEM izrađuje stručne studije na temelju kojih VEM donosi odluke o monitoringu, dodjeli koncesija i brojnim drugim delikatnim pitanjima”, kaže Šimičević.
“AEM-ova pravna služba ima ozbiljnih problema u interpretaciji i shvaćanju pravnih normi”, misli Vesna Škare Ožbolt koja se vratila odvjetništvu i za klijenta vodila upravni spor protiv VEM-a.
Ukupno u Hrvatskoj postoji 187 radijskih i televizijskih kanala, a ako svi emitiraju 24-satni program, riječ je o 1.638.120 sati programa godišnje (FOTO: mycitynow.it)
Krešo Komar pokrenuo je RTL radio za vrijeme rata u Hrvatskoj i 2000. godine dobio koncesiju za područje općine Lekenik.
“Dugo sam čekao registraciju tvrtke i propustio jedan natječaj. Na drugi sam se prijavio s tvrtkom svog kolege i radili smo sedam godina dok on nije odlučio prodati koncesiju Hrvačiću”, priča Komar koji ga u tome nije mogao spriječiti jer nije bio većinski vlasnik tvrtke koja je dobila koncesiju. Radio je uskoro preimenovan u City radio. Kad je malo zatim VEM raspisao natječaj za istu koncesiju, ovoga puta proširenu i na dio Zagrebačke županije, Komar je upozorio kako protiv City radija vodi spor oko prava na koncesiju. VEM to nije uzeo u obzir, i tako je Hrvačić 2009. godine osvojio još jedan radio. Odluka nije sadržavala nikakvo objašnjenje zašto je njegova ponuda bolja od ostale dvije pa se Komar na nju žalio Visokom upravnom sudu. Presudom je od VEM-a traženo ponavljanje postupka.
“Nakon tri godine spora VEM je u novu odluku dodao samo da program City radija bolje zadovoljava javni interes. Kako, po čemu, o tome ništa ne piše. I što sad? Mogu se ponovo žaliti Visokom upravnom sudu”, uzrujano priča Komar dok prevrće papire.
Dva puta smo VEM pitali da nam objasne na temelju čega City radio bolje zadovoljava javne interese, kako stoji u rješenju o koncesiji. Na temelju ponuda ponuditelja, jedini je odgovor koji smo dobili. Proširenjem koncesije Hrvačić je dobio i drugi radio u Velikoj Gorici, gradu nedaleko Zagreba. I četvrti na području najprofitabilnije zagrebačke županije. Danas je njegovih 25 posto udjela u tom radiju pripalo Vjekoslavu Bakovu, dugogodišnjem Hrvačićevom suradniku.
Što plaćamo?
Kad u VEM-u pitate tko i prema kojim kriterijima odlučuje o takvim proširenjima područja emitiranja, ono upućuje na Hrvatsku agenciju za poštu i elektroničke medije (HAKOM). HAKOM upućuje na VEM. Nitko ne želi preuzeti odgovornost. Na području grada Zagreba tako ne postoji više niti jedna slobodna frekvencija.
“Pluralizam medija utemeljen na tržištu pokazao se neuspješnim. Lokalne radijske i TV postaje, ma koliko se pretvarale da su tržišni igrači, zapravo ovise o javnim potporama”, govori Milan F. Živković, savjetnik hrvatske ministrice kulture za medije. Stoga je njihovo umrežavanje za mnoge pitanje opstanka.
Kriza na tržištu zatvara i lokalna dopisništva nacionalnih medija. Veliki dio stanovništva tako je zakinut jer se o njihovim specifičnim problemima malo kada javno raspravlja. Tržište, osim toga, ne želi financirati ozbiljno novinarstvo, smatra Živković i dodaje kako se to očituje i u općoj tabloidizaciji medija.
“Tržište ne želi financirati ozbiljno novinarstvo i to se očituje u općoj tabloidizaciji medija” – Milan F. Živković (FOTO: Novilist.hr)
Podaci Hrvatskog zavoda za statistiku podržavaju ovu ocjenu Dok je 1998. godine na 108 radijskih postaja bilo zaposleno 2.228 ljudi uključenih u kreiranje programa, lani je na 146 radija program kreiralo svega 1.767 zaposlenika. To znači kako se novinarski kadar na radijima doslovno prepolovio.
“Čini se da imamo puno radija, ali program je isti. Stanje na cestama, vremenska prognoza iz minute u minutu. Mislim da takvo odvraćanje pažnje publike od važnih stvari stvara na neki način depolitizirano društvo”, smatra Viktorija Car, medijska stručnjakinja FPZ-a.
Ovakvu ocjenu podržava i posljednji izvještaj britanske analitičke kuće EIU o indeksu demokracije. Hrvatska je od 167 zemalja na 50. mjestu upravo zbog slabe političke participacije i političke kulture. Prema posljednjem istraživanju GfK više od polovice stanovništva Hrvatske nema nikakvo povjerenje u medije. Ipak, svaki HRT pretplatnik do sad je uložio barem 35 eura u Fond koji je program trebao učiniti raznovrsnijim.
“Svima bi bilo lakše da je sve transparentno. Kada bi subvencionirani mediji morali objaviti izvještaj koliko su dobili i na što potrošili novac, pojavila bi se i građanska inicijativa. Ljudi bi prijavljivali propuste i zlouporabe Nije to posao građana, ali sve dok nemamo dovoljno kompetentnih i odgovornih pojedinaca u tim regulatornim tijelima, pomoć savjesnih građana je itekako dobro došla”, smatra Viktorija Car.
Pomoć savjesnih građana, međutim, isključena je ako nemaju pristupa informacijama. Zato bi i spis afere Grupo trebao biti na internetu, a odgovor na pitanje zašto ga je zabranjeno kopirati od Državnog odvjetništva nismo dočekali. Poznato je kako je Kutle 2008. angažirao odvjetnika s kojim je potpisao ugovor kako bi od bivših pajdaša utjerao svoje udjele. U međuvremenu je Davor Marić, do početka 2012. godine suvlasnik i direktor Radio Dalmacije, svoj udio i funkciju prepustio Marinku Nikoliću. Radio Dalmacija spominje se kao jedna od postaja koje su 90-ih činile Kutlin portfelj elektroničkih medija. Juraj Hrvačić u srpnju ove godine odlučio se za mirovinu. Kompletno je njegovo carstvo, prema dokumentaciji iz spisa Grupo, pripadalo je Kutli.
Tko su pravi vlasnici čiji se identiteti krije iza imena objavljenih u službenim dokumentima građani teško mogu doznati. Prezahtjevan je to zadatak i za jedno regulatorno tijelo poput VEM-a. Pitanje je to, zapravo, za koje bi se trebali zainteresirati istražni organi, kad bi za to postojala i politička volja. Neosporno je tek kako javnost ima pravo znati čije interese zastupa medij koji mu se obraća. Posebno ako ga, proračunskim sredstvima, i plaća.
Izvor: Lupiga