Niz zabluda i grešaka oko ISIL-ove otmice Tomislava Salopaka

Drugo, sama teza kako je centar utjecaja na moguće razrješenje ove talačke krize u Egiptu i egipatskim vlastima je jedna od najvećih gluposti koje sam imao priliku pročitati i čuti. Takve tvrdnje govore o tome da naši „stručnjaci“ i „analitičari“ u principu nemaju nikakav ozbiljniji pregled informacija o stvarnim trenutnim odnosima moći na Bliskom istoku, kao i o tome koji to centri moći eventualno mogu biti adresa za posredne pregovore s ISIL-om.A kao i u svim drugim slučajevima, tako je i u ovakvoj talačkoj krizi ključno identificirati one centre moći i utjecaja, preko kojih je možda moguće pokrenuti proces pregovora ili razgovora o povoljnom razrješenju situacije i uspješnom izvlačenju taoca. Bojim se, barem prema javno dostupnim podacima, da u slučaju Tomislava Salopeka to nije učinjeno, prije svega zbog promašaja onih koji se ovdje smatraju stručnjacima, a posljedično i zbog velikog uloženog truda i vremena u razgovore s onima koji realno ne mogu utjecati ni na što kada je u pitanju ISIL, pa tako niti na sitaciju nastalu Salopekovom otmicom. Naime, vlasti u Egiptu su u ovom slučaju gotovo u istoj situaciji kao i hrvatska diplomacija uglavnom – nemoćni. Njihove se mogućnosti svode na lošu kombinaciju obavještajno – policijsko – vojnih akcija koje niti u slični slučajevima do sada (kao primjerice masovne otmice egipatskih Kopta i kasnije njihovog smaknuća) nisu dale nikakve rezultate. Egipatska obavještajna zajednica je podijeljena, najvećim dijelom potpuno rastrojena i neučinkovita, a pojedini dijelovi službi u dosluhu su sa radikalnim organizacijama i s njima surađuju.

Osim toga, i pojedini dijelovi obavještajnih službi, policije i vojske trenutnu vlast u Egiptu smatraju nelegitimnom i nelegalnom, i kao takvoj nisu lojalni njenim institucijama, niti nadređenim dužnosnicima. U takvim odnosima, nemoguće je govoriti o bilo kakvoj ozbiljnoj akciji egipatskih snaga sigurnosti na lociranju i izvlačenju taoca, pogotovo ako je u pitanju akcija ISIL-a, koji je za razliku od nekih drugih terorističkih organizacija organizacija s jasnim ustrojem, hijerarhijom, ideološkom i religijskom pozadinom, ali i interesima koji ih nadnacionalno povezuju. Dakle, egipatske vlasti, naprosto kako stvari stoje, nisu u mogućnosti poduzeti nikakvu ozbiljniju operaciju, radi svojih unutarnjih problema. To pokazuju i dosadašnje slične situacije u kojima su vlasti u Kairu pokušale organizirati i provesti slične antiterorističke akcije.

S druge strane, koje su to zemlje koje bi u ovom trenutku mogle imati realan, barem posredni utjecaj na zapovjednu hijerarhiju ISIL-a?

Jedna od mogućih zemalja je Iran. Nesumnjivo je, recimo, da Iranu aktivnosti ISIL-a odgovaraju iz više razloga.

Prvo, ISIL tjera iračke, turske i sirijske Kurde prema Iranu. Pri tome postoji još jedan fenomen, koji je analitičarima promakao; Kurdi u sve tri nabrojane zemlje imaju gradove u kojima se govori kurdski. U Iranu su u zadnjih četrdesetak godina Kurdi masovno migrirali u gradove u kojima se ne govori Kurdski. Zato je to u Iranu manjina u izumiranju, čiji mladi govore druge jezike; perzijski i azerski, pa nema ni govora o mogućnosti secesionizma. Osim toga iranski Kurdi su Šijiti, a ostali većinom Suniti. Dakle Iran dobiva Kurde kao poželjne saveznike i podanike, da tako kažemo.

Drugo, ISIL tjera iračke Šijite prema Iranu, čime Iran dobiva enormnu dodatnu snagu u proizvodnji nafte i plina.

Treće, time ISIL omogućava Iranu da preko Iraka ide prema Kuvajtu, gdje je odnedavno šijitska populacija prešla 50% stanovništva, te prema Bahreinu (koji ima jake naftne terminale), koji je pretežito šijitski, te prema Saudi Arabiji, u kojoj je doslovno sva nafta i sav plin u pokrajini (službeno Istočna pokrajina, historijski Hasa), u kojoj žive Šijiti.

Četvrto sama djelatnost ISIL-a za sada spašava režim u Damasku, koji pripada kvazi-šijitskim Alavitima, i koji se veže na Iran, odnosno režim u Damasku koji je nesporno saveznik Teherana.

Peto, posljedično svojim aktivnostima ISIL spašava Hezbolah, koji preko Damaska ima kakvu-takvu logistiku.

Međutim, Iran, premda profitira na aktivnostima tzv. „Islamske države“, nije stvorio niti organizirao ISIL.

Korijen ISIL-a je u tajnoj službi Iraka, odnosno u njenoj transformaciji u deset godina ilegale od američke invazije. Ljudi oko Izata Ibrahima Al-Durija su stvorili ISIL, a kada se stari Al-Duri nije htio priključiti, ubili su ga.

Nakon toga je turska vlada uz nesumnjivo, makar prešutno, odobrenje SAD-a, išla u podršku ISIL-u. Svi pokazatelji govore da ISIL operativno funkcionira preko Turske, a ne Irana. Preko Turske se  krijumčari nafta i umjetnine iz teritorija ISIL-a, a preko Turske dolaze i to sasvim nesmetano dobrovoljci i oružje. Na taj način Turska onemogućava utjecaj Saudijske Arabije i Katara koji pomažu Al Nusra front. Osim toga, time Turska onemogućava stabilizaciju kurdskih pokrajina koje graniče prema Turskoj. Sadašnja autonomija Kurda u Iraku je samo dio kurdskog teritorija, koji se uz granicu proteže kako preko Iraka, tako i preko Sirije.

Da je to pod kontrolom Kurda, cjelokupno kurdsko područje u Turskoj bi se nadovezivalo na slobodnu Kurdsku zonu. Kurda je u Turskoj cca 20%, a budući da žive u manje naseljenom području, zauzimaju preko četvrtine cjelokupnog nacionalnog teritorija. Osim toga, Turska se boji da se Kurdi u Siriji nadovežu na Alavite, pa da njihov savez inicira savez kvazi-Šijita u Turskoj (Alevija i Bektrašijskih Alevija) sa Kurdima, čime bi preko 40% stanovništva Turske bilo u pobuni. Čini se da se baš to dogodilo na zadnjim izborima u Turskoj; da su kvazi-Šijiti, Kurdi i sekularni Suniti bili na istoj strani. Takva koalicija onemogućava islamističku definiciju Turske. Zato je uništenje Kurda u Siriji i dijelu Iraka (tj. Izvan postojeće autonomne zone) ključ turske politike, koji, vjerojatno u potpunoj slabosti da ozbiljno utječu na prilike, makar prešutno podržavaju Amerikanci.

Tako se panični strah turske elite u ovom času taktički poklopio sa interesima Irana. Zato Iran u ovom času sa zadovoljstvom gleda čudovište koje stvara i na životu održava, te polako širi Turska. Turci rade, a Irancima izuzetno pomaže, pojednostavljeno rečeno.

U svjetlu tih podataka, u ovom bi slučaju korisnija bila diplomatska akcija prema vlastima u Ankari i Teheranu, kako bi ih se skrivenim diplomatskim kanalima pridobilo da budu tihi posrednici u rješavanju ove talačke krize, obzirom da je potpuno jasno kako imaju određeni utjecaj unutar same hijerarhije ISIL-a.

S druge strane, sve analize i mišljenja koja pratim ovih dana, kada je u pitanju ISIL su potpuno besmislene, jer ISIL je u odnosu na dosadašnje, potpuno atipična teroristička organizacija. Kada su u pitanju njihove akcije otmice i slične aktivnosti, ISIL ima jasno zacrtane ciljeve takvih akcija, i praktički, sudeći po dosadašnjem obrascu funkcioniranja teško je očekivati bilo kakve ustupke. Osim toga, za razliku od mnogih terorističkih organizacija do sada, u odnosu na koje su države imale stav „nema pregovora s teroristima“, ISIL je zauzeo sličnu poziciju. Kad jednom postavi uvjete, o njima više ne pregovara, pa je očekivanje da bi ISIL mogao pristati na otkupninu ili ustupke, kada je u pitanju talačka kriza praktički nemoguće. Osim u slučaju da se radi o ugrožavanju viših interesa, a takav tip pregovora s ISIL-om mogu u ovom trenutku voditi jedino Turska i donekle Iran.

Ciljevi akcija, poput otmice Tomislava Salopeka su jasni: strah – teror; mobilizacija javnosti; medijska usmjerenost na slučaj, što ponovno usmjerava medijski fokus na ISIL (ISIL je donekle preuzeo američku logiku medijskog ratovanja i zato je njihova aktivnost toliko usmjerena prema medijima i javnosti; demonstracija moći; Egipat samo jedan od ciljeva i to marginalni; poruka EU i NATO-u, zato nije slučajno izabran državljanin zemlje članice; ISIL širi područje sukoba u zonama koje je označio kao regije interesa i kao buduće teritorije ISIL-a, čime među svojim pristašama stječe dodatnu vjerodostojnost, a time ujedno i novu mobilizacijsku snagu u okupljanju novih pristaša i pripadnika; šalje poruku i do sada nedirnutim državama da njihovo djelovanje utječe i na njih – odnosno da se aktivnosti islamske države ne događaju negdje drugdje; poruka nevjernicima u Europi da nisu nedodirljivi i da su nadohvat ISIL-a; ako uzmemo u obzir mogućnost (obavještajne i sigurnosne procjene zapadnih službi) da ISIL svoje spavače ima i na Balkanu, tada otmica Salopeka može biti i poruka za početak ozbiljnijih aktivnosti ISIL-a u odnosu na države na Balkanu; dakle jedan od ciljeva bi mogao biti prebaciti područje djelovanja i utjecaja ISIL-a i na Balkan; te konačno, za ISIL je ponovno bitno pokazati kako je kroz krizu taoca iz Hrvatske, nadmoćniji i od EU i NATO saveza, dakle to je igra nadmoći sa najjačima, demostracija sile u odnosu na najjače (iako naši analitičari naivno tvrde kako nije tako).

Zbog svega navedenog, svoditi akcije ISIL-a na dnevnopolitičke ciljeve kao destabilizacija vlasti u Egiptu je nebuloza, a istovremeno ništa manja nebuloza naših analitičara nije niti tvrdnja kako otmica hrvatskog državljanina nema veze sa članstvom Hrvatske u EU i NATO. Prema načinu kako ISIL vidi odnose, građanin Hrvatske je ujedno i građanin EU, ali i pripadnik NATO saveza, a izbjegavanje naših analitičara da otvoreno priznaju te činjenice je jeftino dnevno političko podilaženje potrebama domaće medijske propagande.

Kada uzmemo u obzir ovako postavljene ciljeve ISIL-a, kod poduzmanja akcija poput otmica stranih državljana, jasno je kako je manevarski prostor za pregovore minimalan, odnosno jasno je kako ISIL ne pregovara o svojim postavljenim ciljevima. S druge strane, naše obavještajne službe nisu niti kadrovski, ni analitički, ni stručno, niti praktično kapacitirane i osposobljene za obradu ovakvih slučajeva, što pokazuje i razina informacija kojima se raspolaže, kao i analitička razina naših „stručnjaka“, koje se u medijima uvažava kao nekakve mjerodavne sugovornike o Bliskom istoku.

Slijedom navedenih informacija, akcija Hrvatske u slučaju Tomislava Salopeka trebala je svakako ići na više razina. Prvo, trebalo je diplomatskim naporima u tajnosti, od režima u Ankari i Teheranu zatražiti pomoć i sudjelovanje u rješavanju talačke krize, mogućim njihovim neformalnim kanalima komunikacije prema hijerarhiji ISIL-a. Drugo, diplomatska akcija u Egiptu je potpuno na mjestu. Treće, usporedno s tim trebalo je formirati radnu skupinu od pojedinaca sa Balkana koji poznaju trenutnu situaciju na Bliskom istoku i koji imaju određene relacije, da se neformalnim kanalima pokuša locirati mjesto gdje se taoca drži. Četvrto, trebalo je organizirani specijalni vojni tim za vojnu operaciju izvlačenja i za takvu operaciju u diplomatskoj akciji dobiti suglasnost Egipta, bilo da ju izvedu hrvatske vojne jedinice, ili pak savezničke, pod okriljem savezništva u NATO-u.

Međutim, trebamo biti i do kraja pošteni, Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova mogu djelovati isključivo na temelju obavještajnih procjena i analiza koje dobiju. Kako su naše službe u tom pogledu potpuno nesposobne i neprofesionalne, a svode se na kopiranje američkih izvještaja i izvora, u danim uvjetima i zadanim okolnostima Vlada i Ministarstvo vanjskih poslova učinili su maksimum koji su mogli kako bi pokušali riješiti talačku krizu i slučaj otmice Tomislava Salopeka.

Nažalost, kako stvari stoje, ovo je tek početak akcija koje bi ISIL mogao poduzimati u odnosu na balkanske države i njihove državljane.