Pravo nepravo

RTL Danas

A sad ćemo vidjeti najmoćniji dio moćne opreme koju će građani Hrvatske vidjeti na vojnoj paradi u Zagrebu, kaže voditelj Igor Bobić, najavljujući prilog o samohodnim njemačkim haubicama, prvoj zvijezdi smotre. Ovo čudo od tehnike izgleda kao križanac tenka, topa, oklopnog transportera i amfibije. Zadovoljstvo posjedovanja ovih sprava stajat će nas – halo, Bing, kako brat? – pedesetak milijuna eura.Zašto od Nijemaca nismo kupili strojeve kojima bismo nešto korisno proizvodili? Uz te haubice izgledamo kao neki odrpanac na steroidima. Hvalisati se mišićavom željezarijom nije osobita reklama za hrvatsku državnu pamet. Golemi kupac njemačkog oružja posljednjih deset-petnaest godina bila je – Grčka. Grci danas imaju preko 500 aviona. I oni imaju iste, skupe sprave. ‘Grčka vojska ima 24 ove haubice i njezino je zapovjedništvo ponudilo hrvatskim Oružanim snagama svu potrebnu pomoć pri usvajanju novog borbenog sredstva’, pisao je lani ‘Jutarnji list’. Mogu li Grci s tim spravama obraniti devastirani suverenitet? Ne, naprotiv, njihovom kupnjom pripomogli su njegovu razaranju. Grcima pitanje zašto nisu haubice vratili Schäubleu, a Kotromanoviću i Milanoviću upit ne bi li im bilo pametnije da su ta sredstva preusmjerili u poljoprivredu. Sa 300 milijuna kuna može se napraviti oko tisuću plantaža raznih poljoprivrednih kultura, zaposliti desetak tisuća ljudi, obnoviti ruralna unutrašnjost koja izumire, ali takvim se stvarima bave Austrijanci, Nijemci i Izraelci, a ne mi, wannabe vojna sila, regionalni hegemon prve klase.

Dnevnik, HTV

U Dnevniku HTV-a čujemo glas socijalno osjetljivog Josipa Đakića, koji je protiv zagrebačke parade jer nam je vojska, kako kaže, ‘gladna’. On nije gladan – čovjek mjesečno inkasira oko 30 tisuća kuna.Vrijeme ucjenjivanja je iza nas, kaže Kristina Pešić Biondić u nadahnutom izvještaju-komentaru o izlasku Hrvatske iz arbitraže za Piranski zaljev. Ukoliko se arbitraža i nastavi, njezini se rezultati neće priznavati, što će biti piranska pobjeda za Sloveniju, zemlju čija se politika i previše puta služila prijevarama, ucjenama i kršenjem obaveza i dužnosti da bismo danas pokazivali sućut prema bumerangu koji ih je lupio u glavu – ne samo da su ucjenama ishodili jedan postupak, nego su ga mislili dobiti kršenjem pravila, što se pokazalo bedastim. Lako za Piran, mnogi su ljudi pomrli čekajući štednju iz Ljubljanske banke. Na pitanje što može Europska komisija, Kristina Pešić Biondić kaže da nas EK može samo poprijeko gledati, ali isto su tako poprijeko gledali i Sloveniju kad nas je ucjenjivala – izjeo vuk magare.

Dnevnik, HTV

Iz Dnevnika saznajemo da će novi proces Ivi Sanaderu voditi stari sudac – Ivan Turudić. Još jedna u nizu zagonetki. Naša se javnost, nakon odluke Ustavnog suda, jednoglasno fokusirala na Turudićeve greške i ‘greške’, no zaboravlja se da je njegovu presudu razmatrao, pretresao i potvrdio Vrhovni sud. To znači da je skupina smiješnih ljudi u togama – najgrotesknijem dijelu našeg institucionalnog arhipelaga koji se zove Ustavni sud – zviznula šamar ne samo Ivanu Turudiću, već i sucima koji sjede u Vrhovnom sudu. Jesu li ti ljudi uopće čitali Turudićevu presudu kad su je potvrđivali ili su samo izlazili u susret javnom mnijenju? Općenito, to nije uloga sudova.Inače, čovjek ima dojam da je Ustavni sud prije pisanja svoje odluke imao zacrtano rješenje, pa su tražili detalje presude koji će ga potvrditi, kao što je dojam bio da je Ivan Turudić Sanaderu najprije ispisao presudu, pa je onda u nju uguravao dokaze, činjenice itd. Ukratko, čini se da je na jedno nepravo uzvraćeno drugim nepravom, premda se pravorijek Ustavnog čini kao lekcija iz američkih filmova. Je li Sanadera osudilo hrvatsko javno mnijenje, a oslobodio američko-mađarski energetski interes, proturuski kartel, Mol…? Ili strah od pada presude u Strasbourgu, do čega bi sigurno došlo? Turudićeva kritika Ustavnog suda ponegdje je vrlo logična: zar je potrebno dokazivati da je premijer službena osoba? Nije li se Ustavni sud doista postavio kao instancijski sud, što je Turudićeva utemeljena primjedba, iako to nije njegova uloga? Riječju, ne bi li taj sud trebao proći kao arbitražni sud za Piranski zaljev jer je, sasvim očito, mnogo puta i na mnogo načina kontaminiran?

Dnevnik 3

Sanja Mikleušević dobila je u Dnevniku tri ekskluzivnog gosta, najtraženijeg čovjeka u zemlji – profesora Budislava Vukasa, koji je upravo podnio ostavku na članstvo u arbitražnom sudu. ‘Moja država, koja me imenovala i čiji sam ja državljanin, se povlači i to je na neki način diktat i meni’, kazao je, priznajući da je začuđen brzinom imenovanja novog suca, Francuza, koji je k tome predsjednik Međunarodnog suda pravde. ‘Nije baš elegantno da budu dva Francuza među tih pet sudaca’, rekao je Vukas, dodajući da će tu još biti svega. No nakon što su Amerikanci rekli da su za traženje novih opcija, Slovenija nema puno nade.

Dnevnik, RTS

Aleksandar Vučić melodramatskim glasom traži dozvolu za žalovanje zbog ‘Oluje’. Srbija ustrajno održava na životu jednu opasnu, pogibeljnu, zaraznu laž o pravom karakteru ‘Oluje’. Da bi se naime dobila cjelokupna slika o tom događaju trebalo bi svakako reći da su krajinski Srbi – Mile Martić – prije ‘Oluje’ odbili plan Z4, da su to učinili po nalogu Slobodana Miloševića i time sami sebi potpisali smrtnu presudu. Treba reći i to da su se 1992. deseci tisuća Hrvata iz Bosanske Posavine povukli iz tog kraja, praktički bez borbe, nakon posjete Gojka Šuška, odnosno Tuđmanove naredbe. Tuđman je Miloševiću dao koridor do Banjaluke, a ovaj mu je vratio jednakom kooperativnošću tri godine kasnije. Josip Manolić u svojoj knjizi detaljno opisuje okolnosti te trampe, koja je nastala na platformi ‘humane razmjene stanovništva’, koja je osmišljena prije rata. U knjizi ‘Stenogrami o podjeli Bosne’, koju je izdao ‘Feral Tribune’, postoje barem četiri transkripta iz Tuđmanova ureda koji nedvosmisleno dokazuju postojanje dogovora o razmjeni stanovništva.‘Od zločina je opasniji zaborav zločina’, napisao je Vuk Drašković u zanimljivom komentaru za list ‘Danas’. Drašković dodaje: ‘I da nije tog zaborava, kao i neistina, koje potapaju današnju Srbiju, i da ima neke više pravde, ožalošćena porodica iz prvih redova parastosa za stradale u Oluji, oni što nariču najglasnije, odlazili bi svakog 4. i 5. avgusta u Knin i Zagreb na proslave pobede koju su oni pripremili. Od njih nema zaslužnijih časnika hrvatske Oluje. Od njih nema zaslužnijih za svaku tragediju od 1990. do danas. Antizapadni fanatici, pravoslavni zeloti, svemoćne tajne policije i njihova mreža svuda gde se odlučuje, jahači su srpske apokalipse. Na isti način na koji su odbacili Plan Z-4, pet godina ranije, uoči rata u Jugoslaviji, odbacili su američki poklon od pet milijardi dolara i pozivnicu da se država priključi NATO alijansi i Evropskoj zajednici naroda. Pocepali su i haški dokument lorda Karingtona, Vens–Ovenov plan. Uvek su birali rat i smrt. Jedino su u Dejtonu, koji mesec posle hrvatske Oluje u Krajini i srpske Oluje u Srebrenici, pristali na mir. I, odmah, krenuli da spremaju srpsku Oluju na Kosovu. Izazvali su i prizvali NATO bombe, poraženi potpisali kapitulaciju, izgubili Kosovo i proglasili pobedu, uzrokovali albansku Oluju i novi egzodus Srba. Na smrti i nesrećama miliona ljudi sticali su bogatstvo i krvavu slavu, opstajali kao staratelji i zaštitnici nacionalnih interesa u državi onesvešćenoj od strahota, a propagandom zaborava i montiranim optužnicama o svetskoj antisrpskoj zaveri pribavljali sebi alibi. I, evo ih, propagandisti mržnje i smrti jašu ponovo. Sa istom strašću i sa istim rečnikom kao i kad su vešali i obesili Plan Z-4. Sada ruše Briselski sporazum, prebrojavaju i brane Srbe po Crnoj Gori, sipaju so na još nezaceljene rane nesrećne Bosne i Hercegovine, propovedaju slom Evrope i divnu srpsku zoru iz Rusije. I sve to filuju pevanjem po televizijama, kičem i krimi storijama po novinama, da ubiju u narodu i poslednje ostatke razuma. Nadmašuju i sebe same iz devedesetih. Malo im oluja, hoće još.’

Eto, toliko Drašković.