Što stoji u pozadnini velike kineske igre s devalvacijom juana?

Sad je pak odjednom dva puta gurnula kinesku valutu prema dolje: u utorak (11.8.) je obezvrijedila juan za dva posto i istovremeno obećala kako će ubuduće njegova vrijednost biti više vezana za zakone ponude i potražnje. Umjesto toga, već u srijedu je opet intervenirala na tržištu i spustila mu vrijednost za još 1,6 posto, a u četvrtak je vrijednost opet spuštena, ovaj put za 1,1%.Čuju li kineski čuvari novca uopće ono što sami govore? S jedne strane neumorno obećavaju kako će svoju valutu osloboditi od povezanosti s dolarom. I to ne zato jer američki ministri financija, bez obzira kako im je ime, već godinama optužuju Kinu da svoju valutu umjetno drži na niskoj razini kako bi kineski proizvodi bili jeftiniji i bolje prolazili na svjetskom tržištu.Razlog je mnogo važniji: Peking želi da Međunarodni monetarni fond i juan uvrsti i popis glavnih svjetskih valuta (sa čijom “mješavinom” onda i MMF obračuna svoje projekte – op. prev.) A Peking jako dobro zna da će njegova valuta ući u ekskluzivni klub s eurom, dolarom, japanskim jenom i britanskom funtom samo ako on bude slobodan za trgovanje.Zašto se onda intervenira na tržištu? Gotovo se može posumnjati kako se Peking vraća starim metodama: podcijenjen juan pojeftinjuje kinesku robu, a izvoz još uvijek Kini osigurava milijune i milijune radnih mjesta. Jasno je da se kineska vlada ne želi kockati s tim radnim mjestima, makar dugoročno želi da kinesko gospodarstvo postane neovisnije o izvozu.

Možda ključ za razumijevanje ove hirovitosti Kine leži u metodi koju središnji bankari Pekinga žele primijeniti u izračunu referentnog mjenjačkog tečaja. Njega više neće tek određivati Narodna banka, nego će se orijentirati na završni kurs prethodnog dana.

Ali pretpostavimo da kineski bankari misle ozbiljno kad kažu da će dopustiti tržištu da utječe na tečaj u tom koridoru od plus-minus dva posto. Kina izvozi, dakle svijet treba juane i potražnja znači rast vrijednosti. Zato se lako može dogoditi da njegova vrijednost brzo skače u stepenicama od po dopuštena dva postotka dnevno i svo to obezvređivanje juana u najskorije doba više neće značiti ništa – vrijednost bi mu lako mogla rasti još i dalje.

Tako nešto si Peking može priuštiti samo ako je siguran da i američka središnja banka misli ozbiljno sa svojim planovima obustave politike “besplatnog novca” i počne dizati temeljnu kamatnu stopu od ove jeseni. To će pak ulaganja u SAD-u učiniti atraktivnijima i samim time podići vrijednost dolaru. A ako paralelno raste i vrijednost dolara i vrijednost kineskog juana, onda se u međusobnoj razmjeni neće dogoditi ništa osobito, a nastale štete za kinesko gospodarstvo će ostati u granicama.

Do sada je Kina intervencijama na tržištu pokušavala spriječiti rast vrijednosti juana. Pritom Kina ne želi biti glavni krivac za sve nevolje svjetskog gospodarstva, nego jednostavno smatra kako nije vrijeme za liberalizaciju tečaja. Svi gospodarski programi u Kini služe samo jednom cilju: što bržem stvaranju širokog, platežno sposobnog srednjeg sloja Kineza koji će onda sami kupovati i stvoriti domaće tržište. Ona želi biti proizvođač inovativnih, tehnološki razvijenih proizvoda i strojeva, a ne da bude prije svega ovisna o izvozu jeftinih proizvoda za masovnu potrošnju.

Ali do toga je još dug put, a Kini i za taj cilj trebaju prihodi i od jeftinih proizvoda. Ali tržište ima svoje zakone i kad bi se juan preko noći našao na slobodnom tržištu, to bi bio potres koji ne bi uzdrmao samo Kinu. U tom slučaju bi juan porastao, a dolar izgubio barem deset, neki kažu i 40 posto svoje vrijednosti – i to odjednom.

To bi onda značilo i da bi kineske devizne rezerve preko noći izgubile tu vrijednost, ali to bi bio manji problem. Jer tako bi proizvodi tisuće kineskih tvrtki postali previše skupi i nitko ih više ne bi kupovao. Masovno bi propadale, a milijuni Kineza bi ostali bez posla.

To si Peking ne može dozvoliti. Da, Kina namjerava podići vrijednost juanu, ali ne želi da joj itko diktira kada će se to dogoditi i za koliko. A pogotovo neće da joj to govore američki ministri financija.