Rockabilly iz ustaške obitelji

Damir Karakaš: Blue Moon (Sandorf, Zagreb, 2014.)

Damir Karakaš i u novom romanu potvrđuje jednu, samo naizgled odliku bilo kog ‘pisca pisca‘, a to je da zna napisati dobru priču i čitalaštvo doslovno ‘uvući’ u nju. Za razliku od većine savremenih regionalnih autora i autorki, koji se često muče sa sastavljanjem teksta već na primarnom, formalnom nivou, on vrlo solidno uspijeva da održi priču, da izgradi likove i da ih nijansira.

Karakaš ne mijenja ono što je i ranije odlikovalo njegovo pisanje, a to je hiperrealizam koji u konačnici vodi do groteske. Na toj granici, na napregnutosti realizma i groteske, njegovi likovi prestaju da budu realistički tipovi, već podsjećaju i na stilizovane filmske likove. Taj neosporni vizuelni kvalitet Karakaševog svijeta samo je potvrđen izborom Dalibora Matanića da snimi film Kino Lika po istoimenoj zbirci Karakaševih priča.

U Blue moonu pripovjedač je mladi rockabilly, propali student, kojem je osnovni životni cilj da svakog dana napravi savršenu kokoticu. Predratni Zagreb, kao vrijeme i mjesto zbivanja radnje, preokreće ovu priču o supkulturi mladih u znatno mračniju priču o suočavanju sa nasljeđem Drugog svjetskog rata, ali i suočavanju sa budućim ratnim sukobom.

Završna scena romana, prikazana iz stana Srbina, najboljeg pripovjedačevog prijatelja, dok pripovjedač gleda u kamion koji odnosi tijela leševa, posebno je efektna, jer pruža mogućnost da se rat sagleda sa obje strane. S druge strane, u početnoj sceni romana pripovjedač o djedovoj smrti saznaje sa četkom u kosi. Već odnos te dvije scene dovoljan je da se nagovijesti luk koji prelazimo od početka do kraja ovog kratkog romana, od lične do kolektivne traume i smrti.

Pripovjedač se suočava sa ustaškom prošlošću svojih predaka, što je možda i najuspjeliji dio romana. Karakaš uspijeva da objasni svu kompleksnost različitih nacizama, načine na koje se oni formiraju i ostaju u iskustvu ljudi. Tamo gdje bi manje vješt pisac svojim likovima dopuštao da izgovaraju nimalo uvjerljive tirade protiv krvoprolića nastalih iz nacionalističke neosviješćenosti, Karakaš postavlja napetost između glavnog lika i njegovog oca. Ujedno pripovjedač u svom djedu, koji je preživio Drugi svjetski rat, vidi i saveznika u borbi protiv oca.I na ovim ličnim, a onda i političkim napetostima, u odnosu prošlih iskustava sa nadolazećom katastrofom, otvara se mogućnost da se zločin kritikuje i kada on dolazi od strane ustaškog nacionalizma, ili od strane srpskih nacionalista, koji bombarduju pripovjedačevo selo. Takvo pripovjedačevo suočavanje sa prošlošću dalje mu dozvoljava i da progovori o zločinima nad Srbima u Hrvatskoj devedesetih godina, prikazom Džonija i njegove porodice, koji tek pred rat postaje svjestan svog srpskog identiteta, jer do tada zahvaljujući svom ocu direktoru živi sigurnim životom više srednje klase.

Ova dominantna društvena tema se sve vrijeme kontrastira sa svakodnevicom jednog propalog studenta, budućeg neplaniranog oca, i na taj način postaje napetija, jer se zlo otkriva ne kao nešto udaljeno, već kao uvijek vrlo blizu svakodnevice. Ono gdje Karakaš potpada pod stereotipe jest dominantno patrijarhalni način poimanja prošlosti, koja se prenosi sa djeda na oca, pa sa oca na sina, a ženski likovi su manje-više samo partnerke i donositeljke beba na svijet. A kako su žene stereotipno prikazane, onda to nužno vodi i tome da glavni lik kao tipičan (sic!) predstavnik maskulinog osjeća intenzivan strah, poput nekontrolisanog stezanja grla, kada postane svjestan svoje buduće očinske uloge.

Ipak, pripovjedačeva tipična maskulinost već je ozbiljno uzdrmana njegovom opterećenošću namještanjem kokotice, koja može vizuelno biti povezana sa uzdignutim falusom, ali je sa druge strane očigleno i stereotipno ‘ženskasta’. Na ovom nivou ostaje neiskorišćena mogućnost da se autor dalje poigra sa androginošću glavnog lika i sukob sa prošloću učini još zanimljivijim i manje očekivano patrijarhalnim.

Prikaz Like, kao ruralne i retrogradne sredine, koja prenosi prošlu krv budućim generacijama, dok je grad za pripovjedača mjesto slobode i mogućnosti da pronađe svoj put van krugova nasilja, takođe se čini stereotipnim. Zaključna scena i još neke od upečatljivih gradskih epizoda, ipak, opovrgavaju u potpunosti ovako postavljenu opoziciju grada naspram sela, jer ni Zagreb nije sposobniji da se odupre nacizmu i raznim vrstama nasilja. U krajnjem, vođa ustaša koji se u Drugom svjetskom ratu pojavljivao na bijelom konju sada se pojavljuje u gradskoj sredini u kolima, što je dovoljno da skrene pažnju i na to kako je nacionalizam uz kapitalizam evoluirao u posljednjih nešto manje od pola vijeka, od 1945. do početka devedesetih.

Roman Blue moon predstavlja vrlo dobar primjer kako se može pisati o ratovima devedesetih, a da se izbjegnu zamke kvazidokumentarnog pripovijedanja, umjetnički upitnog nivoa. Suočavanje sa ovom prošlošću i dalje je društveni i umjetnički izazov, sa kojim se Karakaš izborio na sebi svojstven način, uz korišćenje groteske i kontrastiranje različitih neprijateljskih opozicija, između četnika i ustaša, grada i sela, starije i mlađe generacije.

Dobro promišljen izbor pripovjedača, koji kao propali student iz provincije u glavnom gradu predstavlja marginu, autoru omogućava da izvrće stereotipe, da subvertira dominatni diskurs o jednom društvu ugušenom u retrogradne nacionalističke ideje. Mada polazi od lokalnog, opisom Like i Zagreba, razotkrivanje mehanizama nacionalizma i nekritičkog prenošenja prošlosti sa jedne na drugu generaciju Karakašev roman čini pravim primjerom regionalne postjugoslovenske književnosti.

Nađa Bobičić
foto: Wally Gobetz***

Nađa Bobičić (1988.) diplomirala je i masterirala na Katedri za opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu. Studentkinja je doktorskih studija književnosti na istom fakultetu. Objavljivala je književnu kritiku u okviru projekata Criticize this! i Alternativna književna tumačenja.