Bojite se mene, koji sam tri dana hodao po pustinji i čekao privid koji će mi otjerati sliku ruke koja je visila iz praha moje kuće, male dječije ruke, bojite se mene, koji sam samo vidio ruku kako moli mrtvim prstima prema meni ispod praha, mene, čiji je svijet bio pustinja, puna nepokretnih ruku, a oči su mi bile kao i ona isušene, bojite se mene, koji sam koračao, kad sam htio pasti na tlo i plakati, koji sam koračao kad sam htio pasti na tlo i umrijeti, mene, kojeg smrt nije htjela.
Goran Vojnović, DNEVNIK.si
Bojite se mene, vi, kojima je poklonjen život bez straha, vi, koji se ne rodite svaki put ponovno kad živi pretrčite na drugu stranu ceste, vi, koji još uvijek hodate po vašim gradovima, po sjenama vaših kuća. Bojite se mene, čija se kuća pretvorila u prah, kojem je kroz vlastiti krov ujutro zasijalo sunce, bojite se mene, koji sam ustao i otišao bez šampona i brijaćeg aparata, bez ispeglanih košulja i čistog veša, jer je sve moje nestalo u prahu moje kuće, mene, koji sam u prahu našao samo cjediljku za limun, ja, koji godinama limun vidio nisam.
Bojite se mene, koji sam tri dana hodao po pustinji i čekao privid koji će mi otjerati sliku ruke koja je visila iz praha moje kuće, male dječije ruke, bojite se mene, koji sam samo vidio ruku kako moli mrtvim prstima prema meni ispod praha, mene, čiji je svijet bio pustinja, puna nepokretnih ruku, a oči su mi bile kao i ona isušene, bojite se mene, koji sam koračao, kad sam htio pasti na tlo i plakati, koji sam koračao kad sam htio pasti na tlo i umrijeti, mene, kojeg smrt nije htjela.
Bojite se mene, vi, koji spremate svojoj djeci doručak i ljutite se jer mrvice kruha padaju po podu, mene, kojeg su uhvatili ljudi slijepih očiju i upitali me kuda idem, mene, kojeg su udarili jer sam im rekao da ja ne idem, nego sam ostao, a svi su drugi otišli, bojite se mene, kojeg su udarili, kad sam im nabrojao stotine imena onih koji su otišli, njihovih stotine imena, koji su me zagrlili kad su me sreli, mene, koji ne idem, jer nemam kome, jer nigdje više nema nikoga ko bi me zagrlio.
Bojite se mene, koji samo koračam i zatvaram oči, da ne bih vidio ruku, koja moli prema meni iz praha moje kuće, ali još uvijek je vidim, mene, kojeg su ispustili ljudi slijepih očiju, jer im se učinilo da me uopće nema i da udaraju u pustinjsku prašinu.
Bojite se mene, kojeg su zaustavili ljudi u uniformama i upitali me ko sam i odakle dolazim, mene, koji sam im rekao da sam niko i da dolazim niodakle, bojite se mene, koji sam im rekao da čovjeka koji je nekada prije nosio moje ime nema više, mene, koji sam im rekao da je grad u kojem sam rođen nestao skupa sa svojim imenom i neka mi sami daju ime ako im treba ime, da sami imenuju četiri godine uništavanja, četiri godine ubijanja, jer sam to ja i od tamo dolazim.
Bojite se mene, kojem su dozvolili da sjedne na vruće prašnjavo tlo, kojem su dali jesti i piti, mada ih nisam molio, jer ne volim ništa iz uniformiranih ruku, bojite se mene, koji sam iz pustinje došao kao broj i uniformirani su me samo još prebrojavali, jedan ležaj, jedan obrok, jedna deka, to sam ja, mene se bojite, mene, strah vas je mojih sjećanja, strah vas je slika u meni, slika mog mrtvog oca i moje mrtve majke, moje mrtve braće i sestre, slike dječije ruke, bojite se mene, jer vas je strah toga što su vidjele moje oči, jer ne znate kako je svaki dan gledati umirućima u oči, ne znate da te poglede nisam preživio i da se bojite mrtvog čovjeka. Bojite se mene, jer puno toga ne znate, i toga se najviše bojite.
Bojite se mene, jer ne znate zašto poslije svih tih smrti još uvijek koračam, zašto se još nisam zaustavio i onemoćao, zašto dolazim vama i donosim vam bol, bojite se mene, koji više ne znam za bol, kojeg više ništa ne može zaboljeti, ni vaši udarci, ni vaše ponižavanje, bojite se mene koji mogu ne spavati i ne jesti, koji može sve, jer je sve već iza mene, koji još samo koračam, koji se samo još približavam, a neću vam se nikada približiti, jer vas još uvijek boli i još uvijek vas je strah i još uvijek se nadate.
Bojite se mene, jer ste još uvijek živi i još uvijek vjerujete, ja sam već više puta umro i uzalud bih vam nabrajao imena svih mojih smrti, dok biste me vi uzalud ubijali.
Bojite se mene i mog boga kojeg više nemam, već davno sam izgubio vjeru u njega, bojite se mene čija se vjera kao moja kuća pretvorila u prah, a vi se svejedeno bojite boga u meni, jer to, što je u meni, za vas je moj bog, moje beznađe je moj bog, moje smrti su moj bog.
Bojite se mene, jer sam ja za vas moj bog, i zato me se bojite, mene, koji više nemam boga.
Bojite se mene i mog boga, vi, koji se još uvijek molite bogu za bolji život i bolji svijet, bojite se mene, jer donosim poruku da boga nema, ni vašeg, ni mog.
Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič
foto: Daniel Etter