Stanoviti vrač – u neki medijima, posve neutemeljeno, zvan i prognozerom – daje Europskoj uniji još nekoliko tjedana života; kao, euro će, svojom neodrživošću, biti detonator koji će iznevjereni projekt „Europe građana“ razvaliti uzduž meridijana banksterske ucjene i poprijeko paralela korupcije, koja je požderala vjerodostojnost projekta europske integracije od Baltika do Balkana i od Atlantika do Karpata.
Batalimo što je dotični pogodio najavljujući slom rublje i koješta još; George Soros to umije i bez računalne potpore, jer on upravlja procesima u globalnomu novčarskom krvotoku, ne prati ih. Mnogo dramatičnija istina glasi: strašna, višeslojna i dalekosežna humanitarna kriza, pokrenuta paradigmatskom nesposobnošću Unije da se obračuna s posljedicama geopolitičkih poremećaja na Bliskom Istoku, u Sjevernoj Africi i drugdje, ultimativno premjerava njenu moć očuvanja integriteta i kapaciteta za ambicioznije učešće u eskalirajućem kaosu. Europska unija jednostavno nema utjecaja ni na jedan faktor urušavanja međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata, konsolidiranog u vrijeme dekolonizacije sredinom prošlog stoljeća, kodificiranog Završnim dokumentom KESS iz 1974. godine, a nadasve vrijednosno normiranog rezolucijama Pokreta nesvrstanih, sve od Beogradske konferencije pa do kolapsa inicijative o slomu hladnoga rata.
U čemu je problem? U nemoći EUrope da dosegne akcijsku operativnost temeljem konsenzusa zemalja-članica, zbog dominacije te-i-takve Savezne Republike Njemačke? Trajnoj kilavosti ravnovjesja između Berlina, Pariza, Londona…? Činjenici da EU jednostavno nije asocijacija ravnopravnih partnera, koja bi stvarala pozitivnu sinergiju uvažavanjem svakoga i svih? Ili činjenici da Unija nikada nije iskoračila izvan sjene američkog diktata, a niti uspostavila s Moskvom produktivan dijalog, nego se redovito ponašala kao mušičava frajla koja ne shvaća realitete svoje geopolitičke smušenosti?
Sve to dijelom stoji, agensi erozije Europske unije mnogobrojni su i suviše isprepleteni da bi se dali savladati analitičkom umješnošću medijskih esejista – bilo da (neki) apsolutiziraju vanjskopolitičku, (drugi) ekonomsku, (treći) socijalnu… nemuštost i posljedičnu sterilnost projekta začetog Rimskim ugovorima prije punih 65 godina. Neću napisati ništa senzacionalno, ali čast mi je biti pripadnikom manjinske skupine koja ključni razlog propasti EUrope vidi u njenom gubitku smisla u očima „običnih“ građana: Europska unija više nikoga ne impresionira, nitko u njoj ne doživljava ostvarenje svoje (pro)europske socijalno-kulturne projekcije. EU, beznadno birokratiziran projekt parazitskih pseudo-elita, nije više naša stvar u onom smislu u kojem ju je, davne 1944. godine, iz američkog izbjeglištva vidio švicarski sociolog Denis de Rougemont.
Ključni promašaj upravo je u onom što je taj briljantni europski intelektualac naslutio: ujedinjene Europe može biti samo kao Europe regija, Europe samoupravno organiziranih građana – a ne kao Europe država-nacija, odnosno Europe partitokratskih kasta, jer su države-nacije i partitokratske pseudo-elite u prirodnomu, permanentnom srazu. Paralizirajućem sukobu, koji demokraciju svodi na isprazan periodični ritual. Štoviše, derogiran odlukama institucija bez ikakva demokratskog pokrića, kao što su vrhovni i ustavni sudovi, stečajni premijeri koje instaliraju banksterski gremiji, fondovi za eksploataciju obiteljskog srebra naroda u dužničkom ropstvu… poput upravo uspostavljenog za kolonijalnu otimačinu grčkih luka, aerodroma, kapitalnih objekata.
Republika Hrvatska – njezina politikantska garnitura, bez validna oslonca na nacionalni referendum – u tu je nerazrješivim malformacijama derogiranu EUropu uletjela kao magare u draču, isključivo na valu gladi partitokratske kaste za foteljama u birokratskim fortifikacijama u Strassborgu, Bruxellesu… bez uvjerljive evaluacije cijene članstva i dobiti, dugoročne zaštite interesa stanovništva i Republike kao geopolitičkog entiteta. Da u tom skandalozno antidemokratskom procesu nije ostala ni bez čega osim bez ZERP-a – previše je! Nepovratno previše! A najteži gubici tek slijede: lišavanje subjektiviteta u izvanredno zamršenim, prijetećim, kriznim vremenima, uvlačenje u krug zemalja koje će snositi gorke posljedice kolonijalnih politika drugih, nestanak autonomije u kritičnim pitanjima izvornih interesa i prava građana.
Ponavljam pitanje što sam ispisao stotinama puta, a na koje mi nikada nitko nije odgovorio – ma, niti jednom riječju: što bi Hrvatskoj falilo da je o osamostaljenju krenula stopama jedne Norveške?