Odredi smrti, pedofili i psihopati: Unutar britanskog establišmenta

02. kolovoza britanski Express je izvijestio da su se britanske specijalne snage prerušavale u džihadiste ISIS-a te da su vršile operacije u Iraku i Siriji. Idiotski opisujući taktiku kao “neortodoksnu” novinari Express-a su rekli da se “više od 120 članova elitne pukovnije trenutno nalazi u ratom rastrganoj zemlji“. Takva strategija se može činiti opravdanom onima koji imaju samo zvanično razumijevanje sukoba na Bliskom istoku – po kojem su snage ISIS-a “loši momci”, a zapadni operativci “dobri momci” – kao i onima koji su beznadno naivni u svom uvjerenju o dobronamjernosti britanske vojske. No kad se sagleda u kontekstu stvarne britanske vojne povijesti u “zonama sukoba” tijekom 20. stoljeća, ova priča preuzima puno zlokobniju formu.

Ostanimo na trenutak u sadašnjici, tvrdnja da su britanske specijalne snage u Iraku i Siriji kako bi se borile “protiv ISIS-a” nema kredibilitet. Prije više od četiri godine anglo-američki ratohuškači su jasno dali do znanja da su, u savezu sa svojim glavosjekačkim kraljevskim prijateljima u Saudijskoj Arabiji, odlučni u rušenju Assada, gdje su išli toliko daleko da krivotvore dokaze o oružju masovnog uništenja (a la Saddam Hussein) kako bi opravdali napad NATO-a. Kada se tom naporu ispriječila ruska diplomacija, američka i britanska ‘elita’ se vratila na iskušano i testirano postupno oslabljivanje kroz “civilni rat” preko posredničkih snaga, u nastojanju da svrgnu Assada.

Međutim, demokratski izabran od sirijskog naroda, Assad nije voljan otići samo zato što Washington, Riyadh, Whitehall i Tel Aviv to od njega žele.
I dok je pomoć Rusije, Irana i Libanona još uvijek dostupna, izgleda da je zapadna posrednička vojska, poznata još i kao “sirijski pobunjenici”, osuđena na vječnu borbu i umiranje, ili barem dok se zapadne zalihe unajmljenog oružja (ili novca) ne potroše.

Genetski neskloni prihvaćanju čvrstih činjenica iz bilo koje situacije, američke i britanske ‘elite’ su nedavno proglasile svoje pravo da “napadnu položaje ISIS-a” izravno kroz zračne napade SAD-a iz turskih baza. Međutim, pravi cilj ovih napada je nedavno otkriven u činjenici da si SAD prisvaja pravo da napadne svakoga tko zaprijeti (preko Pentagona utreniranim) “sirijskim pobunjenicima”, a koji se primarno bore protiv Assada u ime američkog, britanskog i saudijskog režima. To je, naravno, glavni cilj ovih zračnih napada, ulaz kroz stražnja vrata u pokušaju opravdanja američkih vojnih napada na sirijsku vladu i njenu vojsku, a ne “borba protiv ISIS-a”. Prema tome, razumno je zaključiti da britanske specijalne snage prerušene kao ISIS formiraju dio te iste strategije i pružaju “čizme na terenu” kako bi podržali zračne napade SAD-a na položaje u Siriji.

No, banda britanskih specijalnih snaga prerušenih u džihadiste također pruža i druge mogućnosti. Mogli bi, na primjer, izvesti napade protiv bilo koga, uključujući i civile ako se to pokaže svrhovitim sredstvom, a zatim za sve to okriviti ISIS.

Nedavno je kamion-bomba eksplodirala u šiitskoj Sadr gradskoj četvrti Bagdada, usmrtivši 54 osobe. “ISIS” je preuzeo odgovornost preko neprovjerljive internetske poruke, a taj napad je učvrstio dugoročne planove zapadnih vlasti u podjeli Iraka na tri zasebne države. Pentagon se nedavno “pomirio” s ovakvom vanjskom politikom koju gura već godinama, a bivši zapovjednik oružanih snaga SAD-a u Iraku, general Raymond Odierno, je također rekao otprilike isto u nedavnim komentarima koje je otkrila vlada Iraka.

Što god da ovi “džihad johnovi” namjere učiniti, veliko iskustvo britanske vojske u prerušavanju svojih vojnika kao neprijatelja i slanje istih u sukobe kako bi “uzburkali stvari” će nesumnjivo osigurati njihovu efikasnu izvedbu.

Dva prilično britanska bombaša u Basri

Utorak 20. rujna 2005. je bio izniman dan u izvještavanju zapadnih glavnostrujaških medija. Na nekoliko minuta koje je trebalo odvojiti za čitanje izvještaja o spašavanju dva britanska vojna operativca iz zatvora u Basri dan ranije, esencija karaktera moderne britanske države je bila izložena pred očima cijelog svijeta, samo da je svijet htio vidjeti. Većina ljudi nije htjela, kao što ne želi ni sada, naravno. A tko ih i može kriviti? Ružna je to slika.

Slika iznad prikazuje dva britanska pripadnika SAS-a jadnog izgleda nakon njihovog uhićenja od strane iračke policije u Basri. Odjeveni potpuno u arapsku odjeću, te vozeći civilni auto pun eksploziva, pucali su na civile i policijske službenike prije pokušaja bijega s mjesta događaja. Da je sve išlo prema planu, malo kasnije bi bomba eksplodirala negdje u Basri ubijajući na desetke civila, “Al Qaida” bi preuzela odgovornost, a slika britanske vojske kao “mirovnih snaga” i “boraca protiv terorista” u Iraku bi ostala očuvana.

Ali ovo je bilo jedan od onih rijetkih trenutaka kada stvari ne idu prema planu. Štoviše, stvari su pošle izrazito krivim smjerom.

Dva tobožnja terorista su bila uhićena, priznali su tko su, te da su izvršavali “specijalni sigurnosni zadatak”. Iračke vlasti su tada napravile ogromnu grešku informiranjem britanskog zapovjedništva o njihovom zatočeništvu u policijskoj postaji Jamiat u Basri. Nedugo nakon toga, 10 britanskih tenkova i nekoliko oklopnih vozila zajedno sa zračnom podrškom helikoptera je stiglo, srušilo zidove centra za pritvor i izvuklo dvojku. Pripadnici iračke Mehdi vojne policije su tada ušli u sukob s britanskim snagama oko ustanove i zapalili transporter te još jedno oklopno vozilo. Video snimka incidenta je prikazala kako deseci Iračana okružuju britanska oklopna vozila i bacaju benzin bombe, kamenje i druge stvari na njih. Sukob je rezultirao s najmanje sedam ubijenih i na desetke ozlijeđenih iračkih civila.

Nema potrebe objašnjavati što su ova dvojica radila osim citirati britanske vlasti koje su rekle svojim iračkim ekvivalentima da su dva vojnika “izvršavala službenu dužnost”. Međutim, zanimljivo pitanje je – koliko od stotina drugih sličnih “Al Qaida” terorističkih, bombaških napada koji su poharali Irak kroz sve godine zapadne okupacije, su također djelo britanskih ili američkih tajnih operativaca koji izvršavaju “službene dužnosti” poput ovih?

Ken Masters je poslan u Irak u travnju 2005. godine kao zapovjednik Specijalnog istražnog ogranka (SIB) Kraljevske vojne policije, koji je imao zadatak istraživati bilo koji mogući prekršaj počinjen od britanskih snaga, od nezakonitog ubijanja, do krađe i pijanstva na dužnosti. U okviru svojih ovlasti, zapovjednik Masters je bio odgovoran istražiti okolnosti uhićenja SAS-ovih džihadista u Basri 19. rujna.

U 5:20 ujutro, 14. listopada, pet dana prije kraja njegovog reda obavljanja dužnosti, zapovjednik Masters je poslao e-mail svojoj supruzi. “Nema puno do kraja. Mogu ti reći da mi ti i djevojke dajete snagu da izdržim. Volim vas jako. Tata xxxooo.” Ovo su bile njegove zadnje riječi bilo kome, navodno. U 19 sati sljedeće večeri, kolege časnici su ga pronašli obješenog u svojoj sobi. Američko osiguravajuće društvo AIG, s kojim je sklopljen ugovor o pružanju životnog osiguranja britanskim vojnicima tijekom službe u Iraku, je odbilo prihvatiti obvezu proizašlu iz Mastersove smrti jer “nije prihvaćalo da je on umro u službi“. Masters očito jeste umro u služenju, ali ne britanskoj politici lažnih terorističkih bombaških napada i drugih zločina protiv čovječnosti u Iraku.

Mučenje i izdaja: Službene dužnosti britanskih vojnih i obavještajnih operativaca

Ideja o službeno odobrenoj kampanji pokolja civila u Iraku od strane britanske vojske i obavještajnog osoblja je čista fantazija za prosječnog britanskog građanina. Za mnoge građane Kenije, Cipra, Malezije i Sjeverne Irske, međutim, to je hladna i teška stvarnost. U svim ovim državama (i u drugim) britanska vlada je propisala direktno ili indirektno mučenje i ubijanje nevinih civila preko britanskog vojnog i obavještajnog osoblja, koje je često koristilo odrede smrti kako bi izvršilo svoj posao. Svrha je uvijek bila opravdati kontinuiranu britansku političku, vojnu i ekonomsku prisutnost i kontrolu zemlje u pitanju.

U njihovoj dubokoj umiješanosti u “Nevolje” Sjeverne Irske postoji obilje čvrstih podataka s kojima se snažno može ukazati da su se, daleko od pokušavanja da se bore s IRA-om, MI5 i MI6 fokusirale na pokretanje i održavanje 30-godišnjeg “sektaškog” sukoba kao poligona za trening britanske vojske i obavještajnog osoblja u urbanom ratovanju i mučenju. Britanska taktika je uključivala korištenje paravojnih skupina i policijskih snaga Sjeverne Irske – Kraljevska policija Ulstera – kako bi ubijali i katoličke i protestantske civile. Mnogi bombaški napadi koji su bili djela britanskih agenata su lažno pripisivani IRA-i, te čak i pro-britanskim “lojalističkim” paravojskama. Povremeno su regularni britanski vojnici otvoreno činili masovna ubojstva.

Užasavajuća saznanja iz proteklih godina o mrežama pedofila na visokim položajima u britanskom “establišmentu” imaju izravne veze sa Sjevernom Irskom. Središnja veza tih optužbi je Kincora dom za dječake u Belfastu koji je bio u funkciji od 1958. do 1980. godine. Jedan od rukovoditelja Kincore, William McGrath, je osuđen na četverogodišnju zatvorsku kaznu 1981. za sustavno seksualno zlostavljanje djece u svojoj skrbi. McGrath je bio član Narančastog reda i ultradesničarske “lojalističke” skupine poznate kao “Tara” koja je tražila put za radikaliziranje protestantizma u Sjevernoj Irskoj u pripremanju za, što je on nazivao, scenarij “sudnjeg dana” potpunog civilnog rata s katolicima.

Međutim, McGrathove aktivnosti moraju biti stavljene u kontekst njegove uloge kao agenta MI5. Dokazi upućuju na to da je kasnih ’60.-ih McGrathova pedofilija postala znana MI5-u, i od tada pa nadalje on je služio samo jednom gospodaru. Vjerojatno je i da je McGrathovo postavljanje za voditelja doma u Kincori 1971. bilo također na zapovijed njegovih MI5 rukovodioca koji su koristili McGratha i Kincoru (i druge dječje domove) kako bi si omogućili prostor za upražnjavanje svog vlastitog sadističkog užitka, a i za mnoge druge istaknute sjeverno irske i britanske političke i paravojne figure. Prema riječima žrtve, Richarda Kerra, dječake iz Kincore (i drugih domova) se redovito prevozilo u London radi užitka britanskih političara na mjesta poput Dolphin Squarea i Elm Guest Housea. Kontrola tih pojedinaca kroz znanje i dokaze o njihovim zločinima je vjerojatno bio glavni cilj, zajedno s guranjem naprijed planova MI5-a za “civilni rat nižeg nivoa”.

John McKeague, na primjer, je bio jedan od osnivača Red Hand Commando lojalističke paravojne skupine koja je bila odgovorna za desetke ubojstava nevinih katolika u Sjevernoj Irskoj tijekom ’70.-ih, ’80.-ih i ’90.-ih godina. McKeague je navodno bio redoviti sudionik u organiziranim silovanjima djece u Kincori. Ubrzo nakon što je intervjuiran 1982. od strane detektiva koji su istraživali njegovu umiješanost u Kincori, upucala ga je INLA, katolička nacionalistička paravojna skupina. Međutim, dva irska i britanska novinara, Jack Holland i Henry McDonald, su izjavili da su McKeaguea ubili agenti MI5-a kako bi ga spriječili u otkrivanju drugih redovitih posjetitelja Kincore.

Lord Mountbatten, bivši šef osoblja britanske obrane i rođak Njenom Veličanstvu kraljici, je također bio optužen za seksualno zlostavljanje djece u Kincori i drugim domovima sjeverno i južno od irske granice. Dok je uživao u svom godišnjem imperijalnom odmoru kod obale irskog okruga Mayo u ljeto 1979., Mountbattena je ubila bomba IRA-e koja je postavljena na njegov brod. Osim ako je, naravno, to učinio MI5 kako bi ga ušutkao.

Predsjednik laburističke vlade, premijer Harold Wilson (1964.-1970. i 1974.-1976.) je bio meta kampanje prljavih trikova koja ga je trebala prikazati kao komunista i simpatizera IRA-e. Postoje također snažni dokazi koji upućuju da je štrajk vijeća radnika Ulstera 1974. bio operacija MI5-a kako bi se destabilizirala Wilsonova vlada. Zasigurno je Wilsonov stav prema Sjevernoj Irskoj bio u suprotnosti s ciljem MI5-a i britanskog sigurnosnog establišmenta o produživanju i održavanju nasilja. Wilson je nesumnjivo isprovocirao gnjev “sigurnosnih autokrata” kada je stavio na stol “plan sudnjeg dana” o raskidanju svih ustavnih veza Ujedinjenog Kraljevstva sa Sjevernom Irskom i transformiranju te pokrajine u nezavisni dominij (nezavisna i samoupravna vlast nad teritorijem, nap. prev.). Dodatno, Wilson nije volio mučenje male djece, što ga je činilo težim za kontrolirati.

Nedavno je i ime bivšeg britanskog premijera Edwarda Heatha dodano na dugu listu optuženika iz britanske ‘elite’ zbog seksualnog zlostavljanja djece. Heath je bio konzervativni premijer tijekom četiri godine – od lipnja 1970. do ožujka 1974. – u periodu između dvije Wilsonove vlade. Kao premijer, Heath je predsjedao nad uvođenjem arbitrarnog zatvaranja ljudi bez suđenja, te nad upotrebom mučenja protiv nevinih civila u Sjevernoj Irskoj 1971. Ovo se događalo tijekom vrhunca Kincore i drugih mjesta za mučenje djece koje je vodio MI5. Stoga nije nezamislivo da je, u to vrijeme, dan u životu časnog Edwarda Heatha sadržavao i poslijepodnevno potpisivanje memoranduma kojim se odobrava mučenje nevinih katolika, a zatim i osobno uključivanje u mučenje djece u večernjim satima u apartmanu na Dolphin Sqareu.

Ne samo da su sve ove činjenice izvan sumnje za bilo koju racionalnu osobu, također je sigurno i to da su sve te činjenice bile poznate britanskim obavještajnim i političkim vođama u to vrijeme.

U srpnju 2014., bivši britanski vojni časnik za psihološko ratovanje Colin Wallace je rekao da je 1973. osobno primio obavještajnu informaciju o zlostavljanju dječaka u Kincori, ali da su ga njegovi nadređeni spriječili da djeluje na osnovu te informacije. Također je rekao da istrage o zlostavljanju koje su se do sada provodile nisu istražile ključne dokaze koje su u posjedu MI5-a. U kolovozu 2014., još jedan bivši obavještajni časnik, Brian Gemmell, je rekao da je i njemu također naređeno da stane s istragom o navodnom zlostavljanju u domu.

Suočeni s takvim jasnim dokazima da je britanska država, i već dugo vremena jeste, kontrolirana i usmjeravana preko kabale mrskih, krvožednih psihopata sa snažnim sklonostima prema silovanju djece i ubijanju, nije začuđujuće što je reakcija velike britanske javnosti poprilično utišana. Proces otkrivanja ovih stravičnih zločina je, gotovo bez iznimke, ograničen na otkrivanje jednog službenog zataškavanja za drugim, desetljećima unazad. Tako da kad jednom javnosti postane jasno da su isti ti ‘elitni’ silovatelji djece te ratni zločinci zapravo oni koji su u kontroli istražnih funkcija u državi – tj. da oni efektivno sami sebe istražuju – tko osim najnaivnijih bi ikada očekivao da stvarna pravda može biti zadovoljena.

U nedjelju 16. kolovoza, u radio emisiji “Behind the Headlines” (“Iza naslova”), razgovarat ću o ovim i drugim temama s Robinom Ramsayem koji je možda najveći stručnjak za britansku “duboku politiku” i sigurnosnu državu u UK. Robin je suosnivač i urednik magazina Lobster, izvrsnog izvora za one hrabre duše koje imaju potrebu znati što se zaista događa iza scene. Ne propustite ovu obećavajuću emisiju!