Naseliti Liku

Arsen, HTV 1 i HTV 3

Dok je Prvi program nacionalne televizije o Arsenu emitirao prikladan dokumentarac ‘Moj zanat’, Treći je u hipu prikazao cijelu jednu arsenologiju: vidjeli smo koncert Arsena i Big Benda HRT-a, dokumentarnu emisiju ‘Čovjek kao ja’, koncert Kinoteka – Live iz ZKM-a, pa koncert Arsena i Gabi u splitskom HNK-u… Bio je to, za naše medijske standarde, rijetko refleksivan, pravovremen, prikladan i svestran izbor emisija o odlazećoj gromadi. O čovjeku koji je, tako netipično za podneblje u kojemu su svi rođeni umjetnici, napisao pjesmu koja slavi – zanat.

Moj zanat mi je dao Vrh, s kojeg ću pasti… Moj zanat mi je dao, saznaš kad se svrši…

Svršilo je, pa znamo: dao mu je sve što život uopće može dati. Arsenov genij bio je takve naravi i veličine da je, na trenutak, učinio nemoguće – ujedinio je čak i sve ove do krvi posvađane narode, učinio naizgled normalnim i neke njihove, inače posve sumanute intelektualce. Arsen je bio najbolje od svjetova koji su se ovdje križali i susretali, spajali i dopunjavali, razmnažali i dijelili, dajući u umjetnosti ono najraskošnije što ljudska vrsta uopće može dati, a što je s njegovom smrću doživjelo i svoj biološki i svoj supstancijalni kraj.Ta začudna, pobožna ukočenost cijele nekadašnje Jugoslavije u trenutku kad je javljeno da je otišao, bila je nalik na davnu smrt jednoga drugog genijalnog zanatlije, podjednako sposobnog proletera, smrt koja nam je 1980. godine najavila dolazak vremena u kojima će jedina radost biti radost mržnje, a narod je to instinktivno, nepogrešivo prepoznao, ridajući i naričući – mimo običaja – znatno prije nesreće koja nam je puzala u susret. Bit će još mladosti, ali ne ovakve. Što je domet regije nakon Arsena? Severina.

Katkad se činilo da je u svojoj lirici sažeo sve naše živote, variravši u cijelomu opusu na stotine načina nekoliko stihova svoga duhovnog oca, Tina Ujevića, ispunivši njihove elipse sadržajima naših života:

Bez sjaja zvijezde udesa, što sijaše nad kolijevkom, sa dugama i varkama. – O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih što si ih meni zadao.

Arsen je bio pjesnik propasti svih ‘obećanja blistavih’. Naši su se životi kretali uvijek po istom putu ‘kojim kreću od davnina, naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina’, prema luci u kojoj svi čekamo blistavi ‘Parobrod Rex’:

S njim će ući jedne noći u živote jadne, grube puna čara i tajanstva plesna glazba sa palube. Svi se ovdje od djetinjstva spremaju za ukrcanje restorane i kabine sve odnese svjetlo danje.

Na kraju puta, u trenutku spoznaje, dolazi sjećanje, nostalgija, čežnja, trenutak u kojemu shvaćamo da Rex u našu luku nikad neće uploviti: ipak, imamo djetinjstvo, djeda, vrt kapule i selena…

Možda pošli bismo dalje, da se ne vratimo nikad, ali dobro su nas čuvali ti lanci.  Za toplu obalu djetinjstva bili smo vezani ko čamci,  život sav.

I što je sad to? Cijeli jedan život, dapače milijuni njih, u punoj skali dramskih lukova. Za ono što bi drugi iskazali u epu ili romanu, Arsenu je trebalo nekoliko riječi. On se opsesivno sklanjao u rad, to utočište kod nas nikad nije zauzeto, radio je puno, manijakalno, terapeutski, eskapistički, erotski, nadareno, genijalno, plodno… Rad, zanat, jednostavnost – to je osnov čuda u čijoj je bazi božji dar. Jednostavna su rješenja uvijek najbolja, govorio je njemački lirik Clausewitz i dodavao, ali do njih je najteže doći. To vrijedi i za umjetnost. Arsenu je uspijevalo. Godine nakon operacije jetre iskoristio je ne samo da živi punim plućima, hrabro, do posljednjega daha, već i s punom sviješću – prvi je to pojmio Buonarroti – o odgovornosti genija prema svom talentu; sve najbolje već je napisao dotad, ali se nakon operacije pobrinuo da svoj nadljudski, golemi, raskošni opus zacementira u svim kolektivnim memorijama ovih prostora. Davao se i nadavao, napisao je stvari koje drugi ne bi ni s četiri jetre.Naši su se životi projicirali na zvučnoj kulisi koju je on izgradio i koja će, čini se, tu i ostati, barem dok je nas, poput čamaca vezanih za toplu obalu njegove lirike.

Dnevnik, HTV 1

Renato Matić u Dnevniku – u sridu! Zagrebački sociolog rekao je upravo ono što je trebalo reći o najvećem valu izbjeglica koji je suvremeni svijet vidio. ‘Ako smo uspjeli prebroditi 500.000 izbjeglica tijekom Domovinskog rata, ne vidim zašto bi to sada bio problem’, rekao je Marti Šimić Mrzlečki.’Nema razloga da sumnjamo kako su naši građani, koji su sve to prošli, najosjetljiviji za takve probleme. Imamo predrasude u smislu da oni dolaze izdaleka, a zaboravljamo da dolaze iz istih zemalja iz kojih su prije 20-30 godina ovdje studirale tisuće ljudi i nije bilo problema. To su ljudi kao i mi, i žele isto ono što smo i mi željeli, mir i dostojanstvo…’Matić je rekao i nešto čudno, nešto krajnje iznenađujuće i vjerojatno posve točno. Rekao je da su ovi nesretnici ‘šansa koju trebamo znati iskoristiti.’ Na niz načina to je istina. Ovo umrtvljeno, monokulturno društvo, koje se po istom kolosijeku taljiga bezuspješno evo već četvrt stoljeća, moralo bi se, suočeno s tom i takvom masom ljudske nesreće, probuditi, oživjeti. Humanitarno, etički, organizacijski, ekonomski… Kratka anketa s građanima pokazuje da su spremni pomoći. Uskoro će, nažalost, dobiti priliku.

RTL Danas

Zoran Šprajc dobrodošla je prinova voditeljske ekipe RTL-a Danas: kao najstariji i najiskusniji među njima, autorski najjače profilirano ime, donio je u taj, inače vrlo kvalitetan informativni pogon, novu kvalitetu. Bilo bi dobro da ga u jesenskoj shemi gledamo češće, ako mu dozvole svi njegovi stentovi, bajpasi i ostale ugradnice, kako bi rekla državnica s Pantovčaka. U RTL-u Danas mogli smo svjedočiti i jednom kopernikanskom obratu. Nakon šokantnih izjava Damira Kajina (zašto izbjeglice ne idu u Katar i Saudijsku Arabiju, Istra nije spremna za njih), Mirele Holy (među izbjeglicama možda ima infiltriranih terorista), Ranka Ostojića (granica je sigurna), čuli smo i Ružu Tomašić, koja se najednom probudila kao ministrica useljeništva – ona poziva Vladu da izbjeglice iz Sirije naseli u Liku. To je dobra ideja, za pohvalu, nasuprot njezine dosadašnje ‘populacijske’ politike. I HDZ-ovci su imali pohvalan stav – izbjeglicama treba pomoći. No kakvu god mi velikodušnost plasirali, neće oni ostati ovdje – nas ni izbjeglice neće.

Dnevnik, HTV, RTL, Nova

Sve tri nacionalne televizije poslale su svoje najbolje reportere u Makedoniju i Srbiju: Miro Aščić, Saša Kosanović, Danka Derifaj i Ivan Vrdoljak dali su dobre, neutralne, novinarski poštene, potresne izvještaje o ljudskoj drami s juga regije, koja se seli na sjever. No u cjelini, naše su se televizije našle zatečene, iako je val dugo, dugo dolazio. Cijelu godinu vladala je posvemašnja ogluha na stotinjak tisuća Albanaca koji su s Kosova bježali, istom rutom, preko Srbije i Mađarske, u Njemačku. Izbjeglice iz Sirije i Afganistana regiju su počele potresati prije dobrih mjesec i pol dana, ali to nikoga nije zanimalo, ni televizije ni politiku. Premijer je reagirao tek u nedjelju, a predsjednica uglavnom šuti… Izbjegličko pitanje najteže je pitanje suvremene Europe. Kad bi bilo pravde, rješavali bi ga Tony Blair, Nicolas Sarkozy, George Bush Jr. i Madeleine Albright, dakle oni koji su ga stvorili, ali kako pravde nema, rješavat ćemo ga mi. Teško je reći kakav bi taj odgovor trebao biti, ali otvaranje granica se čini puno mudrijim nego zatvaranje. Oni će, uostalom, ući i ovako i onako jer, kako netko reče, za svaku ogradu od četiri metra rješenje su ljestve od pet…