Svaka riječ ili izraz ima dvije vrste značenja, denotativno i konotativno.Ovih je dana jedna, ne tako mala, skupina opskurnih ljudi pokrenula je peticiju u kojoj traže da “Za dom spremni” postane službeni pozdrav Hrvatske vojske. Pritom, fetišisti tog pozdrava odbacuju argumentaciju kako je riječ o ustaškom pozdravu koji simbolizira zločinačku tvorevinu i “spremno” kontriraju kako se radi o starom hrvatskom pozdravu (još iz opere Nikola Šubić Zrinski itd.), domoljubnom uskliku s kojim su devedesetih u rat odlazili i hrvatski branitelji, te kako u NDH ionako u upotrebi nije bila krilatica “Za dom spremni” nego “Za dom i poglavnika spremni”. Ovo posljednje odmah u startu demantiramo kroz priložene dokumente iz razdoblja 1941-45, gdje se jasno vidi da je u službenoj upotrebi bio i prvi pozdrav. Već na tom primjeru u potpunosti je oborena vjerodostojnost zagovaratelja ZDS-a. O tome pak da su uzvikivači tog pozdrava redovni posjetitelji i ljubitelji opere možemo samo pričati viceve.
Ono što oni ne razumiju, tj. prave se da ne razumiju, jest to da svaka riječ ili izraz, na leksičko-semantičkoj razini, ima dvije vrste značenja, denotativno i konotativno. Denotativno značenje je ono osnovno, izravno značenje. Npr. denotativno značenje riječi otac je roditelj muškog spola. Konotativno pak značenje je ono dodano, pripisano, asocijativno. Tada nam otac može biti svatko onaj koji nas je čemu poučio, koji nam je uzor, kojega smo u čemu nasljedovali, a taj nam može i ne mora biti i biološki otac.
Izraz “Za dom spremni” tako denotacijski znači biti spreman za obranu doma ili služenje domovini. Naravno, pod uvjetom da nam je poznat i kontekst jer moglo bi se primjerice raditi i o uzviku neke starije osobe koja se sprema, ili je spremaju, za starački dom.
No, s druge strane, konotacije i asocijacije koje taj pozdrav sa sobom nosi puno su složenije. Za njih se pobrinuo sam ustaški pokret svojim aktivnostima, rasnim zakonima, logorima itd. Prema tome, nemoguće je danas odvajati dotični pozdrav od tih aktivnosti i povijesnog nasljeđa (točnije tereta) koji on sa sobom nosi. Doduše, svojevrsna olakšavajuća okolnost jest što većini “za dom spremnih” to nasljeđe, po svoj prilici, ionako ne smeta previše, jer, da budemo iskreni, teško ćete naći nekoga kome je na srcu pozdrav “Za dom spremni”, a da ujedno ne gaji barem blage simpatije spram poglavnika, endehazije, Jure i Bobana itd.
Ipak mnogi od njih će se licemjerno praviti nevješti i odbijati svaku konotativnost tog pozdrava te inzistirati isključivo na njegovoj denotativnosti ili ga pak povezivati samo sa braniteljima i jedinicama HOS-a iz Domovinskog rata. Usput budi rečeno, kada bi se, s tom argumentacijom, prihvatio njihov prijedlog, Hrvatska bi vjerojatno postala prva država u svijetu čija bi službena vojska preuzela geslo i slogan paravojnih postrojbi.
S druge strane, kada se primjerice radi o ćirilici u Vukovaru, onda oni “za dom spremni” ploču okreću potpuno naopako (prije no što je razbiju). Ćirilica za njih nikako ne može biti ono što primarno jest, pismo jednog naroda, već ona sa sobom nosi čitavu silu negativne simbolike i zločinačkih, agresorskih konotacija i kao takva im je neprihvatljiva. Pri rješavanju tog osjetljivog pitanja svatko bi trebao barem pokušati razumjeti traumu Vukovaraca i njihov odnos prema ćirilici, tj. konotativnost tog pisma. Baš zbog toga ne može se ćirilica braniti uprošćeno, riječima: to je samo jedno pismo jednog naroda. Također, treba reći i kako je potpuno promašen onaj argument, koji su nažalost mnogi liberalni intelektualci i analitičari svojevremeno “potezali”, kako bi ćirilicu trebalo prihvatiti jer ona nije samo srpsko nego i povijesno hrvatsko pismo. Ta valjda je čitav smisao ove borbe i natezanja baš u tome da se ćirilica prihvati kao srpsko pismo i kao kulturno-civilizacijska tekovina onog Drugog, a ne da je prihvaćamo samo u onoj mjeri u kojoj je ujedno naša ili poistovjećena sa nama.
No, zagovornici ćirilice u Vukovaru, zanemaruju da ćirilica može imati i svoje simboličko značenje koje nema veza s njom kao takvom. Stoga možete beskrajno tupiti da je ćirilica ovo ili ono, ali ne možete ljudima nametnuti njihovu percepciju istoga. Ta percepcija je iracionalna, ali zbog toga ništa manje ozbiljna i stvarna, dapače.
Upravo zato, s obzirom da se radi o složenom pitanju, jednom od onih na kojem svako društvo polaže svoj test odgovornosti, zrelosti i dijalogičnosti, treba mu tako i pristupiti, a politički predstavnici moraju se vladati racionalnije od onih koje predstavljaju. U Vukovaru o ratnim traumama, problemima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti treba ozbiljno i otvoreno razgovarati, a ne instrumentaliziratiti tragičnu prošlost tog grada i raditi protiv njegove sadašnjosti i budućnosti. U međuvremenu, na hrvatskoj javnosti je da prepozna koja strana oko teme ćirilice u Vukovaru nije spremna na dijalog (jer dijalog ne donosi glasove) i odigrava nečasnu ulogu protiveći se odlukama koje je ranije sama donijela. S tim u skladu i rješenje tog problema će se, s vremenom, samo od sebe nazrijeti.
Na potezu od Livna do Martin Broda i danas, 20 godina nakon “veličanstvene pobjede”, u obliku spaljenih kuća i popratnog tekstualnog sadržaja, vidljivi su tragovi Hrvatske vojske. Fotografija je snimljena 23. kolovoza 2015. u Martin Brodu. (t.g.)Zašto “Za dom spremni” nije isto što i šahovnica ili kuna?
Mnogi se u okviru ove problematike, sasvim logično, pitaju zašto “Za dom spremni” ne bi mogao postati klasični hrvatski pozdrav, bez obzira što je vrijedio u doba NDH, kada su i kuna i šahovnica bile simboli te NDH, a kasnije ih je preuzela i samostalna Hrvatska. Naposljetku, i sama država od 1941-45 nosila je hrvatsko ime. Znači li da je onda i ono kompromitirano i da ćemo ga automatski poistovjetiti sa ustaštvom? Pitanja su sasvim opravdana, no, ipak, radi se o raznorodnim stvarima. Šahovnica je povijesni hrvatski grb koji se prvi put javlja 1495. na jednoj fresci u austrijskom Innsbrucku, a u službenoj upotrebi ga, otprilike istovremeno, nalazimo na dokumentima hrvatsko-ugarske dinastije Jagelovića. Prvo polje na tim prvim šahovnicama jest bilo bijelo (srebrno), ali kasnije se javljala i varijacija s prvim crvenim poljem. S obzirom da je varijanta s bijelim poljem uzeta u NDH, nova hrvatska država se početkom 90-ih odlučila na prvo crveno polje. Taj detalj imao je, i dan danas ima, upravo funkciju distinktivnog obilježja i simboličkog odmaka od NDH. Također, točno je da je kuna bila službena valuta u NDH i da je to 1994. postala i u Republici Hrvatskoj, ali naziv kuna izveden je zbog krzna kune koje je bilo srednjovjekovno platežno sredstvo u Hrvatskoj i Slavoniji, a lik kune nalazio se i na hrvatskom kovanom novcu “slavonskom banovcu” u 13. i 14. st.
Ipak, istine radi valja reći da je, unatoč toj povijesnoj genezi, kuna i od strane zagovornika i od strane protivnika, prvenstveno percipirana kao nekadašnja valuta u NDH. Stoga to jest predstavljalo i svojevrsni ustupak desnom krilu HDZ-a, koje je velikim dijelom bilo i endehanostalgično. Zato ni kuna nije prošla glatko, mnogi su joj se tada i suprotstavljali, ali je predsjednik Tuđman i takav naziv valute, po svoj prilici, vidio kao prilog svom konceptu pomirbe. Ipak, da ne bude baš sve istovjetno, za razliku od NDH u kojoj je manja jedinica bila banica (1 kuna= 100 banica), u suvremenoj Hrvatskoj uvedena je lipa (1 kuna= 100 lipa ). Jasno, devedesetih je bilo i drugih endehaških koncesija (od promjene imena Trga žrtava fašizma preko jezične purifikacije, preuzimanja vojnog nazivlja iz doba NDH do povijesnog revizionizma, odnosa prema Srbima itd.) No dok se sve to još i moglo, makar i s figom u džepu, braniti drugim razlozima, povijesnim kontekstom, zaobilazeći direktnu poveznicu s NDH, s druge strane, činjenica je da sam pozdrav “Za dom spremni” nema nikakvu svoju povijest do perioda 1941-1945., a tada je bio eksluzivni ustaški pozdrav. Oko toga ne može biti spora. Zato on danas nikako ne može biti prihvaćen kao nekakav općehrvatski pozdrav. Ako je i mogao funkcionirati i tolerirati se ratnih devedesetih, kada je možda imao i ulogu psihološkog oružja u obračunu s protivnikom, danas, izvan svakog vremena i prostora (da ne kažem i izvan pameti) forsirati tako nešto znači samo iritirati većinu građana ove zemlje koji niti jesu, niti se mogu poistovjetiti s tim usklikom i čitavim vrijednosnim sklopom koji on sa sobom nosi.