Hrvatske institucije poručile: Pretučeno žensko tijelo vrijedi – tri tisuće kuna.
O fenomenu obiteljskog nasilja u medijima slušamo gotovo svakodnevno pa je godišnji prosjek ubojstava u iznosu od 10 do 12 žena od strane njihovih partnera, odnosno 14 800 prijava za nasilje u 2014. godini, samo ružna statistika koju kao društvo deklarativno osuđujemo i poželimo nasilnicima duge zatvorske kazne. Prošlogodišnji izvještaj o radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u kojem je predstavila nekoliko slučajeva nasilja nad ženama koji su po njezinom mišljenju imali naznake propusta i mogućnosti boljeg reagiranja nadležnih institucija, pokazuje kako mjesta za promjenu i nadopunu zakonskih okvira te njihovog efikasnijeg provođenja itekako ima.
U jednom specifičnom slučaju iz izvještaja, koji nezasluženo nije dobio veću medijsku pažnju, radilo se o djelu teškog oblika nasilja u obitelji. Naime, ugledni član društva, ravnatelj srednje škole iz manjeg grada sankcioniran je kaznom od 3000 kuna nakon što je pretukao suprugu, što je iznos jednak kazni za prekoračenje brzine na autoputu. Do suđenja nije ni došlo jer se spomenuti nagodio s općinskim Državnim Svaka masnica, podljev i hematom pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske sada imaju svoju stalnu i provjerenu cijenu, a ako ju platite imate tri tisuće razloga da budete ponosni na sebe jer ste pomogli nekom tko je u potrebi.odvjetništvom u zamjenu za odustanak od kaznenog progona. Iznos od 3000 kn počinitelj je zakonski morao uplatiti za žrtve poplava u Gunji i tako okajati svoju krivicu. Ima li ovakva sankcija u slučajevima teškog nasilja u obitelji uopće smisla i postoji li zakonska osnova za njezino provođenje, pitanje je koje smo uputili Višnji Ljubičić, pravobraniteljici za ravnopravnost spolova koja je već bila upoznata sa slučajem. Radi se, kako napominje Ljubičić, o vrlo profesionalnom i korektnom obavljanju posla od strane policije vezano uz ovaj slučaj.
“Policija je protiv počinitelja podnijela kaznenu prijavu nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu. Čak je i Općinsko državno odvjetništvo u postupku izdalo Mjeru opreza zabrane uspostavljanja i održavanja veze sa žrtvom, s obzirom na to da je u istražnom postupku utvrđeno da se radi o ponovljenom nasilju. Počinitelj je priznao počinjenje djela te je postojala i medicinska dokumentacija iz koje je bilo razvidno da je djelo počinjeno. Međutim, kako se žrtva pozvala na blagodat nesvjedočenja protiv bliskog člana obitelji, Općinsko državno odvjetništvo je odlučilo primijeniti čl. 206 d ZKP-a te se nagoditi s počiniteljem na već opisan način, a u zamjenu za odustanak od kaznenog progona”, ističe Ljubičić.
Zakonski propisi očito su poštovani, postupak policije i rad na slučaju ocijenjen je kao profesionalan, no pravobraniteljica za ravnopravnost spolova oglasila se nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu priopćenjem u kojem govori kako je odbačaj kaznene prijave u skladu s odredbama ZKP-a, no ipak smatra da kod obiteljskog nasilja treba biti posebno oprezan u primjeni navedenih odredbi.
“Republika Hrvatska opredijelila se za tzv. politiku nulte tolerancije prema nasilju nad ženama shodno Nacionalnoj strategiji zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2011. do 2016. godine (NN 88/11) te Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Navedeni Protokol u svom djelu koji se odnosi na postupanje pravosudnih tijela (sudova i/ili državnih odvjetništava) navodi kako je cilj istog da kod postupanja pravosudnih tijela omogući što učinkovitije korištenje svih zakonskih mogućnosti propisanih pozitivnim propisima Republike Hrvatske u svrhu zaštite članova obitelji izloženih nasilju u obitelji te da omogući (žrtvama) sudsku zaštitu radi zaštite njihovog psihofizičkog integriteta i temeljnog prava na život bez nasilja. Nažalost, u konkretnom slučaju, iako sukladno zakonskim propisima, žrtva ipak nije dobila mogućnost sudske zaštite”, napominje Ljubičić.
Sporni članak 206 d u ZKP-u, koji je primijenjen i spomenutom slučaju, nadležnim državnim odvjetnicima omogućava da uz suglasnost žrtve slučaj riješe nagodbom s počiniteljem. “Državni odvjetnik može, nakon prethodno pribavljene suglasnosti žrtve ili oštećenika, rješenjem uvjetno odgoditi ili odustati od kaznenog progona”. Ovakav članak daje otvoreni prostor za manipulacije na korist počinitelja kaznenog djela nasilja u obitelji jer se većina žena odlučuje i poziva na blagodat nesvjedočenja zbog straha od počiniteljevih prijetnji ili jednostavno zato što su egzistencijalno i financijski ovisne o svojim partnerima. Tu gube mogućnost sudske zaštite jer se njihovi slučajevi ni ne uspiju naći pred sudom, već podliježu jednoj vrsti dogovornog sporazuma iza zatvorenih vrata. Takav zakonski okvir stvara problem u smislu izricanja sve više novčanih, nego zatvorskih kazni za kaznena djela nasilja u obitelji. Iznos novčanih sankcija zasigurno je nedostatan i po samoj svrsi ne donosi nikakvu zadovoljštinu žrtvi te društvu šalje lošu poruku. Jednaka manjkavost očituje se i u konkretnom slučaju ravnatelja i njegovih 3000 kn za žrtve poplava, što nam potvrđuje i Nina Očko suradnica na programu Socijalna pravda i jednake mogućnosti (SOS telefon) pri CESI-u.
Koliko je moralno i ispravno primjenjivati novčanu kaznu kako bi se sankcioniralo nekog tko ugrožava tuđi život i tjelesni integritet?“Naime, radi se o materijalnom davanju u gotovo simboličnom iznosu u odnosu na primanja koja ostvaruje za radno mjesto na kojem se nalazi. Time sama kazna ne utječe na samu prevenciju daljnje prevalencije nasilja nad ženama i općenito obiteljskog nasilja. Dapače, javnosti daje poruku da je obiteljsko nasilje luksuz koji se može priuštiti po cijeni od 3000 kuna No, to je problem širih razmjera i zapravo dovodi u pitanje svrhovitosti unutar zakonodavstva i zakonskih okvira koji se primjenjuju. Stoga ga je teško problematizirati u okvirima ovog konkretnog slučaja”, objašnjava Očko.
Obiteljsko nasilje je specifično u odnosu na druge oblike nasilja jer se pretpostavlja da bi intervencije institucija trebale biti usmjerene na očuvanje daljnjih odnosa samih subjekata budući da se u većini slučajeva radi o djetetu i njegovom daljnjem razvoju, zbog čega je i regulirano posebnim zakonom i propisima. Osim toga, djelovanje institucija ograničeno je i regulirano zakonima, stoga prije svega u ovom slučaju konkretno možemo govoriti o manjkavostima zakonskih okvira unutar kojih pojedina institucija djeluje. “No, problem koji se javlja, a koji nekako svi zaobilazimo vezan je uz evaluaciju. Odnosno, uočavanje i ispravljanje tih uočenih manjkavosti te unapređivanje zakonskih okvira kako bi oni bili svrhoviti i primjenjivi, a prije svega jasni onima koji ih primjenjuju u svom radu”, govori Očko.
Kako bi se žrtvama nasilja u obitelji pomoglo i potaknulo ih na svjedočenje i traženje zadovoljštine, puno više financijskih sredstava treba uložiti u strategije i programe za njihovo osnaživanje, ali i poraditi na nadopuni i poboljšanju postojećih zakonskih okvira. Na konkretnim primjerima uočili smo kako novčane kazne za počinitelje nisu sukladne počinjenom djelu, a žrtve nemaju gotovo nikakvu zaštitu i zadovoljštinu. Pitanje koje se nameće kroz cijeli slučaj je koliko je moralno i ispravno primjenjivati novčanu kaznu kako bi se sankcioniralo nekog tko ugrožava tuđi život i tjelesni integritet?
Manjkavosti zakonskih okvira su i dalje prisutne, bez ikakve volje za promjenom. Uz sve to, društvu u cjelini se šalje vrlo opasna poruka kako se nasilje nad ženama isplati ako imate novaca, tada vas institucije mogu i nagraditi transformacijom vašeg statusa iz nasilnika u humanitarca koji pomaže ljudima. U konkretnom slučaju institucije su ocijenile da je pretučeno žensko tijelo vrijedno tri tisuće kuna. Svaka masnica, podljev i hematom pred pravosudnim tijelima Republike Hrvatske sada imaju svoju stalnu i provjerenu cijenu, a ako ju platite imate tri tisuće razloga da budete ponosni na sebe jer ste pomogli nekom tko je u potrebi. Cjenik unakaženih ženskih tijela posljedica je rutinizacije obiteljskog nasilja i njegovog stavljanja u domenu privatne stvari. Istuci svoju ženu, plati za svoju istučenu ženu. Obiteljsko nasilje nikako nije privatna stvar, već odgovornost svih nas. Još jedan od tri tisuće apsurda u hrvatskom pravosudnom sustavu čija hitna izmjena mora biti prioritet svih odgovornih institucija i zakonodavca na korist žrtvama obiteljskog nasilja.