Ajlanu i njegovoj obitelji nije bilo potrebno europsko ekonomsko blagostanje, već život kakav su živjeli njihovi roditelji. A taj se život nije razlikovao od naših
Na plaži, u ljetovalištu Bodrum, licem u pijesku leži dječak Ajlan al Kurdi. Videći sliku čitatelj novina najprije osjeti snažan poriv da uđe u fotografiju i dječaka okrene na leđa. Iako je mrtav, i ne može biti ništa drugo nego mrtav, nepodnošljivo je vidjeti ga s licem u pijesku. Okrećemo ga na leđa ne zato što ćemo mu tako pomoći, niti zato što smo dobri ljudi. Ne činimo to zbog njega, nego zbog sebe. Tako si olakšavamo savjest. Dječak na slici leži nam na savjesti – na pijesku naše savjesti – zato što ga vidimo na fotografiji, a tek onda i zbog svega drugog. To je ono što je naša civilizacija, i naša najprivatnija ljudskost, dobila sada već davnim izumom fotografije: sve što je na slici, to je odmah zatim u nama, sve što je na slici, to nam je na duši, i, što je najvažnije, onome što vidimo na fotografiji ili na filmu, tome i prisustvujemo. Fotografija je preslična zbilji, a objektiv oku, da bi naša duša razlikovala svijet sa slike od svijeta u kojem trenutno jesmo. Zato je dječak Ajlan al Kurdi tu među nama, i zato nam je nepodnošljiva njegova smrt.
Na drugoj slici, snimljenoj u ljetovalištu Bodrum, turski policajac uzima ga u naručje. Muška Pieta. Ikonografska, simbolično upisana slika. Njegovo lice je blago, skoro osmijehnuto, čeljusti čvrsto stegnute. Čovjek ponekad i nije svjestan onoga što mu se događa. Da jest, raspao bi se, da se više nikad ne sastavi. Dječakova glava pada mu preko lijeve podlaktice, tako da vidimo samo njegov vrat i bradu. Ruke dječje oble, mrtvi prsti, koji iščekuju pokret kojeg neće biti, hlače do ispod koljena i crne tenisice, broj dvadesetdevet-trideset. Koža golih potkoljenica blijedo je siva, mrtva, i ona, ta koža, jedina na slici djeluje utješno. Zato što je obična, jezovita koža bilo kojeg mrtvaca. To više nije Ajlan al Kurdi. Pokušajmo zaboraviti na njega.
Treća fotografija snimljena je ranije. Na njoj je Ajlan sa starijim bratom Galibom i bijelim plišanim medvjedićem. Obojica su u majicama dugih rukava, kakve roditelji oblače svim dječacima svijeta, na kojima se šarene riječi engleskog jezika. Na Galibovoj majici u prvom planu je riječ Life. I njega je more izbacilo na neku od čarobnih pješčanih plaža grada Bodruma, gdje je salbun sitan kao brašno. Od takvog salbuna grade se savršene pješčane kule. I lijepo je hodati bos po plažama grada Bodruma. Obojica braće se smiju, vjerojatno ih je fotografirao netko poznat, otac ili majka. Roditelji vole kad im se djeca smiju na slikama. Misle da su sretna ako se smiju.
Ajlan i Galib al Kurdi, njihova majka i još devet rođaka i supatnika, umrli su kada se na nemirnom moru prevrnuo kaić, na kojem su se pokušali spasiti iz Sirije. U njihovom prezimenu sadržana je njihova narodnost. Bili su Kurdi, i nisu mogli bježati ni prema jugu, ni prema istoku, ni prema sjeveru. Samo prema zapadu, preko mora. U njihovim snovima i očekivanjima na Zapadu nije bilo blagostanje. Na Zapadu je za njih bila ona riječ s Galibove majice. Mora da je veoma bolno biti bezosjećajan poput Kajina i Orbana, pa ne shvatiti tako jednostavnu stvar.
Ajlan al Kurdi, njegov brat, njihova majka, rođaci, njihov kurdski narod, kao ni svi oni ljudi, žene, djeca, muškarci i narodi, odreda muslimani, koji preko mora i kopna stižu u Europu nisu niti mogu biti migranti. Samo ih rasisti i fašisti mogu tako zvati. Prema definiciji Ujedinjenih naroda migranti su ljudi koji se iz ekonomskih ili privatnih razloga pokušavaju preseliti s jednoga na drugo mjesto. Za razliku od izbjeglica koji bježe pred ratom, progonom ili pogromom. Ti ljudi bježe i pred ratom, i pred progonom, i pred pogromom. Svi oni. Priča o njihovim progoniteljima vrlo je složena, i širi se od ratnika Islamske države, islamskih klerofašističkih fanatika, preko State Departmenta i Baracka Obame, koji je sistematski djelovao na uništenju njihovih domovina te Obaminih europskih saveznika, do sviju nas koji smo u novinama vidjeli sliku mrtvoga Ajlana al Kurdija s licem u pijesku, i osjetili potrebu da uđemo u fotografiju i dječaka okrenemo na leđa. Mi sudjelujemo u njihovom progonu jednako kao što su u progonu europskih Židova sudjelovali građani svih onih zemalja koje su odbijale primiti židovske izbjeglice. I još mnogo više od toga: mi u progonu Ajlana al Kurdija sudjelujemo intenzivnije jer su nam pred očima sve te fotografije i televizijski snimci. Uzalud je zatvarati oči. Takve slike prolaze i kroz spuštene vjeđe.
Plaža na kojoj s licem u pijesku leži mrtav dječak pripada jednome od najljepših mediteranskih ljetovališta. Po gostoprimstvu s Turcima se, možda, mogu mjeriti još samo Grci. Isti je to svijet, isti Levant. Bodrum je drevni antički grad, upisan u svijest i podsvijest europske civilizacije. Za Stare Grčke bio je znan kao Halikarnas, za bizantske ere bio je to Petronium. Tu se nalazilo jedno od sedam svjetskih čuda antičkog doba: grobnica kralja Mauzola (po kojem će svi mauzoleji svijeta dobiti ime). Bio je to najimpresivniji spomenik smrti kojeg je svijet vidio.
Ajlan al Kurdi neće imati svog spomenika. Načinio bi mu ga brat Galib, ali ni on neće imati spomenika. I nema baš nikakve simbolike ni smisla u tome što ih je more izbacilo na plaže kralja Mauzola. Ali tu se u Bodrumu, u Halikarnasu rodio jedan važan čovjek, koji će tješiti mrtvu braću, a nas spriječiti da sakrijemo svoju odgovornost i sramotu. Njegovo ime je Herodot. Za života on je oputovao sav poznati svijet, bio u Skitiji i Trakiji, u Egiptu, Perziji i Babilonu, i napisao veliku pripovijest o tim barbarskim zemljama. Zatim je putovao po Grčkoj, i svoje je pripovijesti javno čitao. Ljudi su ga slušali, onako kako danas gledaju televiziju, surfaju internetom i čitaju novine. Nitko kao Herodot nije u antičkoj Grčkoj proširio svijest o drugim i drukčijim svjetovima. Njemu Ajlan niti je bio dalek, niti je stizao iz barbarskih zemalja. Ajlan i Galib bili su bliske Herodotove komšije. Dječaci pod njegovim prozorima, koji larmaju dok se on popodne odmara.
Ali postoji i nešto što je puno važnije. Herodot se nije bavio samo prostorom, nego i vremenom. Bavio se prošlošću, i bio je prvi koji je počeo provjeravati faktografsku vjerodostojnost svojih priča. Tako je stvorio historiografiju, ali i historiju samu. On je, i nitko drugi, jamac da će istina o Ajlanu i Galibu al Kurdiju biti ispričana, i za sva vremena sačuvana. A s njom i istina o bezmjernoj sramoti našega naraštaja. Bog sve vidi i sve zna. Njegovo znanje je historija.
Smrt Ajlana al Kurdija neće nam biti oproštena. Tomu služe fotografije. Fotografski objektiv oko je čovjekove savjesti. Zato se ovakve slike trebaju objavljivati u novinama. Zato bi ih trebalo biti na bilbordima. One su nepodnošljive svakome tko ima dušu. Njihova nepodnošljivost jedno je od rijetkih efikasnih oružja mirotvoraca. Ove slike će, skupa s nama, vidjeti Kajin i Orban, vidjet će ih cijeli svijet. One su poglavlja Herodotove istorije. Samo nepodnošljivost tih fotografija, i svih budućih još strašnijih i bolnijih fotografija, mogla bi navesti svijet na zbiljsku solidarnost. Ajlanu i Galibu nisu bili potrebni izbjeglički centri opasani bodljikavom žicom – kao što je i centar u Ježevu opasan bodljikavom žicom – nije im bilo potrebno ni ekonomsko blagostanje na koje su Europljani tako strašno ljubomorni.
Trebao im je njihov dom, plišani medvjedić, fotografski aparat, trebale su im njihove majice sa šarenim latiničnim slovima, i besmislenim engleskim natpisima, trebao im je život kakav su živjeli i njihovi roditelji. A taj se život nije baš previše razlikovao od svih naših života. U barbarskim je zemljama Herodot otkrivao nama vrlo slične i bliske ljude. Pa je saznanja o njima prenosio svima koji su ga htjeli slušati. A slušali su ga svi. Takva je bila Stara Grčka.
Bila je 1943. godina kada je Hannah Arendt u časopisu The Menorah Journal objavila članak pod naslovom “Mi izbjeglice” u kojem je prva progovorila o izbjeglicama kao mogućoj paradigmi novih Europljana: “Izbjeglice prognane iz jedne u drugu državu predstavljaju avangardu svog naroda.” Pedesetak godina kasnije, potkraj ratova za disoluciju Jugoslavije, talijanski je filozof Giorgio Agamben, pozivajući se na tekst Hannah Arendt, napisao: “Osim što se javlja kao jednako gorući problem, kako u Europi, tako i drugdje, izbjeglica je i u kontekstu neumoljive erozije nacije-države i generalnog rastakanja tradicionalnih pravno-političkih kategorija možda jedina zamisliva figura ljudi našeg vremena.”
Za koga bi se nakon Isusa Krista s takvim pouzdanjem moglo reći da je umro za sve nas, kao za Ajlana al Kurdija, dječaka s licem u pijesku bodrumske plaže?