Nakon povratka s ljetnog odmora na kojem sam uspio samog sebe izolirati, od besmislenih domaćih političkih prepirki, u Zagrebu su me dočekale vijesti o raskolu u državi jer se Vlada usudila nekoliko mjeseci prije izbora kandidirati profesoricu Pusić za mjesto generalnog tajnika UN-a.
Više od tri tjedna za mene su Karamarko, Milanović i Grabar-Kitarović propali u zemlju. Da je kojim slučajem došlo do državnog udara valjda bih zadnji saznao. Živi zid, Sinčić i Klemm su preuzeli vlast, u nevjerici bi upitao konobara a onda ravnodušno naručio jedan white russian. Ne mogu reći da me nije briga za Hrvatsku, ali me uistinu nije briga za njih. Smatram ih nebitnim, iako štetnim figurama, bezličnim sitnim pijunima na šahovskoj ploči Europe koji liječe komplekse iz djetinstva na frustriranom i opljačkanom narodu glumeći neke veličine. Nikada mi se nisu sviđali naši političari i u onim rijetkim situacijama kada bih se našao da im kažem nešto face to face, bio bih direktan i otresit, dosta ogorčen, tako da ih nakon takvih susreta nikada više ne bih vidio, a oni bi se pravili da se nikada nismo ni upoznali.
To je naravno greška, jer kad želiš nešto u ovoj državi za sebe odnosno ako težiš tome da postaneš dio neke hobotnice ili interesnog kruga moći, trebaš im se znati uvući, ne toliko pod kožu, koliko u guzicu. Oni koji su svjesni ove činjenice, te su isto tako spremni uniziti se i poniziti pred hrvatskim velikanima jednostavno imaju jači želudac od mene. Većini takvih krajnji interes je novac ali postoje i neki pojedinci kojima je jedino važno da ih neki naš političar prihvati kao ravnopravne sugovornike. Najbolji primjer za to je moj susjed, mladi znanstvenik koji se godinama meni deklarirao kao radikalni desničar čije je domoljublje bilo toliko snažno da je smatrao svojom domoljubnom obvezom da prati uspjehe svih naših sportaša u svim sportovima. Zbog svog bizarnog hobija znao je biti iznimno naporan pa me tako povremeno i zaustavljao na ulici kako bi razgovarali o sportu i politici. Ne mogu reći da je bio bez ikakve vještine komunikacije, ali se svakako suviše prenemagao, pokušavajući stalno biti na nekakvoj visokoj intelektualnoj razini, čak i kada se radilo o krajnje prizemnim temama.
Valjda je to smatrao obvezom prema svom znanstvenom statusu. Uglavnom, čovjek je blebetao mnogo, a da nikada nije rekao išta važno i pamtljivo. Trpio sam ga zato jer sam pomalo tašt, i bit će da mi se sviđalo kada je pozorno slušao dok nešto pametujem. Lik o kojem pišem je vapio za našim razgovorima pa mi je s vremenom postao dosadan, ali sam ga iz samilosti ipak uvažavao jer mi se činilo kako nema previše prijatelja. Neovisno o tome bi li mu se ukazao na deset, dvadeset ili čak pedeset metara on bi dotrčao, a ja bih nevoljko stajao i čekao da odradimo još jednu „intelektualno proseratorsku“ seansu.
A onda je prije nekoliko godina došao dan koji je taj naš odnos bespovratno izmijenio. Šetao sam po kvartu i vidio ga u društvu naše susjede, Vesne Pusić. Bacio je paničan pogled prema meni, i dok sam još dizao ruku kako bih uputio kratki pozdrav i klimnuo glavom, uz uobičajeni bok stari ili frende, on je odmaknuo glavu. Očito sam se pojavio u krivo vrijeme kada je imao intelektualnu seansu sa slavnom profesoricom. Sretao sam ih kasnije i jedino što bih kod njega tada primijetio jest strah da im ne priđem, i ne preotmem mu prestižno mjesto pratitelja koji ima čast da zajedno s ministricom šeće njenog psa i baljezga o svemu i svačemu.
U početku kada bi ih sreo, osjećao sam gađenje a kasnije su mi postali smiješni, posebno on, veliki desničar i Hrvatina a zapravo besprizornik bez stvarnih stavova i mišljenja, baš poput osobe, u čijoj sjeni tako radosno korača. Svađa o tome je li Vlada trebala kandidirati Vesnu Pusić za glavnog tajnika UN-a je jedna od naših tipičnih političkih rasprava koje sve strane pokušavaju predstaviti kao nešto od velike važnosti i značaja za našu zemlju, iako se u stvarnosti radi o običnoj pizdariji. UN je sramotna organizacija za međunarodne uhljebe svih rasa i nacionalnosti a glavni tajnik nije ništa drugo nego birokrat i administrator bez ikakve prave moći. Sjetimo se samo Butrosa Butrosa Ghalija, Jasushija Akashija i ostalih karikatura kako s velikom dozom nerazumijevanja, ali i nemoći razgovaraju s balkanskim krvnicima i raznim diktatorima širom svijeta. Nikada niti jedan glavni tajnik UN-a nije učinio ništa da pomogne nevinim žrtvama ratova i siromaštva. Da su makar jednom pustili suzu na televiziji, pokazali bi ljudskost, ali na takvu funkciju ne dolaze ljudi sa srcem, već karijeristi s jakim želucem koji sve može provariti pa tako i patnju i nepravdu čitavih naroda.
Po meni, Vesna Pusić ispunjava sve kriterije da bude glavni tajnik UN-a, a ne sumnjam i da HDZ ima svoje kandidate koji bi jednako dobro obavljali odnosno ne obavljali posao medijatora globalne savjesti. Zasigurno se i moj susjed nada kako će jednoga dana moći pričati da je utjecao na svjetsku povijest time što je bio njen vjeran sugovornik dok je šetala psa. Ako se dovoljno ufura, čovjek možda i umisli da je on zapravo glavni tajnik UN-a, pomalo iz sjene, što je svakako mnogo moćnija pozicija od one koja je pod reflektorima. A tašt kakav jesam, ostat ću sasvim zadovoljan time da tog glavnog tajnika UN-a na ulici više ni ne pozdravim.