Anegdote su u pravilu ljupke laži o znamenitim ljudima, koje bi oni uzalud pokušavali demantirati. Anegdote su stidne uši na biografijama slavnih. Ima ih, međutim, koje žrtvi tako pristaju da bi ih se grehota bila odricati, a još veća prešućivati ih. Evo, tako, jedne vjerojatno izmišljene pričice o Ivanu Slamnigu. U ono vrijeme kada je taj veliki muž hrvatskoga jezika svojim prijevodima i javnim interventima amerikanizirao socijalističku i samoupravnu kulturu, bi jednom prilikom, na partijskom sastanku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izložen žestokoj drugarskoj kritici. Slušao je i slušao i slušao, pokunjen kakav već treba biti onaj kojeg na tom mjestu kritiziraju, i nakon što mu je prevršilo, digao se i rekao: “Drugovi, čini mi se da je došlo vrijeme da se ja pospem pepelom!” Zgrabio je sa stola pepeljaru koja se već pošteno prepunila opušcima i sasuo je sebi na glavu.
Ovo se sasvim sigurno nije dogodilo, ali ništa od onoga što se dogodilo tako tačno ne govori o Slamnigovim pjesničkim strategijama. Taj ne samo da je tačno čuo sve riječi našega jezika, rimovao ih po zadnjih slogovima, vezivao im njihove mišje repiće u nerazmrsive čvorove, i nasmijavao sumoro ozbiljnu hrvatsku književnost, nego je u svojoj glavi rimovao i njihova značenja, prepoznavao i demontirao jezične fraze i na genijalan način bukvalni svijet privodio njegovom simboličkom smislu. U anegdoti s pepeljarom samo je obrnuo stvar: i posuo se pepelom po glavi.
Ove bi godine Ivan Slamnig navršio osamdeset i petu, e da je poživio! Pa bismo mu, da smo kakvi nismo, čestitali rođendan na način neki prigodan, zasuti, kao svadbarskom rižom, stotinama rima, stihova i pjesmi što bi ih Slamnig napisao od tog 3. srpnja 2001. kada je umro pa sve do danas. Ali i u onome što je davno napisao, i što smo već kao djeca čitali kao šegu, šalu i čudo u jeziku, mnoštvo je stihova koji su u međuvremenu dozrijevali, poput banana u utrobi prekooceanskog broda, i pred nas su današnje stigli baš kao da su za ovaj čas pisani.
Evo tako pjesme “Blagodat manjine”:
O da sam katolik u Oslu,
to bi mi pomoglo u poslu,
jer svi Talijani i Francuzi
bili bi ondje moji druzi.
O da sam gdje sam bar Musliman,
bio bih svugdje znan i štiman,
jer svi bi zagrebački Turci
svojemu stajali pri ruci.
Il da sam Žid ili ortodoksan,
ja ne bih bio lako zboksan.
Al ja sam svoj i među svojim,
sam sa samim, ja se bojim.
Slamnig je bio spreman život dati za dobru rimu, a bolje teško je naći od rime Francuzi i druzi. Naime, ne kaže se druzi nego drugovi, pa tu onda nema nikakve rime, Druzi su zakopani u davnoj davnini ovoga jezika, dopola arhaizam, odpola iskrivljena, iskvarena i izopačena riječ, kakva bi na um pala samo djetetu, strancu koji uči hrvatski ili geniju. Da je netko drugi pokušavao izvesti takvu rimu, to bi djelovalo nategnuto. Samo je Slamnig čuo ovaj jezik u svim njegovim mogućim i nemogućim varijantama, čuo je ne samo ono što u jeziku postoji, nego i ono čega u jeziku nema, a njemu se prohtjelo da bude. Slamnigu se nisu rimovale samo riječi, rimovale su mu se i slutnje.
Njegova impostacija često je djetinja, ili je bezazleno zafrkantska. On tobože nastupa poput onih narodnih stihoklepaca, koji za svadbi izgovaraju savršeno rimovane zdravice. Iz te djetinje pozicije sve biva moguće, a svaka eventualna politička nekorektnost postaje urnebesno smiješna. Četverostih “O da sam bar Musliman,/ bio bih svuda znam i štiman,/ jer svi bi zagrebački Turci/ svojemu stajali pri ruci.” bio bi za zabrane i za zatvora, u vrijeme kada je napisan. A danas bi bio odvratan i mučan, poput vrbovanja Srba, Jasenovca i Gradiške Stare, ali, eto, nije, kao što ni pjesnik za socijalizma zbog ovakvih stihova nije zabranjivan i zatvaran. U čemu je štos? Malo u neusporedivom smislu za humor, a malo i u vještom poigravanju s normama političke korektnosti. Naravno, u vrijeme kada je pjesma napisana pojam političke korektnosti nije ni postojao. I upravo je zato bilo zabranjeno Muslimane s velikim M nazivati Turcima. Ali kada je pjesnik Slamnig, i kada mu je pjesma sve i sva, onda je pjesma svemu nadređena, i sama se nudi toj veseloj rimi Turci i pri ruci. Samo zarad rime, tako su, jednokratno i bez ljutnje, Muslimani u pjesmi postali Turci.
Ali sve bi to bila laka i nepamtljiva šala, vic koji se zaboravi čim ga se čuje, da nije finala pjesme, koje nam je danas toliko važno: “Al ja sam svoj i među svojim,/ sam sa samim, ja se bojim.” Jer zbilja, nema danas, u ljeto 2015. većega straha i jada nego biti Hrvat među Hrvatima. Ako ti zadomspremni nije mili pozdrav, i ako nisi ustaša do glave do četrdest pete, onda si “sam sa samim”, i samih vas je najmanje dva milijuna. Strašna je samoća tolikih samih ljudi. Ako je po samoći samih, Hrvatska je danas najveća zemlja u Europi. Svi drugi imaju nekoga svog, dok za dom nespremni Hrvati na cijeloj zemaljskoj kugli, kao ni u Hrvatskoj, nemaju nikoga. I vidite što vam je poezija: kada je pisao pjesmu, Ivan Slamnig nije imao pojma da će doći i ovakva neka vremena.
Slamnig je, kažem, bio spreman život dati za dobru rimu. I ne bih se lako sjetio ičeg što je davanju života dragocjenije od rime. Čak i tamo gdje rime nema. Evo jednoga takvog Slamnigova distiha: “Koji hodaš malen ispod zvijezda/ Hodaš velik ispod svoga direktora.” E sad, oni smrtno neduhoviti, koji bi Slamniga već uhapsili u prošloj pjesmi, ali srećom nisu u pjesmi bili na vlasti, rekli bi da to on zajebava Antuna Branka Šimića, da se ruga njegovu najznamenitijem stihu. Jedno je istina: Slamnig se ruga, ali ne časnome vječnom dječaku hrvatskoga pjesništva, nego se ruga ceremonijalnim čitačima, blebetalima, lošim nastavnicama materinjeg jezika i budalama koje ponavljaju vazda iste stihove, sve dok ih totalno ne obesmisle i ne pretvore u praznu litaniju. Od njih on slatkom šalom i dosjetkom štiti Šimića i Šimićev stih. I nigdje tu nema rime, ali se njezino odsustvo tako dobro čuje da se osjećamo kao da je ima.
Tko god je bio u prilici da odistinski osluhne zvuk i ritam drugih jezika, sigurno je, barem jednom, pao u očaj i samosažaljenje pred mlakošću, slabostima, nepreciznostima i urnebesno ometajućoj akcentuaciji svoga rođenog, da ne psujemo – materinjeg jezika. Tom osjećaju, pogrešnom po svemu, od Ivana Slamniga nema boljeg lijeka. Taj, možda, i nije najbolji pjesnik ovog jezika, kog sa Srbima dijelimo “kao zdjelu bravetine u sočivici”, ali teško bi se našlo pjesnika, ne samo hrvatskih, koji su tom jeziku toliko činili na čast kao Ivan Slamnig. Sve potvrđujući onu jedinu istinu da neki jezik vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi najveći pjesnici, ali i da neki jezik može upravo ono i onoliko koliko su oni mogli. Samo je u tome, i ni u čemu drugom, veličina i sveizrecivost nekoga jezika. Ono drugo što bi bilo veliko jest – frekventnost. Naprosto, postoje frekventniji i manje frekventni jezici. Ovaj je naš i Slamnigov srednjefrekventan, ukoliko ga pristajemo s drugima dijeliti, a slabofrekventan ukoliko ne želimo razumijevati inovjerce i inostrance koji ga, također, govore kao svoj materinji.
Jedna od onih njegovih slavnih i besmrtnih pjesama nosi naslov “Brodeto i kravata”.
Neki dan sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.
Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.
I da, na kraju i koncu, rimujući kekse i komplekse, znati i kravati, svijetu i brodetu, Ivan Slamnig potvrdio je kako u životu jezika nema ničega većeg ni važnijeg od poezije. Je li isto i u životu čovjeka? Baš i nije. Naš se čemer ne liječi stihovima. Ali, opet, lakše je u glavi i duši kada si ostavljen sam svoj i među svojim, sam sa samim da se bojiš, kada imaš takvog jezika, i kada ti ponekad, dok mučiš svoju muku, na um padaju Slamnigovi stihovi, kao refreni svakodnevice, kao utjeha neutješnomu, kao poezija koja svoju najsavršeniju primjenu nalazi u životu. Sretan je svat kojem i mrtav Slamnig pjeva. Blažen je Hrvo koji Slamniga čita. Uz Slamniga, kao što reče anamo ona, s veseljem i svaki Srbo je Hrvo.