Muči me pitanje možemo li još išta učiniti prije nego što zauvijek odemo. Točnije, mogu li sama ja nešto učiniti. Kopka u meni odnedavno začeta primisao da mi se bliži kraj. Koliko god to djelovalo patetično, prirodno je, jer ću uskoro imati osamdeset godina.
Kao lajtmotiv pred očima mi se javlja svijetlo-oker pravokutnik na kući u Ulici Zrinskog u Brodu koji sam vidjela prije desetak godina uživo. Izgledalo je kao da je slika tog oblika i veličine skinuta sa zida, inače prljavo žutog od patine vremena. Pravokutnik, svjetliji od ostalog zida, govori da je na tom mjestu bila spomen-ploča. Trag je, a takvih tragova u Hrvatskoj, kažu, ima na stotine. Nisam je vidjela. Ni kad je bila svečano otkrivena, ni poslije. Ne znam što je na njoj pisalo.
Svakako, trebalo je pisati da je u toj kući živio sa svojom mladom obitelji profesor Josip Godlar, da je iz te kuće od 1931. do 1940. g. odlazio u Gimnaziju, gdje je predavao književnost, potičući gimnazijalce da samostalno i slobodno misle i da nauče prepoznati koje im istine o čovjeku uopće i o njima samima književnici – velikani uma – otkrivaju.
Čovjek je bio u središtu zanimanja profesora Godlara. Humanost i uopće humanizam bili su njegovo istinsko opredjeljenje. Tako su njegovi učenici vidjeli da je on zapravo komunist, jer prvi su komunisti, a to se zaboravlja, kao Isus i prvi kršćani, bili na prvom mjestu humanisti i težili istome: dobru za sve ljude, jednakosti, pravdi, ljubavi i istini.
Iz te je kuće, gdje više nema spomena o njemu, profesor Godlar bio prognan (negdje 1940.) poslije sudskog procesa, koji je mogao završiti određivanjem kazne od 20 godina robije, no u nedostatku dokaza sudac ga je oslobodio teške optužbe da je organizirano djelovao protiv Kraljevine Jugoslavije, pa je vjerojatno ostalo na tome da kvari omladinu.
Taj je profesor bio moj otac. Pisala sam o njemu. Možda nisam našla prave i dovoljno jake riječi u tim pričama. Nisu ni drugi koji su ga poznavali, štovali i voljeli, ako su i pokušali, u tome uspjeli, pa nema priča o njemu osim tih mojih.
Bit će zaboravljen kao i toliki drugi ljudi, čije su spomen-ploče razbijene i nestale, i to me tišti.
U dosjeima starojugolavenske policije ostalo je zapisano da je proglašen komunistom, pa ustaškim vlastima nije trebalo mnogo vremena da ga zatvore i već 1941. godine ubiju.
To je išlo brzo: od srpnja ili kolovoza, kad su ga na zagrebačkog Glavnom kolodvoru ščepali agenti NDH, odveli na Savsku, pa u Jasenovac i na kraju u Staru Gradišku, do zime 1941./42. kad je bio ubijen.
Imamo njegovo pismo, upućeno našoj majci, koje je 17. studenoga 1941. napisao i uspio proturiti iz logora.
Odmah zatim bio je bačen u samicu i tu nakon 40 dana u mukama umro. Zagovornici NDH kažu: «Tamo se, bože moj, umiralo kao što ljudi umiru, nismo mi njega htjeli ubiti.»
Ali o smrti mladog Godlara, a imao je tada trideset i tri godine, (kao ni o smrti drugih koji su tamo ubijeni) nije došla obavijest obitelji da ga dođe pokopati. Gdje je bačeno njegovo tijelo, ne zna se.
Sada jedni za drugima odlaze zauvijek bivši očevi učenici i drugi ljudi koji su ga poštovali i pamtili. Nisu se zacijelo posljednjih godina usuđivali govoriti o pravdi i istini pozivajući se na Josipa Godlara jer bi im se moglo pripisati da simpatiziraju komuniste.
A i meni je ići. Moje priče o njemu ostat će nepročitane, spomen-ploča, postavljena jednom istinskom učitelju, razbijena i bačena na smetlište, kuća u kojoj je živio srušena.
Istina o profesoru Godlaru bit će zaboravljena kao i istina o drugima koji su poput Isusa Krista za dobro čovjeka u mukama izdahnuli. A to je teška nepravda.
Kome pišem? Pišem sebi, svome sinu, svojim unucima.
Kome zvonim? Tebi zvonim dok sam još ovdje.
Poslušaj zvono! Zadnji je čas.
Jela Godlar, supruga poznatog hrvatskog književnika Ive Brešana i majka redatelja Vinka Brešana. Rođena je 6. ožujka 1936. u Slavonskom Brodu i po jednom djedu je Židovka. Završila Filozofski fakultet u Zagrebu. Radila je kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika na šibenskoj gimnaziji. Od 1994. godine u Šibeniku vodi projekt „Šibenik – metropola mladih“; od 1994. Živi i radi u Šibeniku. Objavila je:
- Limenke i ciklame; roman; Gradska knjižnica Šibenik, Split 1992.
- Helka Stapp i njene sanje; roman; Gradska knjižnica Šibenik
- Helkin rat i mir; roman, Gradska knjižnica Šibenik, 2000.
- Sara; roman, Rijeka, 2001.
- Zadnje pismo; pripovijest, časopis Novi Kamov, Rijeka 2002.
- Proza; sabrani romani i pripovijest Zadnje pismo, Gradska
knjižnica I.G.Kovačić, Karlovac, 2003.
- Uljez; pripovijetka, časopis Novi Omanut, Zagreb, 2004
