Krajem travnja Hladno pivo objavilo je novi, osmi studijski album naziva “Dani zatvorenih vrata“, reakcije publike su dobre, što dokazuju i potražnja za koncertnim ulaznicama.
Praćeni singlovima “Messi“, “Vjeruj u mene” i “Firma” bend je održao promocije širom Hrvatske, a one glavne tek slijede u Splitu 12. rujna, Zagrebu 19. rujna i Varaždinu 17. listopada.
Album je izdan novopokrenutu izdavačku kuću, Gajba Records, iza koje stoji sami. Novi album, nova turneja, novi izdavač, dovoljno tema za novi intervju s Mile Kekinom.
Kako je bilo raditi na novo albumu i razlikuje li se proces rada od prijašnjih albuma?
Pa donekle je bio isti pristup. Pjesme nastaju tako da imam kostur na gitari, znači tekst i melodiju, a ponekad samo tekst. Na probi onda radimo skupa na aranžmanima. Ono što se razlikovalo je to što smo imali puno verzija pjesama. Za pjesmu “Zombi” imali smo desetak verzija, kao i za pjesme “Žena”i “Bivša žena”. Posljedica toga je što se nismo mogli odlučiti koji aranžman uzeti kao finalni. Na novom albumu tražili smo savršeno odijelo za svaku pjesmu. A onda se stvari zakompliciraju kad dva odijela pašu savršeno. Zato se na albumu našlo čak 15 pjesama.
Ima li naziv albuma “Dani zatvorenih vrata” određenu simboliku?
Pomislili smo, kad nam je pao napamet naslov da je to lijep krov za sve pjesme koje su dosta raznolike, jer sve pjevaju o tom suživotu s ljudima s kojima nemaš puno zajedničkog. Kada živiš u gradu, u nekoj zgradi, imaš ljude koji ti idu na živce i kojima ti ideš na živce, s kojima moraš naći zajednički jezik, a opet naslov ima taj jedan voajeristički prizvuk. Zanima te zašto susjed vozi bolji auto od tebe, a nezaposlen je, tko mu je ta žena koja mu dolazi navečer. Naslov sugerira i neko nepovjerenje prema susjedima. Također asocira i na vrata mnogih lokala zatvorenih radi inventure ili preuređenja koje se nikada neće dogoditi.
Zvuk novog albuma naginje na mainstream rock i čini se kako se radi o albumu koji je, iz osobnog dojma, logičan nastavak na album “Šamar“…
Možda malo više liči na “Šamar” i “Knjigu žalbe” nego na “Svijet glamura” jer je aranžmanski jednostavniji. Nema dodatnog instrumentarija, osim što se tako možda čini na pjesmi “Barba”. Na njoj se nalazi akustična gitara i pjevanje, nema nikakve mandoline kako to možda zvuči. Zoki je svirao gitaru poput mandoline, to mu je ostalo iz tamburaške sekcije. Na albumu nema ni harmonike iako zvuči kao da se ona nalazi na pjesmi “Dibidus”. Zapravo se radi o sintisajzeru. Jura i Pavle, naši producenti, izbjegavali su kićenje instrumentima. Previše sam insajder da bi pričao na što više liči, ali sam dobio par reakcija da album kao što si rekao više vuče na fazu “Šamara”i “Knjige žalbe”.
Neke pjesme ostavljaju dojam kao da se radi o zrelijim radovima na tragu Zabranjenog pušenja, barem što se tiče tekstova…
Kad pjevaš o svakodnevici i pišeš konkretne narativne tekstove s dozom zajebancije odmah te usporede sa Zabranjenim pušenjem. Meni je to osobno veliki kompliment. S Pušenjem sam u Sarajevu i Tuzli otpjevao “Lutku s naslovne strane”. Bila mi je to velika čast.
“Dan oslobođenja”u jednom dijelu vuče na “Ezoteriju”…
Ima jedan pasus “Ezoterije” jer su u jednom dijelu pjesme akordi identični. To smo namjerno napravili. To će samo istančane uši skužiti. Drago mi je da ih ti imaš.
Tekstovi dosta seciraju zbilju kojom smo okruženi, pogotovo u pjesmama “Na ovim prostorima”, “Vjeruj u mene”. Hrvatska je izgleda podosta ispirativna za pisanje tekstova.
Mi imamo ponekad osjećaj kao da je samo kod nas situacija takva. Mislim da i Grci i Bugari, pa čak i Nijemci imaju razloga za takve pjesme. Volim se zezati da je Hrvatska savršena zemlja za tražiti inspiraciju. Svaka zemlja je takva ako hodaš otvorenih očiju i ne bojiš se pjevati o svemu. Ako si zakucan u maleni krug interesa i strahova onda normalno da ćeš imati problema s temom. Važno za inspiraciju je empatija, sposobnost da se uživiš u tuđu kožu. Možeš jednostavno pogledati živote drugih ljudi i možeš o tome pjevati, a mi smo to recimo napravili u pjesmi “Firma”. Uživiš se u ulogu čovjeka, promijeniš kut gledanja, glas, vokabular, tako se transformiraš u drugu osobu. To je veliki izazov jer ako negdje zajebeš, svi će skužiti da glumiš i onda si gotov.
U intervjuu u Nacionalu rekao si kako nisi zadovoljan sadašnjim stanjem u državi i političkim vodstvom koje je trenutno na vlasti.
Da, moram priznati da lagano gubim i interes za glasanje i općenito za demokratski proces koji je kod nas sveden na to čiji će nećak dobiti posao u općini, u gradskom holdingu ili državnoj firmi. To je klijentelistička demokracija za koju ne znam koliko će mi biti jak izazov da izađem na izbore. Mislio sam da to nikad neću reći, ali moram to priznati sebi i drugima kad me to pitaju.
Priču prije albuma obilježio je incident kada si izjavio da želiš otići van države i da često razmišljaš o tome. Imaš li kakvih planova za to da se možda s bendom otisneš na nekakvo vanjsko tržište, poput onih svirki u Poljskoj?
Zbog činjenice da sve više mladih odlazi nama se nevjerojatno širi tržište. Nedavno smo svirali u Beču pred prepunim klubom mladih ljudi koji su mahom u zadnjih par godina otišli ne samo iz Hrvatske nego i regije. Kad me pitaju jesam li razmišljao o odlasku, naravno da sam razmišljao. Nedavno me jedan novinar pitao jesam ikada razmišljao da odem iz benda i skoro sam rekao da jesam, ali sam se zaustavio i rekao da nisam. To je bila šaljiva i blentava situacija, što ne znači da jedan dan neću otić drugdje živjeti kada me život odvede nekim putem. Zasad sam zadovoljan životom i svojim poslom.
Na albumu iskače pjesma “Messi”, jedan od singlova koja je najavila album i koja je izazvala dosta kontraverzne reakcije kod kritičara i publike…
Kad se odlučiš za singl to ti je kao da imaš gotov portret i moraš otkriti koji kvadratni centimetar tog portreta ćeš otkriti ljudima. To je teška odluka znaš, jer samo ti vidiš kompletnu sliku. Tu postoji ta opasnost da neki izgube interes za sliku prije nego su je vidjeli. Zanimljivo je gledati reakcije kritičara jer ima recenzija u medijima regije i svakome je neka druga pjesma najbolja ili najlošija. To je dobro znati jer to znači da imaš dobar album. Kad je svakome neka druga pjesma najbolja onda si napravio dobar posao. Kad je svima samo jedna pjesma dobra onda imaš problem (smijeh).
Ljudi se zakače za Hladno pivo ponekad radi jedne pjesme, jer teško se oteti dojmu da je više različitih pjesama obuhvatilo širu publiku. Koliko je bitna jedna pjesma koja će okupiti kompletnu publiku?
Nije bitno da imaš jednu pjesmu za sve. Bitno je da svatko ima svoju najdražu koja ne mora ni biti singl. Mi smo bend koji nema problema s repertoarom. Neki možda i danas dolaze čuti “Buba švabe”, ali mislim da ih je manje i da pogotovo na koncert dolaze mlađi ljudi koji nas slušaju od “Šamara”i “Knjige žalbe”, a za njih su to već stari albumi jer su izašli prije deset godina.
U videospotu za pjesmu “Firma” sudjeluju radnici Gredelja, Diokija i Kamenskog, i zapravo je pjesman na neki način oda industriji koja je prilikom privatizacije gotovo pa nestala iz Hrvatske…
Rekao sam nedavno za neki radio, da se ne sjećam nekog spota bez guzica i sisa da je izazvao tako jake reakcije kod publike i medija. Dosta je ljudi bilo potreseno spotom i pričama radnika. Meni je drago da smo dali medijski prostor radnicima i njihovim pričama. Znam da ovaj spot neće promijeniti ništa niti dovesti do poništavanja privatizacije, jer da citiram jednom veleumnog zastupnika “‘Ko je jamio jamio je” , ali će barem možda malo pomoći za sljedeći put. “Ne padnem bez ispaljenog metka na staru foru novog početka” i onu jeftinu nacionalističku demagogiju devedesetih.
“Napravite mjesta za obitelji dvjesta” stih je pjesme koji je na neki način upečatljiv. Stalno se mantra o tih dvjesto obitelji koje vladaju Hrvatskom. Misliš li da u tome ima stvarnosti unatoč polemikama da se radi o krivo shvaćenoj izjavi o tim obiteljima?
Priča da Hrvatska treba biti država s 200 bogatih obitelji nastala je devedesetih i puno se pisalo o tome. Dvadesetak godina poslije uopće više nije bitno tko je autor te sintagme. Ono što je bitno jeste da srednja klasa nestaje, skupa s radničkom klasom i da je kapital završio u rukama bivših švercera, kamiondžija i ulizica koji su tada bili najbliži vlasti.
Spomenuo si da ljude treba tu i tamo podsjetiti na sve te silne domoljube koje su u formativnim godinama Lijepe naše bili najbliži državnoj sisi, i kako je vama pisati o tome lakše nego novinama jer postoji mogućnost da netko ostane bez posla ako piše o tome. Misliš li da ova pjesma može barem malo osvijestiti ljude, barem one koji očito nisu pretjerano svjesni u kakvom okruženju živimo?
Pjesma može osvijestiti, može educirati ali, što je važnije, može ti dati osjećaj da nisi usamljen, da ima još ljudi koji razmišljaju i osjećaju što i ti. Ako me pitaš konkretno o pjesmi “Firma”, mislim da kao bend nikad nismo rekli više u manje od tri minute.
Imali ste i tri koncerta u KSET-u pod nazivom “Evo vam Džinovski”…
Dugo su nas pitali i gnjavili kad ćete svirati stare stvari i mislili smo da je pravi trenutak došao prije novog albuma da fanove zadovoljimo s ta tri koncerta koji su rasprodani u rekordnom roku. Napravljen je CD/DVD i to mi je zanimljivo kao jednokratno iskustvo. Ne bih to nikad ponavljao i ne znam da li ćemo to ikada ponoviti. To je bila šansa za ove koji nas nisu imali prilike gledati jer su rođeni u devedesetima, i to je bila prilika da vide kako to zvuči. Puno smo vježbali te stvari jer su fizički teške za svirati.
To malo podsjeća na atmosferu koncerta na Šalati krajem ’90-ih kada su te pjesme bile podosta aktualne…
Vrlo jednostavno je za bend kao što smo mi raditi ono što publika želi, dakle da ih ne razočaraš, da proizvodiš ono što publika želi čuti i pokazuješ da si uvijek pravovjeran. To je ujedno problem jer bi nama to bilo dosadno zato radimo drugačije albume gdje imamo šokove u obliku pjesme “Barba” i nekih pjesama od kojih se pravi punker vjerojatno naježi. Nije nam stalo da nas svi vole niti da svi vole sve pjesme. Stalo nam je da se dobro osjećamo, da se nasmijemo dok radimo pjesme te da svaka pjesma bude kao odjeća koju nosiš na sebi. Ta odjeća ne treba biti ni pretijesna, ni stara ni previše nova, da ti pristaje u tom trenutku. Te pjesme će nam možda pasati i za dvije godine i možda ih nikad nećemo svirati.
Album ste stavili u cijelosti na YouTube sa stavom neka ljudi poslušaju album pa ako im se svidi neka ga kupe. Kakve su bile reakcije na takav preview albuma?
Reakcije su jako dobre. Komentari su većinom pozitivni premda moram priznati da nemam neko visoko mišljenje o njima, a pogotovo nemam dobro mišljenje o kritičarima koji se u svojim recenzijama pozivaju na njih. Ne znam kakav je to kriterij ako ne znaš tko to zapravo piše. Da se nitko ne uvrijedi, ali ne znaš piše li to osoba koja sluša tu glazbu, ili uopće glazbu, možda nije ni čuo pjesmu koju komentira, nego mu malo dosadno na satu biologije pa podjebava.
Kao što si rekao, cijeli smo album postavili na YouTube čim smo ga izdali u klasičnom CD formatu za našu izdavačku kuću Gajbu Records. Napravili smo i web shop gdje ljudi mogu naručiti CD u digitalnom i fizičkom formatu CD pa ih na kraju ispadne jeftinije nego u dućanu. Album isto tako mogu naći na torrentima. Niti to skidamo niti mislimo da to treba skidati, ali moram priznati da je lijep osjećaj kada ljudi naručuju CD iz Australije, Kanade i Noverške, ili iz susjednih zemalja. Imaš osjećaj da ima ljudi kojima je bitno držati CD u ruci, listat knjižicu, čitat riječi kao što smo mi radili s LP pločama davno prije.
CD pada u zaborav jer se bendovi sve više okreću download pristupu, stave album na besplatno skidanje ili nekakvu cijenu za njegovo skidanje. Pročitao sam da ste izjavili kako postoji mogućnost da sve prebacite na download pristup.
Možda kroz par godina. Ne znam kamo će nas tehnološka revolucija dalje voditi. Istina je da je download zastario jer to preuzimaju streaming servisi koji su popularni, a za bendove jako neisplativi.
Gajba Records, dosta bendova pokreće svoje izdavačke kuće. Jeste li se odlučili za vlastitu zbog samostalnosti ili je bilo nekakvog nezadovoljstva s bivšim izdavačima?
Jako smo zadovoljni Menartom i taj potez nema veze s nezadovoljstvom nego s potrebom da imamo potpunu kontrolu nad svojim radom. Zadnjih par albuma izašlo je pod Gajba Recordsom i Menartom, a sad je Menart samo distributer koji naše CD-e plasira u dućanima. Želimo potpunu kontrolu nad našim radom jer kontrola znači sloboda. Moram reći da ta sloboda nije samo lijepa nego i skupa ali smo rekli ovaj puta sami sebi – ma hajmo riskirati, da možemo reći da smo i to probali. Kad podvučemo crtu nakon godinu dana bit ćemo pametniji, ali je za sada sve jako dobro. Imamo mogućnost raditi s materijalom što želimo jer je sve naše. Naša Gajba je još uvijek mlada i tko kupi original pomaže mladoj izdavačkoj kući.
Kakva će onda biti situacija po pitanju mercha na koncertima?
Pa to je zapravo jedna velika pušiona otkad nam je država sjela na grbu s fikalnim blagajnama. Sad bi u svakom klubu u kojem sviraš trebao imati fiskalnu blagajnu, a nije uvijek tako jednostavno furati još jednu osobu sa sobom koja bi se znala služiti svime time. Negdje ćemo prodavati merch negdje ne, prilagodit ćemo se trenutku. Ali, taj merch koji je vani jako isplativ naročito za underground izvođače ovdje se isplati samo kod velikih koncerata.
Kako komentiraš spor streaming servisa Deezer i HT-a sa HUZIPOM po pitanju glazbenih prava i je li vaša glazba po tom pitanju bila eksploatirana?
To je dosta komplicirana situacija. Nisam se iskreno rečeno imao vremena baviti time. Mi smo sami i izvođači i izdavači i sami svoji autori pa smo u boljoj poziciji od drugih.
Uskoro ste na Šalati. Na njoj ste obilježili 25 godina karijere 2013., a i turneja za “Knjigu žalbe” krenula je upravo od tamo…
Šalata mi je jedan od najdražih koncertnih prostora jer je idealne veličine i pod vedrim nebom. A ja sam nepušač što nije za zanemariti (smijeh). Tamo nije teško napravit dobar sound nit atmosferu. Mislili smo prvo radit Dom sportova na proljeće kad se pjesme malo zavrte i ljudi nauče novi album. Ali već sad ljudi na svirkama pjevaju sve nove stvari pa nismo imali više razloga odgađati.
Što pripremate za koncert i što publika može očekivati?
Mogu očekivati rock koncert koji će ponekad zvučati kao punk rock koncert, a ponekad malo nježnije. Svirat ćemo puno novih a još više starih stvari. Dovući ćemo tehniku koje se ni jedan strani bend ne bi posramio i na bini dat sve od sebe. Mislim da je to sasvim dovoljno.