Kako i zašto se Hrvatsku televiziju /HRT može, smije i želi nazivati “partizansko-četničkom”, kad upravo ta HRT, usprkos raznim upozorenjima, još i danas na svojim ekranima promiče USTAŠKU riječ PROMIDŽBA??? Trebalo bi znati da tu riječ – kao istoznačnicu za reklamiranje, oglašavanje, ekonomsko-trgovačku propagandu – između desetina raznih pravopisa koji su u Hrvatskoj objavljivani proteklih stotinjak(!) godina, ima i sadrži jedino “Hrvatski pravopis” Cipre i Klaića iz 1944. (a neke su nas dobre duše obdarile 1992. njegovim pretiskom???), a taj je, ukratko rečeno, ustaški pravopis! Ranije ta riječ nije postojala, a nakon što je NDH survana u kanalizaciju historije, nikome pismenome nije padalo na um da je uvrštava u potonje pravopise.
Kad su se tuđmanovske bulumente povampirenih neoustaša (post-jasenovačkih nastaša) poželjele iskazati čak i na jezikoslovnome planu, nedoučeni pseudokroatisti čak su se svađali što bi bilo bolje; “promidžba” ili “promičba”, što je ionako besmisleno, jer je autoritativni V. Anić suvereno dokazao kako se od glagola ‘promicati’ pravilno kao glagolsku imenicu može izazvati jedinu – PROMICBU! Ma jebeš pametne lingviste kad ne pušu u slinavi ustaški rog i “PROMICBA” je zaboravljena , jer bi, premda pravilno izvedena, bila smiješna, recimo, kao “promicbeni program”. Pa, kad nitko drugi neće tu riječ prihvatiti, čak ni u ‘najčišći’ hrvatski pravopis, onda će je naveliko upotrebljavati baš HRT. Vapio sam (još od 2010. godine u “Jutarnjem listu”; pretiskano u Oklopu od papira”, 2014. godine) da se ta važna nacionalna institucija oslobodi takve grozne i okaljane riječi, ali ona se i nadalje koči na ekranima, svima usprkos, pa čak i onima koji ju nazivaju “partizansko-četničkom”. Takav je ukrasni epitet omiljen Jošku Čelanu, koji ga izdašno razvlači (a ne shvaća da je u kontradikciji, kad HRT promiče ustašku riječ!?) evo baš u nedavnom tekstu, koji mi je uljepšao ljeto(vanje) ispod bora (uz dunjevaču, pivo, gemišt, pivo, daleko od brozno posvećenoga mora). U pompezno naslovljenom i besadržajno razvučenom članku “I nakon četvrt stoljeća nezavisnosti još nas tlače Srbijom i srpstvom!” (“7 Dnevno”, 14.VIII. o.g.), on se najprije obrušio na već spomenutu “partizansko-četničku” HRT, odmilja još i zvanom “Radmanovom Yutelicom”, koju ja ovdje ne bih branio ni u kojem segmentu (jer mi njena ustaška ‘promičba’ sakriva uvid u prave probleme).
Ali, kad je apsolvirao HRT, J.Čelan je ustanovio da Hrvate u mozak “tuca” velikosrpstvo provedeno kroz sustav “jugomasonskog” ili “KOS-ovskog” “Jutarnjeg lista”, a što smo nedavno obavili novinarka Mirjana Dugandžija i moja malenkost, kao njen “privilegirani sugovornik” i to tako što smo, “jamačno tempirano pred Oluju”, baš 1. kolovoza (NU, ti vraga, kakvo tempiranje, sve je to novinarska zmešarija/koincidencija, što bi iskusni Čelan mogao znati) objavili intervju, naslovljen mojom izjavom kako je “SRBOFOBIJA… jedna od glavnih odlika hrvatske kulture danas”. E, ali to “tucanje” u “Hanžekovićevom jugomasonskom “JL” bilo je samo taj jedini put (4.VIII.2015. g.) i to vrlo kratko, jer ranije nisam imao prilike na tu temu biti u tim novinama intervjuiran, što J.Čelana ne priječi da poantira kako bi “takve apologete velikosrpstva i klevetnike hrvatstva”, na čelu s njihovim jugomasonskim gazdom, odavno trebala preuzeti – ne kritička javnost, već “nadležne sudske ustanove”.
Na početku bijaše želja za ustanovljavanjem demokracije, a na kraju se priželjkuje djelovanje sudskih ustanova (ništa nova). Tako J. Čelan u “7 Dnevno” 14. kolovoza, a Z.Hodak njegov sudrug, novopečeni kolumnist istoga tjednika u broju od 7. kololvoza iščuđava se nad istim mojim intervjuom i unutar mojega citata – kako “hrvatski jal prelazi u teški jal neoustaške strukture koja u našem društvu buja u nekim novinama – postavlja kao lukavo potpitanje – “kojim” novinama? Kao da je meni to teško reći? Pogledaj svoju redakciju, anđele, jer je “7 Dnevno” jedno od tih kalnih izvorišta u kojima ključa neoustaštvo post-jasenovačkog tipa. Toj se redakciji pridružuje, i pod istom egidom, redakcija “Hrvatskog lista”, u kojem u broju od 13. kolovoza o.g. opet kolumnistički nastaša Damir Pešorda želi zapaziti kako je moje “buncanje o ‘srbofobiji’ u hrvatskoj književnosti najluđe okretanje pile naopako na koje je (on, Pešorda) u posljednje vrijeme u našem tisku naletio”. Ali, ni ovaj mudrac, kao ni Čelan, ni Hodak, nema ni trunčice dokaza o hrvatskoj “srbofiliji” (dobro, dobro, nitko ne vapi za bratskim zagrljajem, jer taj može i ugušiti), već se samo okomljuju na moju malenkost, koja se usudila zinuti i reći nešto neprilično. Jer, koliko god taj trojac otklanjao “srbofobiju”, samo se još više uprljava svojim otporom, budući da ne bi cičali da ih nešto ne peče.