Prije četvrt stoljeća je u Moskvi potpisan sporazum kojim su se udarili temelji za ujedinjenje Njemačke. Sljedećih desetljeća je taj dokument postao pravi spomenik činjenici da je Rusija loše učila lekcije iz povijesti. U stvari, trenutni sukob sa Zapadom se mogao predvidjeti onog trenutka kada su odredbe sporazuma kršene jedna za drugom.
Prije 25 godina, 12. rujna 1990. godine, potpisan je Sporazum “o konačnom rješenju u odnosu na Njemačku” ili “Sporazum dva plus četiri”, zbog broja potpisnika – Istočne i Zapadne Njemačke, Sovjetskog Saveza, Sjedinjenih Država,Velike Britanije i Francuska. Puni tekst dokumenta se može naći na stranicama američkog veleposlanstva ili u njemačkoj, francuskoj i ruskoj verziji. Sporazum danas izgleda kao šarmantna rijetkost. Međutim, entuzijazam i naivnost uvodnog teksta dokumenta izazva ne samo pozitivne, nego i negativne emocije, piše ruski analitičar Anton Krilov.
Doista, euforiji onih dana je mnoge s obje strane zahrđale Željezne zavjese natjerala da pomisle kako je napokon došao dugo očekivani “kraj povijesti”, te da će svijet biti mjesto mira, sklada i plodonosnog rada za dobrobit svih slobodnih naroda. Sada znamo da to nije istina.
Čitanje članaka sporazuma neminovno podsjeća na ono što se dogodilo nakon njegovog potpisivanja.
“Njemačka nikada neće koristiti oružje, koje ima, osim u skladu sa svojim ustavom i Poveljom Ujedinjenih naroda”, stoji u tekstu dokumenta.
Samo devet godina kasnije je Njemačka sudjelovala u bombardiranju tadašnje Jugoslavije od strane NATO saveza i nije sankcionirana od strane Ujedinjenih naroda.
“Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika i Ujedinjena Njemačka će poštovati ugovorne uvjete o prisutnosti sovjetskih trupa na teritoriju sadašnje Demokratske Republike Njemačke i prema Berlinskom ugovoru, kao i provedbu povlačenja tih vojnika koje će biti završeno do kraja 1994. godine”, drugi je dio teksta sporazuma.
Rusija ispunila svoje obveze i Sovjetski Savez je povukao vojnike i nekoliko desetaka tisuća časnika i njihovih obitelji. Oni su se zbog otkaza našli na ulici i netko je sebe uspio pronaći u tržišnoj ekonomiji, a netko nije. Količina krađe i korupcije u procesu demilitarizacije istočne Europe je bila nevjerojatna. Pijani ruski predsjednik je predvodio orkestar koji je bio simbol srama i bezvrijednosti Rusije ’90-ih godina.
“Nakon povlačenja sovjetskih vojnika s područja Demokratske Republike Njemačke i Berlina mogu se početi formirati njemačke oružane snage. Strane trupe i nuklearno oružje ili njihovi nositelji neće biti stacionirani u tom dijelu Njemačke niti će tamo biti razmješteni”, dio je koji se odnosi na militarizaciju bivše Demokratske Republike Njemačke nakon sovjetskog povlačenja.
Godine 1990. se činilo posebno važnim da američke i NATO snage u cjelini ne budu raspoređene u od Sovjetskog Saveza oslobođenom dijelu Njemačke. Tadašnji američki državni tajnik James Baker je proveo noć prije potpisivanja ugovora o uvjeravanju Velike Britanije da odustane od zahtjeva za pravo obavljanja vojnih vježbi u Istočnoj Njemačkoj, jer bi u tom slučaju Sovjetski Savez odbio potpisati ugovor.
U 2015. godini, kada su snage NATO saveza raspoređene baltičkim zemljama i Ukrajini u kojoj su u Kijevu svrgnule legitimnu vlat, raspravljati oko ove točke je smiješno. Kakvog smisla ima spominjati američke vojnika u Istočnom Berlinu kada su u oni u Rigi i Tallinnu? Štoviše, oni su tamo davno prije nego što se vanjska politika Rusije u zapadnim medijima počela nazivati “alarmantnom”.
Za Njemačku je najvažnije sedmi članak u kojem se navodi da se pobjedniku “ukidaju sva njegova prava i odgovornosti koje se odnose na Berlin i Njemačkoj u cjelini, te u skladu s ujedinjenjem Njemačka ima puni suverenitet nad svojim unutarnjim i vanjskim poslovima”.
Nakon četrdeset i pet godina je Njemačka i zakonski stekla puni suverenitet.
Sovjetski Savez i Rusija kao njen međunarodnopravni nasljednika, te Francuska i Velika Britanija su ispunili svoje obveze i nijednom se nisu uplitali u poslove Njemačkoj u proteklih 25 godina. No, možemo reći istu stvar za SAD? Vojne baze su ostale na istim mjestima. Nakon što su američke službe prisluškivale razgovore njemačke kancelarke, ona je Baracka Obamu pitala “da to više ne čini”. Mogu li Njemačka i EU u cjelini voditi samostalnu politiku bez obzira na Washington? To je vrlo upitno.
No, s formalnog stajališta, Njemačka je četvrt stoljeća potpuno slobodna i neovisna. Nakon što je izgubila Drugo svjetski rat, platila je sva svoja moralna i materijalna dugovanja i dok nema dokaza da bilo koji značajniji dio njemačkog društva i političke elite sanjaju osvetu i povratak Strasbourga, Gdanjska (Danzig) i Kalinjingrada (Königsberg), a da ne spominjemo “životni prostor u istočnim teritorijima”.
Međutim, ako Njemačka pristala na “Dva plus četiri”, to je bio početak kraja prosperiteta za Sovjetski Savez. Je li onda itko mogao pretpostaviti da će nakon dobrovoljnog ruskog s istoka Europe prazninu tako brzo popuniti NATO? Da, neki vojni stručnjaci su govorili o tome, ali je vodstvo brzo gubilo međunarodni položaj i nije htjelo slušati. Ignorirali su ta pitanja i vodili novu Rusiju.
Sa stajališta, “kako oni to Zapad vidi”, je vrlo zanimljiv za praćenje propagandni medij Glas Amerike. Naime, u Rusiji su ’90-te uspješno proživjeli gotovo svi strani “glasovi”, a tek kasnije je Rusija iz ničega stvorila RT. Dakle, Glas Amerike posebno naglašava potrebu širenja sfere utjecaja:
“Glavni zadatak NATO saveza je uzajamna obrana zemalja članica. Nakon završetka Hladnog rata i raspada sovjetskog bloka smo smatrali da više nema opasnosti s istoka i počeli smo se razoružavati. Pokrenut je proces smanjenja obima vojnih snaga i on je dotaknuo i one zapadne zemlje koje nisu dio NATO saveza – Švedsku i Finsku … Istodobno, Rusija je i usvojila ambiciozan program naoružanja i počela provoditi velike vojne vježbe.”
Je li zaista bilo tako? NATO savez se nije htio širiti na istok i tiho se razoružavao, dok je “opasna Rusija” bez ikakvog razloga usvojila “masovni program naoružanja”. Nije li bilo vojnih operacija NATO saveza u Jugoslaviji, Iraku ili negdje drugdje, nakon čega je slijedila izravna prijetnja da “Rusija bi mogla biti sljedeća”, i to od čovjeka koji je na predsjedničkim izborima 2008. godine u Sjedinjenim Državama osvojio 45,7% glasova?
Akcije većina političara iz zemalja NATO saveza zasad ne daju puno razloga za optimizam. Rusija se ne sluša i tu se zemlju ne želi uzeti u obzir prilikom donošenja svjetski važnih odluka. Nije jasno kako promijeniti trenutnu situaciju bez puno krvi i nemira.
Kako bi pronašli odgovor na to pitanje, možda je potrebno ponovno čitati dokumente iz doba kada je Hladni rat napokon postao prošlosti, sovjetsko-američko prijateljstvo izgledalo neuništivo, a Europa bila ispunjena optimizmom zbog zajedničkog prosperiteta koji će neminovno donijeti više slobode.
Izvor: Anton Krilov – Ujedinjenje Njemačke je postalo simbol licemjerja Zapada