Samo nekoliko sati nakon što je ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić uvjeravao javnost kako izbjeglice neće u Hrvatsku jer ih mi ne zanimamo, posve očekivano zapljusnuo nas je val tisuća očajnika iz Sirije i ostalih zemalja Azije i Afrike. I dok se hrvatska vlast i građani pokušavaju ljudski nositi s europskom izbjegličkom krizom koja je evo stigla i na naš prag, mnogi su, nažalost, izbjeglički val iskoristili kako bi nas zapljusnuli cunamijem primitivizma, šovinizma i neprikrivenog rasizma. Lako bi bilo da je riječ samo o anonimnim bijednicima koji u virtualnom svijetu društvenih mreža siju mržnju i rasplamsavaju paranoju, problem je što to posve nekažnjeno čine pripadnici hrvatskih političkih elita, odnosno pojedinci iz Katoličke crkve
Junak prepisivačkog rata, dugogodišnji saborski zastupnik HSP-ovac Anto Đapić ne bi primio Sirijce jer su zgodni i ‘izgledaju kao da su tek izišli iz teretane’, a SDP-ovac Dubravko Peroš kaže da ih ne bi primio jer su uhranjeni ‘što je znak da puno jedu’. Ispod tog neprikrivenog šovinizma/rasizma krije se iracionalni strah od mladih muškaraca s Bliskog istoka i prateća zavist dvojice iskompleksiranih hrvatskih muževa koji u svome životu ništa ne bi postigli da se u Hrvatskoj ne bave politikom i zapravo bi se njima trebali baviti psihoanalitičari. Međutim, kako su obojica viđeni političari, a pritom je jedan i član vladajuće stranke, takvi ispadi ne bi smjeli prolaziti nekažnjeno. A prolaze.
Mjerač kukuruza, košarkaški maneken Anto Đapić pritom je manje važan od Dubravka Peroša koji, doduše, još nije nositelj državnih dužnosti, ali je SDP-ovac u usponu, ambiciozni zaposlenik ZG Holdinga i predsjednik vijeća velike i mnogoljudne zagrebačke gradske četvrti Vrapče – Podsused. Umjesto da je istoga dana ili sutradan, nakon sramotnog incidenta od srijede hitno izbačen iz stranke, dok ovo pišem, on je i dalje član SDP-a Zorana Milanovića i sve što smo od te stranke čuli o Perošu tek je verbalno distanciranje od njegovih riječi. A te su riječi mogle Predsjedništvu biti dovoljan razlog da, sukladno stranačkom statutu, za primjer donese odluku o izbacivanju iz SDP-a.
Da je Peroš kritizirao Milanovića, letio bi iz stranke brzinom svjetlosti, baš kako su odletjeli Aleksandra Kolarić i Slavko Linić. Ali Peroš je odan voljenom vođi, a i na tragu je SDP-ovog prigodno-izbornog sve češćeg skretanja udesno pa se, kad se ova buka i bruka stišaju, možemo valjda očekivati i njegov strelovit politički uspon. Što drugo i očekivati od stranke koja tolerira kriminal, sklapanje štetnih ugovora, krivotvorenje dokumenata, sukobe interesa daleko većim igračima od sitnoga Peroša. Peroš i Đapić nisu usamljeni, prisjetimo se samo kako su neki poput Damira Kajina ili Mirele Holy širili paranoju o islamskim teroristima među izbjeglicama i/ili tvrdili kako se sirijske izbjeglice trebaju zbrinjavati u arapskim zemljama. U medijskim prezentacijama dominiraju pozitivne poruke, ali ispod površine, u društvu raste mržnja.
U potrazi za odgovorom kako naše svećenstvo prima apele pape Franje prema svećenstvu i vjernicima da se odmah pomogne izbjeglicama iz Sirije, Večernji list prije nekoliko je dana anketirao župnike diljem Hrvatske. Rezultat ankete pokazao je kako u Crkvi ima onih koji vjerno slijede nauk i pomažu bližnjima, ali i onih koji koriste svaku priliku ne bi li širili paranoju i mržnju prema pripadnicima drugih vjera, u ovom slučaju islama. Imenjak Velikog maestra, župnik Josip Matanović iz Slavonskog Broda ne bi primio muslimane iz Sirije nego samo kršćane, jer je uvjeren kako će nas muslimani ‘jednostavno pregaziti i satrti’. Neki drugi misle da izbjeglice treba prije svih zbrinuti Saudijska Arabija, drugi da to trebaju činiti bogate europske i arapske države, ali ne i Hrvatska.
Ekumenizam i čovjekoljublje ipak nisu strani svim svećenicima, pa gvardijan franjevačkog samostana u Vukovaru fra Ivica Jagodić poručuje kako ‘ne možemo negirati te ljude ni zbog čega i da im treba pomoći koliko god se može jer je to ljudski i kršćanski’, a karlovački župnik Antun Senta, oduševljen Papinom porukom, obećava kako će osobno udomiti dvije izbjegličke obitelji. Ta podijeljenost među svećenstvom zrcali duboku podijeljenost u hrvatskom društvu kad je riječ o izbjegličkoj krizi i načinu na koji bi Hrvatska trebala sudjelovati u njezinu rješavanju.
Klatno se sve brže njiše od neprikrivene mržnje i širenja najgorih predrasuda o narodu/narodima s Bliskog istoka, preko odricanja od odgovornosti za sudbinu izbjeglica i prebacivanje te odgovornosti na moćne čiju smo političku surovost i bešćutnost osjetili i na svojoj koži u Domovinskom ratu, pa do iskrene humanosti i želje da se, u okviru vlastitih mogućnosti, pomogne ljudima u nevolji, bez obzira koje su boje kože, roda ili nacionalnosti.
Izbjeglički val tek je udario prema Hrvatskoj i mi još uvijek ne znamo u kojoj je mjeri hrvatska vlast spremna za prihvat izbjeglica na i u našim granicama. U tom se smislu, sa zakazanom sjednicom Vijeća za nacionalnu sigurnost – na kojoj bi se dvoje čelnih ljudi predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Zoran Milanović trebali dogovoriti što ćemo i kako ćemo – kasni i kasni barem 20 dana. Kad su izbjeglice pohrlile u Makedoniju, a Viktor Orban počeo dovršavati zid prema Srbiji, trebalo je državnom vrhu biti jasno što će se događati i tada su već trebali smišljati rješenja.
Ipak i njima i sebi trebamo dati šansu jer početak i nije tako loš zasad su u prvom planu oni koji u Sirijcima prvenstveno vide ljude. Međutim, tek ćemo vidjeti kako je i je li Hrvatska spremna za suočavanje s izbjegličkom krizom. Odlično je to što nemamo ksenofobnu vlast poput Mađara i sreća je što imamo uzorne odnose s islamskom vjerskom zajednicom pa se nadam kako se goruća mržnja, prisutna u virtualnom svijetu društvenih mreža i nekim neinteligentnim političkim i crkvenim glavama, neće preliti u stvarni život.
Žao mi je što se nismo već ranije iskazali i pozvali već barem tisuću ljudi koji bježe od ratova da utočište potraže u Hrvatskoj, uostalom brojni građani izrekli su želju da pomognu. Sjajan su primjer građani i vlast Tovarnika koji nisu zaboravili da je netko njima, kada su zbog rata morali napustiti svoje domove, pružio utočište i već u prvim danima ove nove europske izbjegličke krize poručili su da izbjeglice primaju raširenih ruku.
Pred Slavonijom i Baranjom, pred Zagrebom i cijelom Hrvatskom velik je test i jasno je da ga nije lako položiti, ali unatoč brojnim zlikovcima koji šire mržnju prema svemu i svima koji su drukčiji, a onda i prema izbjeglicama s Bliskog istoka i Afrike, očekujem da građani Hrvatske neće pasti na ispitu čovječnosti i da ćemo moći svijetu i Europi, koja je izdala svoja načela i koja se naočigled kao zajednica ravnopravnih naroda raspada, primjerom pokazati kako nismo zaboravili biti ljudi. Ne smijemo dozvoliti da cunami šovinizma što je slučaj u brojnim europskim državama – od Mađarske, preko Češke i Danske pa do Velike Britanije – bude naš nacionalni odgovor na val nemoćnih izbjeglica.