Osobine emotivno inteligentnih ljudi i stvari koje nikad ne čine

Emotivna inteligencija je vjerovatno najvažnija, ali istovremeno i prilično podcijenjena vrijednost u našem društvu.

Najčešće vjerujemo da se naše svakodnevno funkcioniranje mora bazirati na logici i razumu, pa ipak dugi periodi kontemplacije dovest će nas do istih zaključaka kao i kad procjenjujemo ”u treptaju oka” tj. na prvi pogled. Naši političari najčešće previđaju ljudski element u društvenim problemima, a sigurno vam ni ne trebam citirati statistike o učestalosti razvoda da bih vas uvjerila da nikad ne izaberemo partnere koji su dobri za nas (niti da uopće imamo sposobnost održavanja bliskih odnosa kroz duži vremenski period).

Čini se da ljudi vjeruju da je najpametnije što možete uraditi – uopće ne imati emocije. Biti efektivan, znači biti mašina, to je proizvod našeg vremena. Dobro nauljen, digitalno priključen, sasvim nesvjesan ali izrazito operativan robot koji služi konzumerizmu. I tako patimo.

Evo običaja ljudi koji su sposobni biti svijesni što osjećaju. To su ljudi koji znaju kako izraziti, procesuirati, rastaviti na proste dijelove te prilagoditi svoja iskustva kao vlastiti lokus kontrole. Oni su pravi lideri koji žive cjelovite i istinske živote, i od njih možemo učiti.

Ono što emotivno inteligentni ljudi nikad ne čine:

1. Ne podrazumijevaju da je ono što misle i osjećaju o situaciji ono što zaista realno jeste, ili kako će se situacija na kraju rasplesti.

Oni prepoznaju svoje emocije kao reakciju, a ne točnu mjeru o tome što se zaista događa. Jasno im je da takve reakcije imaju puno više veze sa njihovim osobnim problemima negoli s objektivnom situacijom koja je na djelu.

2. Njihove emotivne temeljne točke nisu izvan njih.

Njihove emocije nisu ”rezultat nečijeg djelovanja” i samim tim ”nečiji drugi problem”. Razumijevanje da su upravo oni sami polazni uzrok onoga što doživljavaju spašava ih od klopke indignirane pasivnosti – u kojoj pojedinac vjeruje da pošto mu je univerzum nanio nepravdu, univerzum će na kraju tu nepravdi i ispraviti.

3. Ne podrazumijevaju da znaju što će ih zaista učiniti sretnim.

Budući da nam je jedini referentni okvir, dostupan u svakom trenutku, ono što nam se dogodilo u prošlosti, mi u stvari nemamo mogućnosti da procijenimo što je ono što će nas učiniti istinski sretnim, ovo je sasvim različito od ”spašavanja” od bilo čega što nam se nije svidjelo u našim prošlim iskustvima. Ovakvim razumijevanjem emotivno inteligentni ljudi ostaju otvoreni za bilo koje iskustvo koje im život može donijeti, znajući da u svemu postoje jednaki dijelovi dobrog i lošeg.

4. Ne misle da je to što su uplašeni znak da su na krivom putu.

Ravnodušnost je znak da ste na krivom putu. Strah samo znači da se pokušavate primaći nečemu što volite ali vas vaša uvriježena vjerovanja, ili neiscijeljene traume iz prošlosti, sprečavaju. (Ili bolje rečeno – podižu se na površinu da bismo ih iscijelili).

5. Znaju da je sreća izbor, ali ne osjećaju potrebu za takvim izborom svo vrijeme.

Nisu zarobljeni u iluziji da je ”sreća” produženo stanje zadovoljstva. Daju si dovoljno vremena da procesuiraju sve što doživljavaju. Dozvoljavaju si bitak u prirodnom stanju. U ovom neodupiranju pronalaze zadovoljstvo.

6. Ne dozvoljavaju da drugi biraju misli za njih.

Svjesni su da kroz socijalno kondicioniranje i ljudski um koji je nemiran poput majmuna u kavezu često mogu biti zavedeni mislima, uvjerenjima i načinima razmišljanja koji nikad nisu bili njihovi. Da bi se ovome suprostavili prave inventar svojih uvjerenja, razmišljaju odakle dolaze i dolučuju da li im taj referentni okvir zaista služi ili ne.

7. Jasno im je da besprijekorna smirenost nije emotivna inteligencija.

Oni ne suzbijaju svoje osjećaje, ili ih prerađuju dok nisu skroz nestali. Međutim, imaju sposobnost zaustavljanja svojih emotivnih reakcija dok se ne nađu u sredini u kojoj mogu izraziti kako se osjećaju. Oni to ne suzbijaju, samo se s time nose na pravi način.

8. Znaju da ih osjećaji ne mogu ubiti.

Razvili su dovoljno svjesnosti i snage da bi im bilo jasno da je sve, pa čak i ono najgore, prolazno.

9. Ne postaju olako bliski prijatelji ni s kim.

Jasno im je da su istinsko povjerenje i intimnost nešto što se gradi, i nešto što se ne dijeli s bilo kim. Pa ipak nisu nepristupačni ili zatvoreni, jednostavno su svjesni i promišljeni koga će pustiti u svoj život i svoje srce. Dobri su prema svima, ali istinski otvoreni samo prema nekolicini.

10. Ne brkaju loše osjećaje s lošim životom.

Svjesni su je i izbjegavaju tzv. ekstrapolaciju, tj. određivanje vrijednosti iz nekog nepoznatog područja uz pomoć poznatih vrijednosti, s pretpostavkom da zakonitosti poznatog područja vrijede i u nepoznatom. To je u stvari projiciranje trenutnog momenta u predvidljivu budućnost uz vjerovanje da taj trenutni momenat predstavlja bit njihovog života. Umjesto toga, vide taj momenat kao još jedno prolazno iskustvo u cjelini. Emotivno inteligentni ljudi sebi dozvoljavaju ”loše” dane. Dozvoljavaju si da u potpunosti budu ljudi. Najviše mira pronalaze u neodupiranju.